Zahvaljujem za poziv da uputim nekoliko pozdravnih riječi sudionicima ovog 63. teološko-pastoralnog tjedna u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i upućujem srdačan pozdrav dekanu i svim gostima: predstavnicima civilne i vjerske vlasti, profesorima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i studentima.

„Crkva u službi otpornosti pojedinaca i zajednica: prilike, vizije, otpori. ‘U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući’” (2 Kor 4,8) tema je koju ste odabrali.

Tijekom iskustva potresa, covida-19 i gledajući potom jezive slike rata u Ukrajini, mnogo sam puta pomislio – i učinilo mi se da ima veliku terapeutsku vrijednost, kao primjer otpornosti – ono što je Chiara Lubich davne 1948. godine ispričala talijanskim parlamentarcima o počecima Pokreta fokolara kojega je utemeljila: „Bilo je to ratno vrijeme. Sve se rušilo pred nama, mladim djevojkama s velikim snovima o budućnosti: kućama, školama, voljenim osobama, karijerama. Gospodin je djelima izgovarao jednu od svojih vječnih riječi: ‚ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost…‘ Iz te potpune i mnogostruke devastacije svega onoga što je bilo u našim jadnim srcima, rodio se naš ideal.“ (Chiara Lubich u talijanskom parlamentu, Montecitorio, 17. rujna 1948.).

Ta grupica siromašnih, malobrojnih djevojaka laikinja, umjesto da se zatvori ili pobjegne uslijed razornih događanja Drugog svjetskog rata koji je bjesnio nad njihovim gradom, upitala se: „Postoji li ideal koji nijedna bomba ne može srušiti, za koji vrijedi potrošiti sav svoj život? I odmah se pojavilo svjetlo: da, postoji. To je Bog koji nam se upravo u tim trenucima rata i mržnje objavio onakvim kakav uistinu jest: kao Ljubav. Bog Ljubav, Bog koji ljubi svaku od nas. (…) Odlučile smo izabrati Boga kao ideal našega života” (http://www.caritasroma.it/wp-content/uploads/2011/06/Chiara-Lubich.pdf).

Tako je rođena jedna revolucija utemeljena na Evanđelju, revolucija koja nije bila isprogramirana već upravljena mudrim smjerom u kojem „ljubav pokreće sunce i ostale zvijezde“ (Raj, XXXIII, v. 145) kako je napisao Dante i s dubokim uvjerenjem da „ljubav sve pobjeđuje“ kako je već prije njega pjevao Vergilije.

Danas je liturgijski blagdan svetoga Franje Saleškog, sveca koji mi je jako drag jer je zaštitnik sjemeništa u kojem sam se školovao 8 godina.

Povodom 400. obljetnice njegove smrti, 28. prosinca prošle godine, papa Franjo je napisao apostolsko pismo pod naslovom „Totum amoris est“, „Sve pripada ljubavi“, prema misli velikoga francuskog sveca.

U Francuskoj, razorenoj vjerskim ratovima i nakon dvije uzastopne osobne nutarnje krize, Franjo će doživjeti kako se u njegovom srcu, usred tame, zapalio plamen Božje ljubavi koja će zauvijek ostati živa u njemu, dajući mu sposobnost da „u Bogu iščitava svoja i tuđa iskustva” (TAE, str. 11) jer „Totum amoris est”.

Vrijedno je produbiti misao ovoga velikog sveca koji je zaslužio naslov „doktora božanske ljubavi“ i želim da Vam u tome svjetlu bude od pomoći u proučavanju koje započinjete.

Možda otpornost pripada samoj logici utjelovljenja, kada „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (Iz 9,1). Nije to bilo svjetlo koje je došlo izvana, ono je rođeno iznutra, iz samog čovještva Sina Božjega koji je niknuo poput mladice da dade novi život panju Jišajevu.

Zahvaljujem Vam za pažnju i želim Vam puno uspjeha u radu.