Poštovani sudionici Svečane sjednice!

Sve vas srdačno pozdravljam u ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu. Zajedno sa svima, koji su na bilo koji način uključeni u dušobrižništvo hrvatskih katolika po svijetu, radujem se vašem dolasku i zahvaljujem vam što i na ovaj način još jednom iskazujete zanimanje i solidarnost s dušobrižnicima, redovnicama, pastoralnim suradnicima, socijalnim radnicima i ostalim vjernicima ovoga dijela naše Crkve i hrvatskoga naroda, koji živi i djeluje na raznim stranama po svijetu, doslovce od Južnoafričke Republike do Novoga Zelanda. U konkretnom organiziranju toga dušobrižništva vrlo dobro surađujemo i dogovaramo se s biskupskim konferencijama i mjesnim biskupijama u pojedinim zemljama. Predstavnici nekih od njih su ovdje prisutni pa je ovo prigoda da im svima izreknemo najsrdačniju zahvalu jer, bez njihove otvorenosti i crkvene solidarnosti s katolicima koji su pristigli s raznih strana svijeta, ovo dušobrižništvo za naše sunarodnjake ne bi bilo moguće. A samo informacije radi, iseljeni hrvatski katolici su na kraju 2025. godine organizirani, ne ubrajajući okupljanja u zajednicama koje bismo mogli nazvati filijalnim, u 180 zajednica, misija ili župa, jer se ove zajednice ne nazivaju istim imenom na svim stranama.

Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu okuplja se svake godine nakon svetkovine Uskrsa na svoje redovito zasjedanje. Tako je bilo i danas dopodne. Na tu radnu sjednicu pristigli su delegati, članovi Vijeća, pa ih još jednom pozdravljam i zahvaljujem za suradnju u Vijeću i za sve što čine za dobro vjernika u zajednicama u kojima služe.

Osim radne sjednice Vijeća, ove godine postoji više razloga za održavanje ove svečane sjednice Vijeća, koja je organizirana u povodu četiri velike obljetnice dušobrižništva za hrvatske katolike u svijetu.

Ponajprije, ove godine navršava se 80 godina od počeka ovog organiziranog dušobrižništva u Saveznoj Republici Njemačkoj, jer je 1946. godine njemačka biskupske konferencija te godine službeno imenovala don Andriju Kordića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, na službu dušobrižnika.

Također, prošlo je 80 godina otkako je za područje biskupije Linz u Austriji na službu dušobrižnika imenovan fra Mirko Čović, svećenike Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja sa sjedištem u Splitu.

Isto tako ovih mjeseci se navršava 60 godina otkako je 1966. godine ustanovljeno Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, tada sa sjedištem u Rimu, čiji prvi ravnatelj je bio svećenik prelature „Opus Dei“ Vladimir Vince.

Uz to, ove godine je i 100. obljetnica otkako je osnovana Hrvatska franjevačka kustodija sv. Obitelji za Sjedinjene Američke Države i Kanadu, čiji se članovi kroz cijelo to vrijeme duhovno brinu za hrvatske katolike na tom kontinentu.

S nama je večeras sadašnji kustos ove Kustodije fra Nikola Pašalić, također član našega Vijeća, pa ga srdačno pozdravljam i molim ga da naše zahvale prenese svim članovima Kustodije. Rado pozdravljam i zahvaljujem delegatima iz Austrije, fra Vjekoslavu Laziću, iz Njemačke fra Petru Klapežu, i voditelju ureda našega Ravnateljstva, vlč. Tomislavu Markiću, za svu dosadašnju suradnju i za doprinos u organizaciji ove svečane sjednice, a svoj četvorici osobito za izlaganja koja će održati.

Dušobrižništvo za iseljene hrvatske katolike počelo je, međutim, mnogo prije spomenutih godina i odvijalo se na razne načine. Započelo je progonima i izbjeglištvom u davnim stoljećima kad su se s našim sunarodnjacima i njihovi svećenici našli u izbjegličkim povorkama i dospjeli u dijelove Austrije, Mađarske i Rumunjske te tamo organizirali dušobrižništvo koje traje sve do danas na hrvatskom jeziku i od početka je integrirano u mjesne biskupije, koje čuvaju stoljetnu višejezičnu tradiciju svojih biskupijskih zajednica.

Ovo je prigoda za spomenuti i, sa zahvalnošću, obnoviti sjećanje također na još dva starija organizirana oblika dušobrižništva za hrvatske katolike u inozemstvu.

Hrvatska katolička misija u Pittsburghu u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je prva hrvatska župa osnovana u novije vrijeme za iseljene hrvatske katolike, a bilo je to 1894. godine.

Zabilježeno je, međutim, da je i prije toga na jednomu mjestu organizirano dušobrižništvo za hrvatske katolike koji su se našli na radu u inozemstvu. Dogodilo se to na području Apostolskoga vikarijata sa sjedištem u Aleksandriji u Egiptu. Naime, godine 1860. za vikara tamo je imenovan biskup Paškal Vujičić, koji je do tada bio biskup u Pulatu u Albaniji. On je ostao u Egiptu do 1866. godine kad je premješten na službu apostolskoga vikara u Bosni. I budući da se upravo u to vrijeme prokopavao Sueski kanal, koji se nalazio na području Vikarijata, a u radovima su sudjelovali također brojni hrvatski katolici (neki pišu čak do 4000 Hrvata), Vujičić je za njihova dušobrižnika imenovao svoga tajnika fra Iliju Tvrtkovića Škoru, svećenika Franjevačke Provincije Bosne Srebrene, što bi bio početak dušobrižništva za privremeno iseljene hrvatske katolike.

Na završetku, dopustite mi ponoviti nekoliko misli koje sam u ovoj istoj dvorani izrekao prije deset godina, na svečanosti u povodu 50. obljetnice Ravnateljstva.

Danas u inozemstvu živi već nekoliko generacija hrvatskih katolika. Samim time oni imaju različite duhovne potrebe, različit odnos prema početnoj Crkvi i domovini iz kojih potječu, što donosi nove izazove. Neki od njih ne znaju više hrvatski jezik, neki ga teško razumiju. No, sve ih povezuje zajedničko podrijetlo. Zajednička im je i razdjelnica, koja ide između nostalgije za prošlim i privlačnosti sadašnjega, između potrebe integracije i opasnosti asimilacije, između vjernosti svojoj etničkoj zajednici i pretakanja u novu političku naciju.

Svaka obljetnica poziva također na propitivanje dosadašnje učinkovitosti i plodova. Ohrabruje potrebu da se nastavi u dobru, ali i da se popravlja ono što treba biti bolje. U tom smislu, čini se da bi od velike koristi bilo, ako bi službena državna predstavništva bolje radila svoj posao, posebice na prosvjetnoj i kulturnoj razini, kako bi crkvene zajednice i njihovi dušobrižnici više bile pastoralne zajednice i u stanju, više negoli dosada, same sebi osigurati veći dio svećeničkih i redovničkih zvanja.

Sa željom da dragi Bog blagoslovi sva plemenita nastojanja naših iseljenika i njihovih dušobrižnika, i da se s ovoga skupa ponude najbolja moguća rješenja za njihove potrebe, sve vas srdačno pozdravljam.

Don Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup

i predsjednik Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu