Prvo predavanje Biblijski obzori komunikacije održala je doc. dr. s. Silvana Fužinato. Naglasila je kako je sama tema jako opširna, stoga je navela samo neke važnije obzore biblijske komunikacije. Cijelo je Sveto Pismo dijalog Boga i čovjeka. Sv. Augustin je rekao kako je Riječ Božja Božje traženje čovjeka. Bog se objavljuje riječju koja zahtijeva pozornost i poslušnost. U susretu s riječi važnije je čuti nego vidjeti.

Postoji nekoliko načina na koje Bog komunicira sa čovjekom u Svetom Pismu. Prvi je – riječju, pa tako i proslov Evanđelja po Ivanu upravo govori o Riječi. Grčka riječ „pros“ može se prevesti kao u, pa na taj način imamo prijevod da Riječ bijaše u Boga, ali bolji je prijevod prema, dakle Riječ bijaše prema Bogu. Na taj se način naglašava odnos, pa tako i Martin Buber nudi prijevod „u početku bijaše odnos“. Osnovne funkcije riječi su: informacija (to je jedna od temeljnih značajki Božje riječi, ali ne smije ostati samo na tome, treba biti i formacija), zatim poziv (da bi postao „ja“, čovjeku je potrebno drugo „ti“), objava i naposlijetku zajedništvo (stvaranje jednoga „mi“ u kojemu se „ja“ i „ti“ ne isključuju, nego se prihvaćaju).

Drugi način Božje komunikacije sa čovjekom su znakovi. Božje je djelovanje komuniciranje – Bog stvara svijet i čovjeka riječju, čovjek ulazi u dijalog s Bogom u stvorenom svijetu. Bog čovjeku povjerava vrt i poziva ga da životinjama nadjene imena. Tu vidimo da je ono božansko u čovjeku upravo riječ jer Bog se povlači i ostavlja da čovjek dovrši stvaranje. Ali, Bog je dao i jedno ograničenje čovjeku kako bi ga naučio da mora znati da postoje granice, da ne može sve sebi podrediti i sve posjedovati. Sljedeći način koji je navela jest posredništvom proroka. Oni su bili posrednici između Boga i ljudi. Možemo ih nazvati ljudima riječi. Osim riječju, Bog preko proroka komunicira i gestama, a najautentičnija gesta jest sam prorokov život, istaknula je prof. Fužinato de rečeno potkrijepila primjerima proroka Hošee, Jeremije i Ilije.

Teologija komunikacije: glas i riječ

Sljedeće predavanje Teologija komunikacije: glas i riječ održao je prof. dr. Ivica Raguž. Izdvojio je sedam karakteristika kršćanske komunikacije.

Prva odrednica jest da je kršćanska komunikacija neka vrsta podrigivanja, pa tako sv. Augustin kaže kako je propovijed podrigivanje. Za podrigivanje potrebno je puno zraka, potrebno je napuniti srce zrakom. Isto tako, potrebno je puno piti. Kršćanska komunikacija svoje izvorište ne pronalazi u kršćaninu, potrebno je piti izvan sebe, s nekog izvorišta. Čovjek u sebi ne nalazi to izvorište jer svaki je čovjek lažac, a to podrazumijeva nezadovoljstvo sobom i priznanje vlastite grešnosti. Sljedeća odrednica usko je povezana s Pavlovom poslanicom Korinćanima, gdje Pavao govori kako to što propovijeda ne čini iz svoje vlastite pobude, vlastite volje, nego to čini nevoljko, protivno svojoj volji. Tako kršćanska komunikacija dolazi iz bezvoljnosti, nemoći, gubitka vlastite inicijative. Ona je u samom početku zakočena. Kršćanin komunikator je zakočen, depresivan. Kršćanski, dakle, govor dolazi iz vjere, a vjera je gubljenje vlastite inicijative i stavljanje naglaska na Božju inicijativu. „Zamukoh, zanijemjeh, glas ne puštah“, riječi su kojima možemo obilježiti treću odrednicu kršćanske komunikacije, zaključio je predavač.

Četvrta karakteristika koju je naveo jest da je Božja komunikacija Božji čin milosti. Tri su vida Božje komunikacije: 1. Bog i čovjek su neslični; 2. Bog komunicira s bludnicom; 3. Bog nas želi prijateljski uvući u svoju intimu. Tako dolazimo do još jedne razlike kršćanske i nekršćanske komunikacije, a to je da kršćanska želi vjeru i ljubav, a nekršćanska razum. Sljedeća karakteristika jest da je ona prva istinska komunikacija molitva. Možemo ju nazvati razumom usta. Usta se čiste, zrak postaje čišći molitvom koja daje razum ustima, Božji razum. Nadalje profesor navodi tri temeljna vida molitve – ona ne dolazi iz pitanja, ona podrazumijeva prvo priznanje ne komunikacije, kako nismo sposobni komunicirati i zato su nam potrebni zagovornici, dakle sveci. Oni nas podsjećaju da smo nesposobni komunicirati s Bogom. Sljedeći je korak vapaj i priznanje grijeha. Tek onda je pitanje Kraljevstva Božjega. Nailazimo na ponovnu suprotstavljenost kršćanske i nekršćanske komunikacije gdje, za razliku od Wittgensteina, koji kaže kako o onome o čemu ne možemo govoriti, treba šutjeti, kršćani trebaju o onome o čemu ne mogu govoriti – klicati. Šesta i predzadnja odrednica koju je spomenuo jest da uzor svećenicima u kršćanskoj komunikaciji mora biti Ivan Krstitelj, uzor u poniznosti jer on nije riječ, nego glas koji prenosi riječ, a onda nestaje. Tako i uloga svećenika nije biti riječ, nego biti glas koji će se pojaviti i nestati, a Božja riječ mora ostati u srcima vjernika. Posljednji su uvjeti istinske komunikacije što nalazimo u Platonovu sedmom pismu: „iz mnogih druženja, i zajedničkoga življenja…“ Dakle, prvi je uvjet slušanje jedan drugoga, a ne rasprava, a drugi je zajedničko življenje.

Nakon predavanja profesora Raguža uslijedila je diskusija.

Kerigmatski govor

Prof. dr. Krešimir Šimić održao je treće i posljednje predavanje prvoga dana TPS-a Kerigmatski govor. Naveo je tri novozavjetna teksta koja su usko povezana uz kerigmu. To su: Mt 3, 1; Lk 4, 18 – 19; Rim 10, 14 – 15. Kerigma počinje od navještaja a završava poslanjem. Bibličar Rudolf Bultmann govorio da su objava i kerigma nužno povezane, da je objava kerigmatska, aktualistička, da kerigma upućuje na neki događaj, na čin. Ovdje je posebno vidljivo naglašavanje onoga „sada“. Taj događaj nije autoreferencionalan, dakle on se ne vraća sebi. Objava dolazi kao navještaj i to takav da je pokrenuo one kojima je bio usmjeren.

Nadalje profesor navodi književnog kritičara Northropa Fryea. U njegovim se bilješkama pojam „kerigma“ pojavljuje više od sto šezdeset puta. Frye navodi kako je Biblija veliki kod zapadne književnosti, da je ona mit, nešto više od književnosti, ona ima kerigmatski jezični modus. U svojoj pretposljednjoj knjizi o Bibliji „Words with Power“ citira Lk 4, 18 – 19 gdje govori o snazi i moći riječi jer Isus ne govori kao ostali učitelji, nego kao onaj koji ima vlast, koji ima moć. Kerigma je povezana s figurativnom dimenzijom retorike i književnosti, ali ona u potpunosti nije ni jedno, ni drugo. Ona je jezični modus „s druge strane književnog“. U kerigmatski jezični modus ulazimo kada nestaje odvojenosti aktivnog govora i recepcije govora, kada onkraj književnoga, biva zahvaćeno adresatovo egzistencijalno iskustvo, kada se događa svojevrsna ekstaza. Kerigma je također retorički oblik koji posjeduje moć transformacije. Njome se događa jedan proboj u ono duhovno, nematerijalno. Upravo je iz svega navedenoga profesor naglasio važnost kerigmatika u evangelizaciji rekavši da su potrebni kerigmatici koji se stvaraju vjerom.

Nakon diskusije, uslijedilo je predstavljanje digitalnog repozitorija Vjesnika.