Preuzvišeni nadbiskupe vrhbosanski, mons. Vukšiću, dopredsjedniče biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, braćo nadbiskupi i biskupi, mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitatore za Međugorje, generalni tajnici mons. Tomaševiću i prof. Novak, otpravniče poslova nuncijature u Sarajevu mons. Amaury Medina Blanco. Sve vas od srca pozdravljam na ovom našem zajedničkom zasjedanju u Bijelom Polju, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Poseban pozdrav domaćinu ovog susreta mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Petru Paliću i trajnom upravitelju Trebinjske biskupije. S pozdravom upućujem iskrenu zahvalu za sinoćnju liturgiju u katedrali Majke Crkve u Mostaru, kao i za bratsku večeru u njegovom biskupskom dvoru.

Kad god se ovako nađemo okupljeni, pomislim kako je bilo dobro što smo prije četvrt stoljeća odlučili godišnje se okupljati na područjima naših dviju biskupskih konferencija. A to, evo, činimo već dvadeset i četvrti put. Uz to povezani smo putem službenih delegata koji sudjeluju na našim redovitim zasjedanjima. Ovaj oblik susretanja i rada u duhu je Zakonika kanonskog prava koji precizira neka „biskupske konferencije jednog naroda unapređuju odnose, posebice kad se radi o susjedima kako bi se promicalo i štitilo dobro koje Crkva pruža ljudima“ (vidi: kan. 447 i 459, § 1).

Kao članovi dviju institucija istoga naroda nosimo zajedničku odgovornost. Stoga, naše okupljanje ima uz pastirsku, katehetsku i liturgijsku, i onu ljudsku i duhovnu dimenziju. U tom vidu ovaj radni boravak biskupa iz Hrvatske s vama biskupima BiH u podneblju čistog hercegovačkog zraka i ljekovitih trava vrijeska i kadulje dobro će svima doći, posebice u ovom pandemijskom ozračju u kojem COVID 19 najviše pluća pogađa. Stoga, iskoristimo ne samo našu blizinu, već i ozračje čistoga hercegovačkog zraka i ljekovitih trava.

Kao i uobičajeno ovaj susret obilježen je radnim programom. No, on je u prvom redu bratski pohod vama, draga braćo u biskupstvu, koji snagom svetog Reda vršite povjerenu službu u partikularnim Crkvama države Bosne i Hercegovine. Naš dolazak i boravak ujedno je i znak naše bratske blizine i solidarnosti u Vašim brigama, nadama i strepnjama.

Uz izvješće o hrvatskoj inozemnoj pastvi i Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, bit će i na ovom zasjedanju posebice govora o „Tjednu solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“. Tom akcijom, koju odlukom HBK provodi Hrvatski Caritas, željelo se posvijestiti vjerničkoj i općoj javnosti u RH što nas sve veže s Crkvom i Hrvatima u BiH u kulturalnom, znanstvenom, demografskom, vjerskom i svakom drugom pogledu. „Činom solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, ističe u svojoj ovogodišnjoj poruci mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa, želimo se podsjetiti na duhovnu povezanost s braćom i sestrama u BiH, odakle su brojne obitelji doselile i izgradile svoja ognjište u R Hrvatskoj“. I dodaje kako smo prošle godine „s divljenjem i zahvalnošću promatrali kako Sarajevo, Mostar i Banja Luka s vjernicima iz svojih biskupija povijaju rane obiteljima u Petrinji, Sisku, Glini i drugim mjestima pogođenima potresom“.

Radujemo se, stoga, što je ova dobrotvorna akcija prihvaćena od naših vjernika, te usprkos ekonomske krize svake godine i primjereno nagrađena. Svjesni smo, međutim, kako „Tjedan solidarnosti“ ne može udovoljiti velikim potrebama pred kojima se nalaze Vaše mjesne Crkve. Spremi smo stoga i na druge načine biti blizu u Vašim planovima i projektima, jer želimo da osjetite da smo s vama u radostima, nadama i teškoćama. Naš današnji zajednički program i rad prožet je tim mislima, dobrim željama i molitvama koje neka Svemogući Gospodar povijesti prati na našem zajedničkom hodu. Posebice pak neka ovoj napaćenoj zemlji i njezinim narodima donese toliko željenu stabilnost, mir i prosperitet.

Nadamo se, naime, i želimo da narodi u BiH dogovorom i suradnjom njezinih predstavnika uspiju ostvariti ravnopravnost na svim razinama političkoga djelovanja, odgojno-obrazovnoga sustava, ekonomskoga napretka i socijalne zaštite. Očekujemo da nositelji domaćih struktura vlasti i predstavnici međunarodne zajednice učine sve kako bi se ratne rane čim prije zaliječile, a ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini ponudilo konkretne razloge nade u ostanak i opstanak u ovoj patnjom i trpljenjem blagoslovljenoj zemlji. Pogađa nas i zabrinjava činjenica što puno ljudi seli iz BiH, posebice Hrvata. No, lijepo je čuti i pročitati kako vi, dragi pastiri Crkava u BiH, s optimizmom i vjernošću svome poslanju, ne umarate se pozivati i sokoliti vjernike neka ostanu „uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta“, u rodnoj Domovini koja nije neki relikt romantičarskog doba, već ima opravdano teološko mjesto u našem hodočasničkom životu na ovoj zemlji. Na tom mukotrpnom putu i vjerničkom hodu pratimo vas, podržavamo i molimo za vas.

U tom vidu, dragi dopredsjedniče BK BiH, nadbiskupe Vukšiću, još jednom Vas pozdravljam i od srca čestitam na preuzimanju službe vrhbosanskog nadbiskupa krajem prošlog mjeseca. Vašem predšasniku kardinalu Vinku Puljiću čestitam što je prije samog odlaska u mirovinu uspio održati završno zasjedanje nadbiskupijske sinode. Svima nama neka bude plodno i blagoslovljeno druženje u ovom domu u Bijelom Polju, uz šum rijeke Neretve.