U požaru koji je u noći s 30. na 31. svibnja 1731. zahvatio Zagreb izgorjelo je gotovo cijelo sjemenište. “Od sjemenišnoga krova nije ostalo ništa, u drugom su katu izgorjele spavaonice s kabinama i lijepo uređene sobe, prozori prema ulici svi su uništeni” (Vanino, 1969: 245). Sjemenišna zgrada, koja postoji i danas, građena je preko 50 godina, a u blizini sjemeništa nalazila se i kapela sv. Josipa, “Pod upravom sjemenišnoga regensa nalazila se kapela ili crkvica sv. Josipa, sagrađena na sjemenišnom posjedu na drugom brežuljku od gradskih zidina u kraju koji je poslije po toj kapeli dobio ime Josipovac” (Vanino, 1969: 247).

Koliko se zna, ovo je vremenom prva crkva ili javna kapela sv. Josipa u Hrvatskoj. Sagrađena je 1670., dakle u doba kad je štovanje sv. Josipa, osobito poticajem sv. Terezije Avilske, uzimalo maha i u Hrvatskoj. “Svjedoci su upravo svečeva crkvica u Zagrebu, pa samo ime Sjemeništa sv. Josipa, u kojem se na stubištu nalazila slika Hranitelja Gospodinova, a nad ulaznim vratima s ulice njegov kip. Veliki zagrebački biskup Martin Borković, na sinodi održanoj u Zagrebu u svibnju 1687., naredio je da se ubuduće blagdan sv. Josipa u zagrebačkoj biskupiji ima slaviti i obdržavati kao zapovjedni blagdan, na koji su zabranjeni težački poslovi, sudske rasprave itd. na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja iste godine 1687. člankom 5. Hrvatski je sabor izabrao sv. Josipa zaštitnikom ili patronom Kraljevine Hrvatske. Taj pravni akt nije nikad poništen pa vrijedi i dan-danas” (Vanino, 1969: 247-248).

Spomenuta kapela podignuta je u “vrijeme nemira što ih je izazvala poznata urota nekih hrvatskih i ugarskih velikaša za vladanja Leopolda I.” (Vanino, 1969: 248). Bila je to ideja gospođe Helene Ručić, žene zagrebačkog podžupana Ivana Ručića, koja se “pobojala da bi Hrvatska mogla nastradati, a čuvši da je sv. Josip osobit zaštitnik i zagovornik u pogibeljima, ona se zavjetovala da će sv. Josipu na čast podići kapelu na zgodnom mjestu ako on ukloni od domovine propast koja joj prijeti” (Vanino, 1969: 248). Kapelica je 1670. izgrađena i opremljena svim potrebnim za bogoslužje. “Sljedeće godine 1671. na svetkovinu sv. Ane, u prisutnosti velikog mnoštva vjernika, biskup Borković je svečano i vrlo pobožno posvetio crkvicu u romantičnom predjelu i naredio da se njezin god svake godine slavi u nedjelju iza svetkovine sv. Ane” (Vanino, 1969: 248).

Nažalost, izbor gradilišta nije bio najsretniji. Kapela je građena na jako vlažnom tlu, pa je već nakon trideset godina bila tako trošna da je trebalo iz temelja podići novu. To je izvršio regens Franjo Plemić početkom 18. stoljeća. Poradi vlage kapela je češće zahtijevala veće popravke. Godine 1730. opet su na kapeli učinjeni veći popravci, a dozidana je sakristija i pokrivena crijepom. Kapela je obnovljena i 1752. g., a 1761. popločena je tesanim kamenom. Imala je tornjić s dva zvona. Godine 1741. obješeno je sitno zvono teško 13 funti. Njim se osobito zvonilo kad bi nevrijeme zaprijetilo okolnim vinogradima.Čudno je što se nijedan kolegijski kroničar nije sjetio da zapiše da je crkvica imala osim glavnog oltara još i dva pokrajnja, a što je posve neobično i zanimljivo, sva su tri bila posvećena sv. Josipu. Jedan pokrajnji imao je sliku smrti sv. Josipa, drugi sliku sv. Josipa, učitelja djece. Kod izbora ove druge slike očito se imala na umu sjemenišna mladež koja je često dolazila k sv. Josipu i radi odmora i radi pobožnosti. Oko oltara nalazio se niz svetačkih slika, a među njima i slike sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskoga.

Vodstvo Sjemeništa sv. Josipa dalo si je u zadatak širiti pobožnost prema Zaručniku BDM, pa tako Vanino navodi da je vjerojatno njihova zasluga “što je 1717. g. u crkvi sv. Katarine uvedena pobožnost za 7 uzastopnih dana na spomen 7 žalosti i 7 radosti sv. Josipa” (Vanino 1969: 250). Poseban poticaj štovanju sv. Josipa u Zagrebačkoj biskupiji dala je odredba četvrte sinode, koju je potaknuo biskup Martin Borković, kojom je blagdan sv. Josipa 19. ožujka određen kao zapovjedni za cijelu biskupiju. “U Zagrebu je na taj dan g. 1688. povedena procesija iz župne crkve sv. Marka u crkvicu sv. Josipa uz veliko učešće naroda” (Vanino, 1969: 250-251).

Na ovoj lokaciji u 19. stoljeću nalazio se Dječji dom Josipovac te je izgrađena zgrada s tornjem u sredini pročelja koju su podigle redovnice magdalenke za svoj samostan s kapelom. Danas se ondje nalazi Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a toranj u sredini pročelja i dalje krasi kip sv. Josipa.

IZVOR: Vanino, Miroslav (1969) Isusovci i hrvatski narod: Rad u XVI stoljeću; Zagrebački kolegij. Biblioteka Vrela i prinosi za povijest isusovačkog reda u hrvatskom narodu. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove