Recenzenti knjige su akademik Stjepan Ćosić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Luka Ilić, znanstveni suradnik na Leibnizovu institutu za europsku povijest u Mainzu.

Pavlini ili Red sv. Pavla Prvog pustinjaka crkveni je red koji je nastao u južnoj Ugarskoj početkom 13. stoljeća, a vrlo brzo prvi pavlini javljaju se i na hrvatskim prostorima (Remete 1240. ili 1247., Dubica 1244.). Red je službeno priznat 16. studenoga 1328. godine bulom Per sancte contemplationis studium pape Ivana XXII. (1316. – 1334.) i polako prerasta iz pustinjačkog u samostanski red. Najviše pavlinskih samostana na hrvatskom prostoru podignuto je tijekom 14. stoljeća, npr.: 1301. godine Bakva (Donja Bukovica) kod Virovitice (danas Špišić Bukovica), 1303. godine Samostan sv. Petra u Zlatu (Petrova gora), u Čakovcu, 1375. godine. Tamošnji se samostan prvo zvao Samostan Majke Božje i Svih Svetih, a kasnije sv. Helene. Sjeverno od Bjelovara na obroncima Bilogore utemeljena je pavlinska zajednica u Strezi 1374. godine (Samostan Svih Svetih). Godine 1400. godine osnovan je najjači, najznačajniji i najutjecajniji samostan, onaj Blažene Djevice Marije u Lepoglavi. Pavlinski samostan sv. Ane u Križevcima nastao je u posljednjem valu širenja pavlina nakon prestanka osmanlijske opasnosti sredinom 17. stoljeća. Za osnivanje pavlinskog samostana sv. Ane u Križevcima najzaslužniji je protonotar Hrvatskog kraljevstva Ivan Zakmardi Dijankovečki, koji je na neki način želio pomoći razvoju svojega grada nakon prestanka osmanlijske opasnosti i pomicanje granica dalje na istok. Budući da je u križevačkom Donjem gradu boravila i vojna posada Zakmardi je odlučio u tom dijelu sagraditi crkvu i samostan kako bi se u gradu čitalo više svetih misa i dijelili sveti sakramenti. Budući da su se pavlini pokazali kao vrsni duhovnici, ali imali su pravo glasa na Hrvatskom i Ugarskom saboru, Zakmardi se odlučio za njih te s generalom reda Pavlom Ivanovićem dogovara realizaciju svoje namjere. Ivanović je odredio da sve detalje dogovori generalni vikar Martin Borković, koji sa Zakmardijem pred sucem Donjeg grada Ivanom Prosenjakom i dvanaest gradskih zastupnika sklapa zakladni ugovor u kojem pavlinima daruje brojne posjede, ali im ujedno uvjetuje i osnivanje škole u kojoj će uz domaću podučavati i vlašku mladež.

Nakon što je riješen spor s franjevcima, koji su svoj samostan imali u Gornjem gradu, zagrebački biskup Petar Petretić 20. travnja 1667. godine izdaje službu dozvolu pavlinima za ulazak u Donji grad i početak njihovog djelovanja. Iako je Zakmardi ostavio pavlinima bogatu ostavštinu pavlini nastavljaju sa stjecanjem posjeda na području Križevaca, ali i šire okolice. Naime, do raznih posjeda i dragocjenosti, a koja im je bila potrebna prvenstveno za funkcioniranje škole, dolazili su raznim misnim zakladama, legatima i zajmovima, ali i raznim donatorima. Na primjeru posjeda u Dijankovcu, Rakovcu, Dropčevcu, Preseki, Erdovcu, Lemešu, Špirancu, Svetom Martinu i Gregurovcu monografija prikazuje međusobne odnose križevačkih pavlina, lokalnog stanovništva i raznih plemićkih obitelji kao što su Zrinski, Frankopani, Batthynáy, Patačići, Erdödy, ali i odnose sa Zagrebačkim kaptolom i grkokatolicima.

Pavlinski samostan u Križevcima jedinstven je po tome što je jedini pavlinski samostan koji je od temelja podignut unutar gradske utvrde i kao takav utjecao je na urbani izgled same stare gradske jezgre, a što je vidljivo i dan danas. Gradnju zidanog zdanja započeo je prior Stjepan Fištrović 1699. godine, a svoj konačan oblik samostan dobiva 1721. godine u vrijeme priora Stjepana Demšića mlađeg, kada je podignut zvonik. Stilski, umjetnički i arhitektonski pravac u kojem nastaje samostan sv. Ane u Križevcima omeđen je razdobljem baroka. Samostan je bio predviđen za djelovanje 12 redovnika, u 37 prostorija, ali u popisu iz 1770, godine vidimo da je u samostanu znalo boraviti i po 15 redovnika. Što se tiče inventara samostana, nije previše sačuvano. Naime, nakon ukinuća reda 1786. godine u samostan se seli župa Svetog Križa, a dio samostana otkupljuje gradski Magistrat. Također, neki smatraju da je dio inventara otpremljen i u Ugarsku. Dio inventara je danas dostupan u samoj crkvi i župskim prostorima župe sv. Ane, Dijecezanskom muzeju u Zagrebu, Gradskom muzeju u Križevcima kao i u budućem muzeju Bjelovarsko-križevačke biskupije. Što se tiče umjetnika, križevački samostan krasila su djela Gabrijela Tallera, Ivana Krstitelja Rangera, Aleksija Königera i drugih. Pod pavlinskim utjecajem 1726. godine podignuta je i crkva Majke Božje Žalosne u Koruškoj, a koju je u svojem djelu Kraljica mučenika opjevao najslavniji križevački pavlin Nikola Benger. Pavlinska niža gimnazija u Križevcima je jedna od najznačajnijih institucija koja je do tada osnovana u Križevcima, a njezino djelovanje posebnom diplomom odobrio je kralj Leopold I. 1675. godine. Gimnazija je slijedila, kao i ostale pavlinske gimnazije, isusovački Ratio studiorum, te je prema toj kategorizaciji bila niža gimnazija koja je imala četiri razreda parva, principia, grammatica i syntaxa. Iz pavlinske gimnazije kasnije se razvila Opća pučka te kasnije Narodna i trivijalna škola. Pavlinski samostan u Križevcima djelovao je i kao locus credibilis, odnosno vjerodostojno mjesto gdje su privatne osobe mogle pohranjivati svoje spise i dragocjenosti, a to su činili kako plemići tako i puk, ali i vojska te ostali kler.

Na kraju monografija obrađuje biografije 101 pavlina koji su ili rođeni u Križevcima ili su djelovali u pavlinskom samostanu sv. Ane u Križevcima. Iz svega toga vidljivo je da je kroz 120 godina postojanja pavlinski samostan u Križevcima ostavio neizbježan trag u formiranju kulturne, umjetničke, obrazovne i gospodarske povijesti grada Križevaca.

Dejan Pernjak rođen je 28. kolovoza 1988. godine u Bjelovaru. Živi u Križevcima gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Jednopredmetni studij povijesti upisuje na današnjem Fakultetu hrvatskih studija i 2010. stječe zvanje sveučilišnoga prvostupnika povijesti, 2012. godine magistra povijesti, dok na istom fakultetu postaje i doktor humanističkih znanosti. Pripravnički staž odradio je kao kustos-pripravnik u Gradskome muzeju Križevci. Od 2015. do 2018. godine bio je vanjski suradnik na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija. Od 2015. godine do prosinca 2021. godine radio je kao voditelj redakcije portala prigorski.hr.

Radi kao predavač na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Povijesnoga društva Križevci, član je uredničkoga vijeća časopisa Cris: časopisa Povijesnog društva Križevci i član uredništva časopisa Gazophylatium: časopisa za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku. Sudjelovao je na desetak znanstvenih skupova i kongresa. Član je i Povijesnoga društva Sveti Petar Orehovec, Križevačke astronomske udruge Perzeidi, Matice hrvatske, odjela za povijest, predsjednik Nadzornog odbora Udruge PINTA – Udruge za očuvanje, obnovu i korištenje kulturnoga blaga Hrvatske te tajnik Nogometnoga kluba Radnik Križevci.