Pozvani smo biti navjestitelji ljepote

Radosna srca pozdravljam sve vas sudionike 44. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu. Pozdravljam preuzvišenog apostolskog nuncija mons. Francisca-Javiera Lozana koji prvi put sudjeluje na ovakvom skupu Katoličke crkve u hrvatskom narodu. Pozdravljam oce nadbiskupe i biskupe, svećenike i redovnike, redovnice i Kristove vjernike laike, predstavnike sestrinskih kršćanskih crkvenih zajednica, veleučenu Rektoricu Zagrebačkog sveučilišta, predstavnike državnih i gradskih vlasti i sve cijenjene goste.

Našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zahvaljujem za organizaciju Teološko-pastoralnog tjedna koji okuplja hrvatske svećenike, redovnike i druge pastoralne djelatnike iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Srijema, Bačke i Boke Kotorske, kao i iz raznih zemalja Europe i svijeta. Pozdravljam sve predavače i na osobit način nazočne umjetnike.

Naslov ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog tjedna je «Crkva i likovna umjetnost». Povijest Crkve govori o odnosu između Crkve i umjetnosti. Hrvatska kulturna baština svjedoči o suradnji Crkve i umjetnosti. Ivan Pavao II. u svom pismu umjetnicima iz 1999. godine kaže da Crkva treba umjetnost kako bi prenosila poruku koja joj je povjerena od Krista, jer umjetnost treba učiniti shvatljivim i koliko je moguće zadivljujućim svijet duha. Papa u istom pismu postavlja i pomalo provokativno pitanje: «Može li se jednako tako reći da umjetnost treba Crkvu?… Umjetnik je uvijek u traženju skrivenoga smisla stvari, njegova je muka pokušaj izricanja svijeta neizrecivoga. Kako, dakle, ne vidjeti koliki izvor nadahnuća za njega može biti ona vrsta domovine duše kao što je religija?… Uistinu, religiozni subjekt je subjekt kojim se najviše bave umjetnici bilo kojega razdoblja» (br. 13).

Drugi je vatikanski sabor postavio temelje obnovljenome odnosu između Crkve i umjetnosti. U tom su smislu na završetku Sabora koncilski oci uputili umjetnicima poruku. «Ovaj svijet u kojemu živimo – rekli su – treba ljepotu, kako ne bi pao u očaj». Razumljivo je stoga zašto Crkva drži važnim dijalog s umjetnošću.

Dolazi mi u sjećanje pitanje koje je Dostojevski u svom romanu Idiot, preko bezvjerca Hipolita, postavio princu Miškinu. «Je li istina da ste vi jedanput rekli da će ljepota spasiti svijet? Gospodo – uzviknuo je snažno – princ potvrđuje da će svijet biti spašen ljepotom… Koja će ljepota spasiti svijet?» (III,5). Princ nije odgovorio na pitanje kao što ni Nazarećanin jednoga dana pred Pilatom nije odgovorio na pitanje «Što je istina?» (Iv 19, 38).

Ljepota o kojoj je riječ nije zavodljiva ljepota, koja odvlači od pravoga cilja kojemu teži naše nemirno srce. Naprotiv, to je «drevna i uvijek nova ljepota» o kojoj sv. Augustin govori kao o predmetu svoje obraćenjem pročišćene ljubavi, to je Božja ljepota. Takva ljepota obilježava Pastira koji nas odlučno i nježno vodi putovima Božjim, kojega Ivanovo evanđelje opisuje kao #!dobrog Pastira koji život svoj polaže za ovce#! (Iv 10,11). To je ljepota o kojoj pjeva sveti Franjo u Hvalospjevu uzvišenom Bogu, kada zazivajući Vječnoga pjeva: «Ti si ljepota!». Papa naglašava da je ljepota na neki način vidljivi izraz dobra, kao što je dobro metafizički uvjet ljepote (usp. br. 3).

To je ljepota pred kojom, kako kaže Kant, «duša osjeti da se plemenito uzdiže iznad jednostavnih tjelesnih požuda» ( Kritika razuma, 59). Nije riječ samo o nekom formalnom i izvanjskom svojstvu, nego o obilježju bića na koje se odnose izrazi kao što je slava – biblijska riječ koja izražava Božju «ljepotu» nama objavljenu. Sve to pobuđuje radosnu privlačnost, ugodno iznenađenje, žarko predanje, ljubav, oduševljenje.

Ovakvo razmišljanje o ljepoti i danas snažno potiče na pitanje: «Koja će ljepota spasiti svijet?» Nije dovoljno otkrivati i osuđivati ružne stvari u svijetu. U ovo naše vrijeme poljuljanih vrijednosti nije čak dovoljno samo govoriti o pravdi, odgovornosti, zajedničkim dužnostima, pastoralnim programima, evanđeoskim potrebama. Potrebno je govoriti srcem punim suosjećajne ljubavi, vježbajući se u ljubavi koja daruje s radošću i budi oduševljenje. Potrebno je zračiti ljepotu onoga što je istinito i pravedno u životu jer samo takva ljubav je kadra obuzeti srce i usmjeriti ga k Bogu. Jednom riječju, potrebno se prenijeti u iskustvo svetoga Petra u trenutku Isusovog preobraženja «Gospodine dobro nam je ovdje biti!» (Mt 17,4).

Draga braćo i sestre, ovaj Teološko-pastoralni tjedan je svima nama jedan novi pastoralni i crkveni izazov. On je izazov sadašnjeg trenutka s obzirom na kulturnu baštinu koju ćemo ostaviti budućim naraštajima. Međutim on je i izazov za djelotvornost našega navještaja Radosne vijesti suvremenom čovjeku u vremenu sekularizma. Pozvani smo biti navjestitelji ljepote.

Želim uspješan i blagoslovljen rad našem Teološko-pastoralnom tjednu!