Draga braćo i sestre, cijenjeni sudionici večerašnjeg događaja!

Sve vas srdačno pozdravljam i izražavam osobitu radost zbog večerašnjeg okupljanja koje na poseban način svjedoči o ljepoti i važnosti povijesnog i duhovnog kontinuiteta naše mjesne Crkve. Predstavljanje dviju vrijednih knjiga u kojima su sabrane homilije sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i ovdje nazočnog uzoritog kardinala Josipa Bozanića prilika je da se podsjetimo njihove zaslužne pastirske službe i poticaj je na obnovu naše vlastite predanosti vjeri i ljubavi prema Crkvi i domovini.

Obje knjige sadrže homilije izrečene na Stepinčevo i prenose poruke iz kojih možemo iščitati duhovno blago blaženog Stepinca. To je blago obogaćivalo i nadahnjivalo srca vjernika u različitim povijesnim razdobljima u kojima je život Crkve i hrvatskoga društva prolazio kroz različite mijene. U razdoblju prije demokratskih promjena bilo je potrebno sačuvati glas istine koji je sustavno zatiran. Radilo se ne samo o Istini pisanoj velikim slovom, nego i o istini žrtava podnesenih za očuvanje vjere kojima se na poseban način pridružila žrtva blaženog Alojzija. U vremenu nakon demokratskih promjena pa sve do danas zadaća je ostala ista, samo s drugim naglascima. Duhovna baština blaženog Alojzija prenesena riječju homilija i primjerom života njegovih nasljednika, sluge Božjeg Franje Kuharića i kardinala Josipa Bozanića, čini troplet koji simbolizira snagu zajedništva, vjernosti istim idealima i ljubavi koja sve oplemenjuje. 

Kada je kardinal Kuharić u jednoj od svojih homilija, izrečenih na Stepinčevo, rekao da je u trenucima kad je teško živjeti povijest „pogotovo teško onima koji su postavljeni da budu svjetionik, koji nose odgovornosti da se u njih upiru pogledi, od kojih se očekuje putokaz, riječ, svjetlo“, govorio je duboko svjestan da se i u Stepinčeve nasljednike uvijek upiru pogledi i da se od njih očekuje riječ, putokaz i svjetlo. To je svjetlo na poseban način prosijavalo kroz poruke sa Stepinčeva groba od 24. siječnja 1970. godine, kada je tadašnji apostolski administrator Franjo Kuharić službenim dopisom pod nazivom „Fiat voluntas tua“ pozvao na liturgijsko obilježavanje obljetnice smrti kardinala Stepinca, pa sve do danas.

Zahvaljujući porukama koje su se u tim prigodama rađale i koje nisu sadržane samo u knjigama koje predstavljamo, već i u životima vjernika koji su te poruke slušali, širili i njima se nadahnjivali, danas možemo svjedočiti istinitosti naslova „Alojzije Stepinac – Žrtva za budućnost“. Nije riječ samo o tome da će čistoća njegove žrtve biti potvrđena u budućnosti, nego ponajprije o tome da je njegova žrtva zalog budućnosti naše nadbiskupije i zalog vjere našeg naroda. Ta je vjera utvrđivana snagom pastirskog svjedočenja blaženog Alojzija u upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom u teškim vremenima, a danas se utvrđuje snagom njegova nebeskog zagovora bez kojega bi svakom od njegovih nasljednika teret službe bio puno teži. U svojoj duhovnoj oporuci vjernicima blaženi Stepinac zapisao je riječi koje obvezuju svakog njegova nasljednika: „Želim, naime, i poslije svoje smrti, činiti sve što mogu da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću.“ Stepinčevo djelo se nastavlja jer je, kako to desetljeće nakon Stepinčeve smrti u obraćanju svećenicima dubokoumno opaža sluga Božji Kuharić, „razumijevao dramatiku današnje povijesti i smisao svoje osobne povijesti, svoga osobnog života“.

Autori homilija o Stepincu, sluga Božji kardinal Kuharić i uzoriti kardinal Bozanić, bez sumnje su govorili i djelovali u istom duhu prosuđivanja svog povijesnog trenutka u svjetlu Božje istine i s dubokom sviješću odgovornosti za vlastito pastirsko poslanje. O tome svjedoče reci ovih knjiga u kojima možemo naći zapise o vremenu, ali puno više od toga, u njima nalazimo dnevnik duše hrvatskog naroda. „Naš narod ima dušu“ reći će u svojoj propovijedi na Stepinčevo 2014. kardinal Bozanić nastavljajući: „i ako govorimo o duši jednoga naroda, mislimo na način kako se vidi stvarnost, na način kako narod spontano reagira, na kritičnu svijest koju on nosi u sebi. Ta se svijest osjeća, ona se očituje, samo treba dijeliti sudbinu naroda i osjećati bilo njegova pulsa.” 

Vjerujem da će svatko tko ove homilije bude čitao moći osjetiti to bilo. U dugom vremenskom razdoblju u kojem su homilije nastajale izmjenjivale su se društvene i političke prilike, a poruke sa Stepinčeva groba su dočekivane kao svojevrsni izražaj njihova razumijevanja i kao poticaj za zauzimanje vjerničkog stava u izazovima vremena. U njima čujemo glasove vjernika, njihove patnje, radosti i nade.

Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripremi ovih knjiga i u organizaciji ovog događaja. Neka nas večerašnje slavlje potakne na još veću ljubav prema blaženom Stepincu, našoj Crkvi i domovini kao i na odvažnije svjedočenje vjere. Dopustite da završim riječima uzoritog kardinala Bozanića: „Važno je da se ne bojimo; važno je da se usudimo graditi jedinstvo i ne prestanemo jedni drugima biti sigurni oslonci u istini.“

U tom duhu Vam čestitam, Uzoriti! Drago mi je da i u ovom obliku imamo dostupnu Vašu izgovorenu riječ koja će bez sumnje poslužiti mnogima kao žarište daljnjih promišljanja, ali i kao poziv na autentično vjerničko svjedočenje.

Hvala lijepa na pozornosti!