‘Mihajlo: knez Huma i arhont Zahumljana’ tema je izlaganja koje je održao Danijel Džino iz Australije sa Sveučilišta Macquarie u Sydney. Dr. Džino je preispitao pisana i materijalna vrela koja svjedoče o životu i vremenu Mihajla, kneza Huma i arhonta Zahumljana.

Bio je suvremenik Tomislava i sudionik na Prvom crkvenom saboru u Splitu, skupa s hrvatskim vladarom. Mihajlo se često spominje u znanstvenoj literaturi, ali ne postoji mnogo istraživanja koje se fokusiraju samo na Mihajla kojeg se oslovljava na vrlo različite načine od strane papinske i od strane bizantske diplomacije kao dux Chulmorum i kao archon tōn Zachloumōn.

Ivan Basić – isto jedna od ‘domaćina’ – s Filozofskog fakulteta splitskog sveučilišta rastumačio je kako je ranosrednjovjekovni natpis na reljefno ukrašenoj kamenoj gredi, pronađen 1953. pored stonske crkve Sv. Mihajla, urodio bogatom historiografskom produkcijom već u prvom desetljeću po pronalasku. Pažnju je u prvom redu privlačio tekst sa spomenom osobnog imena Michael i taj kratki natpis povezivao se s arkanđelom Mihaelom.

Ali su kao alternativa predlagana i drugačija razumjevanja, poistovjećujući donatora natpisa s nekoliko istoimenih vladara – Mihajlo Višević i Mihajlo Vojislavljević – užega humskog ili širega dukljanskog područja. Sve tri mogućnosti u različitim su kontekstima povezivane uz etape izgradnje eponimne crkve sv. Mihajla. U skladu s promjenjivim tumačenjima mijenjala se i kronologija natpisa, neki su od naglasaka iz profesorovog predavanja ‘Romanstvo i slavenstvo na jugoistočnim granicama Tomislavova kraljevstva: Mihajlov natpis iz Stona ‘.

Zdenka Janeković Römer iz dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a obradila je temu ‘Crkvene i političke prilike u dubrovačkoj općini u 10 . stoljeću’. Unatoč oskudici izvora, moguće je odrediti temeljne koordinate crkvene i političke situacije grada. Među najvažnije izvore spadaju spisi splitskih sabora. Godine 925. dubrovački se biskup spominje kao sufragan splitskog nadbiskupa, a zaključci sabora iz 928. spominju Dubrovačku biskupiju u neuobičajenom dvojstvu s Kotorskom biskupijom, također pod jurisdikcijom Splitske metropolije. Kao važno uporište Rimske crkve, krajem stoljeća stekao je naslov nadbiskupije, sa sufraganima u Zahumlju, Trebinju, Kotoru, Baru i Ulcinju i održao taj status unatoč novim sporovima oko jurisdikcije.

Dubrovnik se crkveno priklanjao Rimu, koji je još od 9. stoljeća promovirala franačka politika. O crkvenoj pripadnosti Dubrovnika Zapadu svjedoči kult sv. Petra, sigurno prisutan od 10. stoljeća, a na osobit način i kult sv. Stjepana. Uvođenje kulta sv. Vlaha ukazuje na formalne i duhovne veze s Bizantom, no u političkom i vojnom pogledu, bizantska vlast je u 10. stoljeću već bila potpuno urušena. Navodi da je moguća pretpostavka da je kralj Tomislav prije svega preko Crkve, ostvario veći utjecaj i na gradove južne Dalmacije, među njima i Dubrovnik.

Kao dio rimske provincije Dalmacije prostori ranosrednjovjekovnih sklavinija sa svojim biskupijama, kako svjedoče akti Salonitanskih sabora 530. i 533., bile su sastavni dio salonitanske crkvene pokrajine, odnosno metropolije, riječi su Milenka Krešića, profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Između ostalog, profesor je naveo da u to vrijeme na tom prostoru susrećemo biskupije u Naroni, Epidauru, Bistui i Sarsenteru. U vrijeme smjene naroda tijekom 7. i 8. stoljeća mijenja se kako društveno-politička tako i crkvena slika spomenutih prostora.

Primjerice, na prostoru kasnoantičke provincije Dalmacije, odnosno u zaleđu dalmatinskih gradova, novopridošlo stanovništvo formira svoje kneževine među kojima prednjači ona hrvatska koja u vrijeme kralja Tomislava izrasta u kraljevstvo koje je na jugoistoku graničilo sa sklavinijama, odnosno kneževinama, Humom/Zahumljem, Tribunijom i Bosnom. Kršćanstvo koje je bilo općeprihvaćeno u rimsko vrijeme, malo pomalo zahvaća i novopridošle stanovnike tako da je ono već tijekom 10. stoljeća, u vrijeme Tomislava i Splitskih sabora bilo vjera pridošlog stanovništva, rekao je Krešić.

Arheolog Krešimir Filipec – na temu ‘Crkvena infrastruktura oko 925. u Panoniji i Sisačka biskupija’ – donosi: Na Prvom crkvenom saboru u Splitu ninskom biskupu Grguru između dviju drugih nudi se i Sisačka biskupija. Tu se ponovno spominje jedna stara utrnula biskupija nakon dugog vremena. Sve nuđene biskupije prema saborskim su aktima gusto naseljene s dovoljnim brojem svećenika. Je li to zaista bilo tako te je li Sisačka biskupija zaista mogla zaživjeti u prostoru u novim političkim prilikama nakon sloma franačke uprave u Panoniji, zapitao se, uz ostalo, i naglasio godine 925. na Splitskom saboru nema predstavnika s panonskoga područja ili se barem ne spominju, a zadnji upravitelj toga dijela knez Braslav vjerojatno je nestao početkom 10. stoljeća. On je držao područje između rijeke Save i Drave, pa moguće i Sisak koji je južno od rijeke Save i Blatno s druge strane rijeke Drave.

Općenito je problematično utvrditi koliko je uopće bilo tada ljudi na tako velikom teritoriju jer su iz toga doba arheološki nalazi i groblja vrlo rijetki te gotovo nepoznati, kao što je slabo poznato koja im je crkvena infrastruktura bila zaista na raspolaganju.

‘Stara Slavonija i njezina pripadnost u 10 . stoljeću po mađarskoj historiografiji ‘ – o tome je govorio Tamás Körmendi s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Eötvös Lórand u Budimpešti. Njegova je teza da nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. znanstvenici tih dviju partnerskih zemalja vodili su burne rasprave koje su često nadilazile povijesnu argumentaciju da je stara Slavonija u 10. i 11. stoljeću pripadala Hrvatskoj ili Ugarskoj. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije taj se diskurs prekinuo, a da se to pitanje nije uspjelo razriješiti na obostrano razumijevanje. I mađarska i hrvatska historiografija otada pitanje pripadnosti područja između Drave i Gvozda većinom radikalno drugačije prikazuju.

Iz Mađarske je bila i profesorica Veronika Rudolf s istog budimpeštanskog fakulteta, a izlagala je na temu ‘Karantanska marka u 10. stoljeću’ i stavila je u središte pozornosti zapadnog susjeda ranosrednjovjekovne Hrvatske Karantansku marku – Regnum Carantanum – pod vojvodom Arnulfom, te njezin položaj unutar Istočnofranačkog Kraljevstva i kasnije u Svetom Rimskom Carstvu. S obzirom na to da je glavna funkcija Marke bila obrana bavarskih teritorija, ne mogu se zaobići ni potencijalne konfrontacije sa slavenskim, a posebice s ugarskim susjedima, rekla je dr. Rudolf.

‘Naslov rex i diskurs predmoderne hrvatske nacije: pisma pape Ivana X.’ bila je tema Ivana Majnarića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Polazeći od tvrdnje da je za historiju presudno poznavanje i razumijevanje oblikovanja i bilježenja pisanih izvora kao tragova o prošlosti, u središte zanimanja dr. Majnarić stavlja kontekst zapisa pisama pape Ivana X. u kasnosrednjovjekovnoj Historia Salonitana Maior. Prateći povremene diskurzivne iskaze predmoderne nacije u vidu procesa transformacije političke teorije i prakse kasno srednjovjekovne države te s tim blisko povezano intelektualno oblikovanje humanističke historiografije, pozornost je posvetio položaju vladara
u kasnosrednjovjekovnom društvu te njegovu presudnom značaju pri oblikovanju političkog naroda. To pokazuje da je bilježenje pisma pape Ivana X. u Historia Salonitana Maior odraz nasljedovanja tradicije diskurzivnosti pred
moderne nacije, sukladno tadašnjim intelektualnim svjetonazorima, što poznavanju ranosrednjovjekovne povijesti iz perspektive današnjeg historičara – upravo na primjeru rasprave o naslovu rex – dodaje dodatni sloj patine.

Hrvoje Gračanin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorio je o ‘hrvatskom kralju Tomislavu u interpretaciji i recepciji ranovjekovnog povjesništva’. On je analizirao ranonovovjekovne povjesnice od 16. do početka 19. stoljeća iz četiri temeljna historiografska kruga – hrvatskog, mađarskog, talijanskog i austrijskog – koji su u svojim djelima mogli i jesu spomenuli hrvatskoga kralja Tomislava. Raščlanio je povjesnike zanimajući se na koje su se izvore oslanjali, kako su ih tumačili, kakvu su sliku o Tomislavu izgradili i u kojoj je mjeri moguće utvrditi međusobnu ovisnost njihovih narativa.

Ovu tematsku sekciju zaključio je povjesničar Ludwig Steindorff sa Sveučilišta Christian Albrechts u Kielu. Njegova tema, pak, bila je ‘Sabor na Duvanjskom polju – historiografska fikcija i njezina podloga u Ljetopisu popa Dukljanina’. Historiografski koncept da je kralj Tomislav okrunjen na Saboru na Duvanjskom polju 925. potječe od Ivana Kukuljevića i najdetaljnije je razrađen po Vjekoslavu Klaiću u zborniku koji je izišao povodom 1000. godišnjice krunidbe kralja Tomislava prije sto godina. Koncept se oslanja na deveto poglavlje latinske verzije Ljetopisa popa Dukljanina u kojem se govori o Saboru pod kraljem Svetopelekom i uz prisutnost papinskih legata in planitie Dalmae, na ravnici Dalma, a Kukuljević i susljedni autori poistovjećivali su Dalma s Duvnom, današnjim Tomislavgradom, i Svetopeleka s kraljem Tomislavom. Bilo je privlačno ugraditi priču u nacionalni povijesni narativ jer se po njoj Svetopelekova država protezala od Vinodola do Drača i od Jadrana do Dunava, a moglo se to čitati kao aluzija na veliku površinu Tomislavove države.

Teza dr. Steindorffa je da je povezivanje mjesta Dalma s Duvnom neodrživo: fiktivno mjesto Dalma nalazi se po riječima Ljetopisa popa Dukljanina u središtu dijelova Svetopelekove kraljevine, Bijele i Crvene Hrvatske – odnosno Donje i Gornje Dalmacije – Bosne i Raške, u blizini stare Duklje. Donja Dalmacija, uključujući Dubrovnik, potpada pod crkvenu jurisdikciju Splita, a ostali dijelovi pod jurisdikciju Bara. Teza o Saboru in planitie Dalmae služila je kao povijesni argument u borbi barske crkve s dubrovačkom oko crkvene jurisdikcije nad Bosnom i Srbijom sredinom 13. stoljeća i tek tada je najvjerojatnije nastao Ljetopis popa Dukljanina, smatra ovaj povjesničar.