Nakon Drugog svjetskog rata najveći dio djece uspio se vratiti svojim domovima, a znatan dio njih ostao je u domovima kod novih obitelji po kontinentalnoj Hrvatskoj. Mnogi su zadržali svoj identitet, mnogima se, jer su bili premali da znaju tko su i odakle su, izgubilo ime i prezime te su ih dobili po posvojiteljima. Ovo svjedočanstvo govori kako su rasli, što su proživljavali i kakvo je njihovo sjećanje, tada djece, a danas, nakon više od sedamdeset godina, već staraca i starica.

Knjigu i film sisačkoj publici predstavili su predsjednik Ramske zajednice u Zagrebu Mato Fofić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Kutini Dragutin Pasarić i autor, a na početku sve okupljene pozdravio je sisački biskup Vlado Košić, zahvalivši gostima na dolasku.

Govoreći u ime nakladnika Ramske zajednice iz Zagreba g. Fofić je zahvalio na pruženoj prilici da se predstavi istina koja je skrivana 75 godina.

„Sve što se ne zapiše kao da nije ni postojalo, a svjedoci i usmena predaja polagano se gube. Stoga je važan istraživački napor pojedinaca i cijele zajednice koja stoji iza njih. Zahvaljujem se vlč. Pavlu Crnjcu na tom istraživačkom naporu i zanimanju za bolne teme ramske hrvatske prošlosti koje su gurnute u zaborav, a da o njima nije ni politički ni povijesno izrečena istina“, naglasio je Fofić.

Predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Kutini istaknuo je kako je upravo Moslavački kraj spasio jedan velik broj te djece.

„Da su ta dobročinstva ostala u dobrom sjećanju djeci svjedoči i to da su nakon izgradnje brane i akumulacijskog jezera u Rami te ponovno u vrijeme Domovinskog rata brojni Ramljaci doselili upravo nazad u taj kraj. Sada ovdje u Popovači, Repušnici, Ilovi i Kutini živi i djeluje jedna velika zajednica. Autor filma i knjige u Hrvatskom državnom arhivu prošao je 28 000 dječjih kartona te tako došao do skoro 700 imena djece iz Rame koja su stigla u Hrvatsku. Bila je to posljedica krize nakon zajednički dogovorene akcije četnika i talijanske vojske kada je u tom pokolju stradalo 1800 članova obitelji i među njima nemali broj djece. Položaj hrvatskog življa u Rami pod talijanskom okupacijskom zonom nije bio lak i svakako je bio bez jačeg vojnog i obrambenog utjecaja. Zbog nastale gladi od haračenja četnika i partizana posebno je trebalo zaštiti brojnu djecu i jedini spas bio je vlak prema Sarajevu te Zagrebu“, poručio je Pasarić.

Autor Crnjac rekao je kako mu je poticaj za film bila sudbina njegovog ujaka koji je kao sedmogodišnjak otišao od kuće, a nikada se nije vratio.

„Mi smo vjerovali da je on živ i uvijek me baka pitala jesam li ga našao, ali nažalost to se nikada nije dogodilo. Ovo je projekt i djelo jednog tima ljudi, a ja sam na prikupljanju podataka radio pet godina. Pronašao sam u Hrvatskoj i BiH četrdeset živih svjedoka, a njih dvadeset govori za film. Srećom sam to tada napravio jer danas ih je živo tek troje. Ukupno je iz Rame, na ‘prehranu’ kako se to tada govorilo, otišlo 700 djece koji su većinom bili Hrvati i nešto manji broj muslimana. Posljedice prelaska iz rodnog kraja u Hrvatsku bile su za njih koliko fizičke, u iscrpljenosti i umoru, toliko i psihičke, izazvane dubokom stradalničkom traumom, a pratile su ih godinama poslije u životu. Jedan dio te djece stradao je tijekom transporta ili zbrinjavanja po Hrvatskoj, pojedincima se izgubio trag, no većina je uspješno zbrinuta uz potporu saborskog zastupnika Nikole Kovačevića iz Rame, Caritasa i zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca koji je djecu srdačno dočekao. Djeca su poslije raspoređivana po obiteljima udomitelja koji su ih primili i brinuli se o njima kao o vlastitoj djeci“, rekao je vlč. Crnjac upoznavši okupljene i s novim saznanjima koja govore da je jedan dio djece bio smješten i na petrinjskom području.