Kako je Zapad došao do toga da političari u javnom djelovanju zanemaruju načela svoje vjeroispovijesti? Kako je moguće da se kršćane u većinski kršćanskim zemljama prisiljava da iskazuju više od »puke tolerancije« prema uvjerenjima suprotnima vlastitoj vjeri? Odgovore na takva pitanja valja potražiti u savjesti, tvrdi profesor Sveučilišta u San Diegu Steven D. Smith.

Autor nedavno objavljene knjige „Rasap savjesti i propast moderniteta“ u razgovoru za Glas Koncila navodi da su oba procesa iz naslova knjige započela u trenutku kada je savjest od sredstva dioništva vjernika postala sredstvom prkosa pojedinca.

„Transcendentna osnova savjesti – dužnost da se čini ono što Bog želi – bila je ključna za dvojicu povijesnih protivnika, Tomu Morea i Martina Luthera, ali danas ta osnova uopće nije dijelom standardnoga shvaćanja savjesti. (…) Upravo je religijski pluralizam omogućio razvoj modernoga poimanja savjesti, toga izopačenja unutarnjih svojstava savjesti kojemu se More težio oduprijeti.“

Diktaturu sekularizma utemeljena na takvu izopačenju savjesti američki stručnjak za ustavno pravo, vjerske slobode i teoriju prava smatra posljedicom – poganstva. „Država Božja i država zemaljska temelje se na različitim ljubavima. (…) Potiskivanje poganstva bilo je važno jer nam je kršćanstvo osiguralo temeljni ideal za razumijevanje svijeta i oblikovanje kulture. Ipak, poganstvo se sve to vrijeme održalo. S nastupom moderniteta prikriveno je poganstvo izbilo na površinu  i postalo je službenim stajalištem.“

Komentirajući političke posljedice takva raspleta u vlastitoj domovini, Smith je odredio i obrise budućnosti priziva savjesti, ali i izrazio nadu u autoritet Crkve. „Crkva možda nije svjetionik kakav je bila u prošlosti, ali možemo je pročistiti ponovnim otkrivanjem solidarnosti koja može zamijeniti naš atomistički individualizam, izgradnjom svojih lokalnih zajednica u nadi da će steći snagu pokazati put onima koji ga možda traže. Opcija ‘grada na gori’ nije radikalna i ne rješava problem u cjelini, ali je ostvariva, a kao pojedinci ne možemo učiniti mnogošto drugo“, zaključuje Steven D. Smith.