O drugom svesku govorili su prof. dr. Pavuša Vežić, voditelj projekta izdanja trilogije Monografije o zadarskoj katedrali sv. Stošije te recenzenti, prof. dr. Serđo Dokoza s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i prof. dr. Josip Vrandečić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Uredničko vijeće Monografije i autori posvetili su drugi svezak svim biskupima i nadbiskupima iz prošlosti Katedrale sv. Stošije, izražavajući im poštovanje.

U drugom svesku na 355 stranica objavljeno je pet stručnih priloga. Prilozi tematski nose sljedeće naslove: „Pogled na redoslijed (kronotaksu) zadarskih biskupa i nadbiskupa (s posebnim osvrtom na prvostolnicu sv. Stošije), autor je Zvjezdan Strika; „Zadarski prvostolni kaptol sv. Stošije u ranom novom vijeku (16.-18. st.) – Zdenko Dundović; „Podrijetlo i počeci štovanja sv. Stošije i drugova u Zadru i zadarskoj katedrali“ – Trpimir Vedriš; „Rezultati antropološke analize rekognicija svetačkih moći iz zadarske katedrale“ – Mario Šlaus i „Razvoj liturgije u katedrali sv. Stošije u Zadru“ – Ana Mišković.

„Katedrala nosi ime po katedri, biskupovoj stolici. Taj tron obilježava autoritet biskupa i dostojanstvo biskupa kao voditelja crkvene zajednice. Prvi prilog u drugom svesku govori o redoslijedu zadarskih biskupa u dugom kontinuitetu od 4. st. do suvremenosti i zadnja dva nadbiskupa, Želimira Puljića i Milana Zgrablića. Kroz cijelo to vrijeme Zadar je imao biskupa od 4. do 12. st. koji je bio voditelj Zadarske biskupije. U 12. stoljeću zadarski biskup postaje nadbiskup i nadređen je svojim biskupima sufraganima, biskupima Osora, Krka, Raba i neko vrijeme Hvara. To je po ovlastima trajalo do 19. st. U 19. st. zadarski biskup postaje metropolit Crkve cjelokupne provincije Dalmacije“, rekao je dr. Vežić.

U svesku su prilog o sv. Stošiji, naslovnici katedrale i svecima povezanima s njenim životom, Krševanom, Zoilom i trima sestrama iz Soluna, koje su se uz sv. Stošiju jako štovale u katedrali. Jedan prilog govori o relikvijama i relikvijarima zadarskih svetaca i njihovom istraživanju bioantropološkom metodom koja podatke iz povijesti potkrjepljuje s laboratorijskim analizama čestica kostiju iz tih relikvijara, a drugi o povijesti i načinima obavljanja liturgije u prostoru katedrale.

„S tim prilozima, katedrala je pojašnjena kao ustrojstvo vjerskog duha u njenom prostoru, kao prostor namijenjen liturgijskim obredima. Često mislimo da, kada se radi neka nova arhitektura, iza tog koncepta stoji projektant arhitektonskog nacrta. Ali, kad je u pitanju crkva, katedrala, liturgija, ispred projektanta stoji sâmi obred. Obred u liturgijskoj funkciji oblikuje liturgijski prostor kao posvećeni prostor. Tako nam ti prilozi sjajno oslikavaju duh prostora katedrale i u tome je njihova posebna vrijednost“, istaknuo je dr. Vežić.

Katedrala je u Monografiji predstavljena „kao građevina impresivnog pedigrea, slojevitosti koja seže od početnog oratorija zasnovanog u Zadru još u antičko doba, u 4. stoljeću. Uz taj ranokršćanski oratorij u 5. stoljeću podignuta je bazilika, ranokršćanska katedrala sa svojom krstionicom, katekumeneionom, sa svojim sklopom pomoćnih prostora. Tako izgrađena u starokršćansko doba, proživjela je i rano srednjovjekovno razdoblje i stekla nove malene pregradnje u funkciji razvoja liturgije“, rekao je dr. Vežić.

U 12. stoljeću na njeno mjesto došao je sadašnji izgled katedrale koja je u 13. stoljeću produžena na pročelnoj strani. I u vremenu gotike, renesanse i baroka katedrala je imala neke nove dijelove koji su većim dijelom potirali jedan drugoga, kao i tijekom 20. stoljeću, pročišćavanjem romaničke katedrale, kada su izdvojeni iz velikog povijesnog kontinuiteta koji od 4. do 19. stoljeća pokriva 15 stoljeća u životu katedrale, njenih većih ili manjih prostornih transformacija, do zaključno u 19. stoljeću i gornjeg dijela zvonika katedrale.

„Impresivno je pratiti svu tu slojevitost naše katedrale, neovisno od cjelovitosti i ljepote njenog romaničkog sloja. U romaničkom sloju u 12. stoljeću, na mjestu ranokršćanske bazilike, iz njene matrice i njenih temelja izrasla je naša romanička katedrala, a u 13. stoljeću produžena je na pročelnoj strani. To su uvjetovale neke liturgijske promjene, da se tada relativno mali prostor za zajednicu produži i da se dobije veći prostor za liturgijske obrede. Potreba za većim prostorom značila je i rast vjerske zajednice. Od tada, unatoč svim povijesnim zbivanjima, sjajno je sačuvala svoju cjelovitost i ljepotu. O toj ljepoti izražavali su se različiti pisci, znanstvenici, proučavatelji povijesne arhitekture i isticali vrijednost zadarske katedrale kao osobito lijepe“, naglasio je dr. Vežić.

Kontinuitet povijesnog trajanja katedrale potvrđuju i povijesni izvori, među kojima su natpisi uklesani u kamenu na katedrali. „Na pročelju katedrale natpis svjedoči o vremenu njenog produžavanja u 13. stoljeću. U unutrašnjosti katedrale bilo je nekoliko natpisa, u zvoniku katedrale neki natpisi spominju nadogradnju zvonika kojeg je projektirao značajni engleski arhitekt Thomas G. Jackson koji se divio ljepoti romaničkog sloja katedrale proglašavajući je najljepšom romaničkom građevinom u Dalmaciji“, istaknuo je dr. Vežić.

Uz natpise, izvorni povijesni podaci su i grbovi pojedinih biskupa uklesani u kamenu i sačuvani na katedrali. O povijesnosti katedrale govori i njen inventar, oltari, relikvijari koji također imaju natpise osoba, godina. O katedrali govori i opsežna arhivska građa, temeljem čega je nastala obilata literatura raznih autora od 19. stoljeća naovamo, rekao je dr. Vežić opisujući katedralu kao ustrojstvo prostora i arhitekture.

Poznavanju njene cjelokupne slojevitosti značajno su doprinijela konzervatorska istraživanja još iz vremena Grge Oštrića, voditelja Zavoda za zaštitu spomenika u Zadru, zatim konzervatora Ksenije Radulić, Miljenka Domijana i Ive Petriciolija. I dr. Vežić je bio dugogodišnji voditelj istraživačkih radova te je rekao: „Divio sam se zadarskoj katedrali kao što joj se dive naši sugrađani i turisti“. Najavio je da će se u trećem dijelu monografije ‘Rasprave o umjetnosti u katedrali’ opisati njene vrijedne umjetnine.

Govoreći o specifičnosti zadarske katedrale u odnosu na druge, dr. Vežić je istaknuo bogatstvo njenog prostornog sadržaja. Rekao je da zadarska katedrala ima jako dobro uspostavljen rječnik romaničke arhitekture koji je fino proveden, izvan, na oplošju katedrale i unutra, u rasporedu njenih kolonada.

„Bogatijom od ostalih crkava toga vremena čini je krasna galerija iznad jednog i drugog bočnog broda. Ima ukopanu kriptu. Na leđima svodova te kripte je svetište koje je malo podignuto u prostoru. S jedne i druge strane su bočni brodovi, a nad njima galerije, od kojih je jedna čak otvorena prema uličnoj fasadi, ima vanjsku galeriju. To je bogatstvo arhitektonskog izraza i forme. To nemaju druge crkve u Dalmaciji i puno šire, tako bogatu prostornu strukturu, a pritom modeliranu u tako dosljedno provedenom romaničkom stilu“, rekao je dr. Vežić.

Na predstavljanju drugog sveska bio je i mons. Želimir Puljić, apostolski administrator Splitsko-makarske nadbiskupije. Dr. Vežić zahvalio je mons. Puljiću jer je, dok je bio zadarski nadbiskup, mons. Puljić dr. Vežiću prvome priopćio ideju da zadarska katedrala treba imati suvremenu monografiju.

„Zahvaljujem Vam kao građanin grada Zadra i u ime svih građana Zadra, jer je Vaša ideja pretvorena u djelo omogućila našim građanima da upoznaju katedralu – jer katedrala pripada svima nama. Katedrala je znak identiteta svih nas, neovisno o konfesiji i jesu li ljudi vjernici ili su nereligiozni. Naša katedrala je znak identiteta nas građana sa zadarskom sredinom. Ideja da u našem vremenu približimo katedralu ljudima preko knjiga, da svaki građanin može vidjeti katedralu kao svoju, unijeti knjigu o njoj u svoj dom i tamo je listati, doznavati nešto što ne zna o toj građevini – to je privilegij koji proizlazi iz Vaše početne ideje, kasnijih poticaja i podrške“, rekao je dr. Vežić u obraćanju mons. Puljiću.

Dr. Vežić je naglasio da je „od davnine katedrala znak identiteta, znak poistovjećivanja grada u cjelini i građana u gradu s njihovom katedralom koja je već od antičkih vremena postala žarište društvenog, kulturnog i vjerskog života. To sve zajedno čini koloplet identiteta čovjeka sa sredinom u kojoj živi. Katedrala je sjajan znak, signal čovjeku da kad ode iz svoje sredine, da se tu vrati. Katedrala je znak grada, društvene i kulturne pripadnosti“, poručio je dr. Vežić.

Zahvalio je i nadbiskupu Milanu Zgrabliću koji je sudjelovao na predstavljanju. „Drugi svezak Monografije izašao je s Vašim potpisom kao izdavača. To je i Vaša podrška ovom projektu, izlaženju treće knjige i cjelini Monografije“, rekao je dr. Vežić u obraćanju mons. Zgrabliću.

Dr. Dokoza predstavio je tri rada koji se odnose na Srednji vijek. Strika je napisao povijest Zadarske Crkve kroz prizmu njenih vodećih pastira. Spominje i papu Ivana IV. (640.-642.), porijeklom Zadranina. Nadležnost Zadarske Crkve širila se i sužavala, a najmanja je bila za vrijeme Italije.

„Biskupi su definirali dobar dio zadarske povijesti. Nadbiskup Nikola Matafar u trenutku pobune Zadra 1345. slavio je misu u crkvi sv. Krševana, a onda je izašao vani i skinuo mletačku zastavu, podigao zadarsku zastavu i to je bio znak za pobunu“, rekao je dr. Dokoza. Nikola Matafar i Petar Matafar zaslužni su za zadarski Kaptol kojega su učinili i javnim mjestom za ovjeru dokumenata naroda.

Od pada Salone do Prvog svjetskog rata Zadar je bio središte Dalmacije, a u njemu su svoje središte imali Bizant, koji je u jednom sjedištu prožimao svoju političku i crkvenu vlast, zatim Venecija, francuska i austrijska vlast.

Maffeo Vallaresso, zadarski nadbiskup od 1450. do 1494. čiji je gornji dio biskupskog pastorala motiv na naslovnici drugog sveska puno je doprinio razvoju Zadra; izgradio je početni dio katedralnog zvonika, podigao orgulje u katedrali i s njegovom smrću u 15. stoljeću završava razdoblje Srednjeg vijeka u životu Zadarske Crkve. Dr. Dokoza istaknuo je i prilog dr. Ane Mišković koja opisuje kako život vjernika počinje i završava u crkvi po primanju sakramenata. Mišković opisuje život Crkve, izgled tadašnjih pobožnosti; zanimljivo je da su u prošlosti žene i djeca bili u pobočnim lađama ili u gornjoj galeriji katedrale, a muškarci su bili u glavnoj lađi.

Tri rada koja se odnose na Novi vijek predstavio je prof. dr. Josip Vrandečić. Mletačko razdoblje u kronotaksi zadarskih biskupa obuhvaća 70 imena. To razdoblje obuhvaća modernu povijest. Obilježeno je mletačkim okvirom, nepovjerljivom politikom središnjice prema Zadru koji se 11 puta digao protiv Venecije, tako da je 1423. Venecija odlučila da u svim dalmatinskim biskupijama biskupi mogu biti samo mletački državljani. U početku ih je slala samo iz Venecije, kasnije su izuzetak braća Cipiko iz Trogira (15./16. st.), Vicko Zmajević iz Boke Kotorske i Mate Karaman iz Splita (18. st.).

Venecija je u Zadar poslala velika imena iz plemićkih obitelji. Zadar je bio središte bogate tradicije i dao je najprosperitetnije osobe, Petra Zoranića, Šimu Budinića, Jurja Barakovića i Bartola Kašića, istaknuo je dr. Vrandečić.

„Zadarska Crkva imala je dugu tradiciju koja se naslanjala na apostolsko nasljeđe. I politički je bila jako važna jer je Zadar bio središte Dalmacije, tako da su političke vlasti, mletačka i austrijska, i kroz Crkvu nastojale projicirati svoju ideologiju i svoju moć. Jako je i srednjovjekovno razdoblje u kojem je Zadarska Crkva slijedila legitimističku i monarhističku tradiciju u kojem se nadovezala na sjajno anžuvinsko razdoblje koje je možda najljepše razdoblje u povijesti Zadra“, rekao je dr. Vrandečić, istaknuvši da se dolaskom Venecije događa stagnacija.

„Venecija je nepovjerljiva prema Zadarskoj Crkvi. Venecija šalje dobre prelate, no Zadar je i prijeporna točka između Rima i Venecije koji su u napetim odnosima te je sve eskaliralo u velikom interdiktu početkom 17. st.“, rekao je dr. Vrandečić. Koncilsko razdoblje Tridenta donosi novi duh, novu nadu, nove svećenike, nadbiskupe svjetske širine, kao što su najučeniji zadarski nadbiskup, kardinal Egidije Canini (1530. – 1533.), augustinac iz Viterba. Zatim, zadarski nadbiskup Minucio Minuci (1551. – 1604.) bio je vodeći Papin diplomat za Istočnu Europu.

„U 17. stoljeću dolazi do relaksacije u procesu rekonkviste, Zadarska biskupija se širi. To stoljeće nameće nove izazove prema pravoslavnom svijetu, islamu. Diglo se zaleđe i Zadar, zaokružilo se područje Zadarske nadbiskupije. U 19. stoljeću, 1828., Zadar dobiva metropolitanski status, postaje majka dalmatinske Crkve. U tom velikom stoljeću plodovi su jako vidljivi. Koliko je 19. stoljeću bilo blagodatno potvrđuju i veliki biskupi: Josip Godeassi bio je veliki humanist, (1843. – 1861.), potiče propovjedništvo, obnavlja bratovštine i paški kaptol, Petar Dujam Maupas (1862. – 1891.), sudionik Prvog vatikanskog koncila koji je doveo Isusovce u Zadar i 1875. susreo cara“, rekao je dr. Vrandečić, istaknuvši da se dolaskom velikog pape Lava XIII. (1810. – 1903.) podigao cijeli hrvatski narod.

„Početak 20. stoljeća donosi opet stradanje, okupaciju, fragmentaciju dijeceze, ukidanje statusa metropolije nakon 104 godine. Nadbiskup Vinko Pulišić (1910. – 1922.) djeluje u teškom vremenu kad je Zadar Rapalskim ugovorom 1920. predan Italiji. Apostolski administrator Ivan Borzatti nakon Rapala provodi talijanizaciju liturgije i pastorala. Rezidencijalnog biskupa Dujma Munzanija (1933. – 1948.) dočekalo je ukinuće Zadarske metropolije. Zadar je ostao na suženom području, a područje izvan povjereno je šibenskom biskupu Jeronimu Mileti.

Nadbiskup Petar Dujam Munzani (1933. – 1948.) svjedok je strašnog bombardiranja Zadra kada su razorene mnoge crkve, Munzani optira za Italiju. Pravi čovjek obnove Zadarske nadbiskupije je nadbiskup Mate Garković (1961.-1968.)“, rekao je dr. Vrandečić opisujući izazove Drugog svjetskog rata, stradanja i polagane obnove. No, javlja se Domovinski rat, kad je, nakon osmanskog i Mussolinijevog razdoblja Zadarska nadbiskupija opet stiješnjena, fragmentirana, a narod pati. U duhu Koncila, zadarski nadbiskupi Marijan Oblak i Ivan Prenđa donose koncilske poruke, komuniciraju s modernošću i doprinose stabilnosti Zadarske Crkve.

Dr. Vrandečić istaknuo je značajke priloga dr. Zdenka Dundovića o zadarskom katedralnom kaptolu sv. Stošije koji je uspostavljen u 14. stoljeću. Autor je opisao djelovanje Kaptola kroz renesansu i barok, u 16., 17., i 18. stoljeću, a bio je pomoć biskupu u obavljanju njegovih dužnosti.

„Kaptoli su u Srednjem i ranom Novom vijeku bili važna institucija, okupljali su najbolje sinove iz vlastite sredine. Nisu bili nužno svećenici, osim nakon Tridenta. Morali su biti ures Crkve, zrcalo duhovnosti. Kaptol je igrao važnu društvenu, političku i ekonomsku funkciju. Kaptol je imao jaki osjećaj za lokalnu tradiciju i dao je velika imena. U Kaptolu su se isprepletale i igre društvene moći pojedinih obitelji“, rekao je dr. Vrandečić.

Kanonici su bili sastavljači liturgijskih knjiga. Prva poglavlja zadarskih sinoda uvijek su bila posvećena Kaptolu, kanonicima. „Kaptol je bio ‘biskupov senat’. Kanonici su morali biti primjer, bili su ‘desna ruka’ biskupu, osobito kad je on često boravio u Italiji“, rekao je dr. Vrandečić.

Opisujući kosturne ostatke, akademik Mario Šlaus predstavlja novu znanost bioarheologije ili fiziološke antropologije u kojima kritički rasuđuje o porijeklu i identifikaciji pojedinaca. „Šlaus detaljno predstavlja način analize kostura na osnovu koje se može prosuditi dob, spol i šira obilježja zajednice, prehrane, epidemije, bolesti. U drugom dijelu priloga Šlaus opisuje rekogniciju, identificiranje zadarskih relikvija u 34 relikvijara. To je fundus riznice zadarske katedrale i benediktinskog samostana sv. Marije. Detaljno opisuje relikvijare u kojima predstavlja svece i definira osobnost koliko je više moguće, jer to zadire u rano kršćanstvo iz apostolskih vremena“, naglasio je dr. Vrandečić.

Trilogija Monografije o katedrali sv. Stošije, pa i njen drugi svezak „veliko je postignuće iz opće povijesti Crkve koje pokazuje velike poteze i dijela velike širine. U Monografiji se nazire duhovnost. Zadarski nadbiskupi i puk preko relikvijara bili su okrenuti spasonosnoj Kristovoj zapovijedi ljubavi i dobrote. Znali su da se do Boga stiže preko čovjeka. U te dvije dimenzije, vidljivoj i nevidljivoj, sažima se vrijednost te knjige“, poručio je dr. Vrandečić, istaknuvši da je Monografija „na korist cijelom narodu i Crkvi, ne samo Zadarskoj Crkvi, na čast Bogu i na spasenje ljudi“.

Prisutnima se obratio i mons. Želimir Puljić, inicijator izdavanja te Monografije. Izrazio je draga sjećanja u stvaranju toga projekta i da ga prate osjećaji ponosa, radosti i zahvalnosti. „Zahvalnost najprije Božjoj Providnosti što je apostol Pavao nakon Makedonije ‘bacio oko i na Dalmaciju’ i poslao učenika Tita u ove krajeve. Tako je već u 1. st. na blagoslovljenom tlu Iaderae christianae posijano sjeme evanđelja uhvatilo svoje duboke korijene“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši na tvrdnju sv. Ivana Pavla II.: „Vjera koja ne rađa kulturu je mrtva vjera“.

„Zahvalni smo našim precima, onima koji su u vrijeme početka širenja kršćanstva živjeli ovdje i Hrvatima koji su se od 7. st. doseljavali i prihvatili kršćansku vjeru kao svoj poklad i bogatstvo. Osobito smo zahvalni i ponosni da je njihova živa vjera rodila i stvarala silno kulturno blago koje smo primili u baštinu, pa su ga s koljena na koljena, obogaćeno novim djelima, predavali budućim generacijama“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši da Hrvati na ovom prostoru nisu od jučer, bez „osobne karte”.

„Prepoznatljivi smo po svojoj kulturi, jeziku i po vlastitom imenu, po čemu nas i drugi prepoznaju i nazivaju. A mi prepoznati s ponosom se odazivamo. U tom vidu, s pravom smo radosni i ponosni na ‘kulturnu ljepoticu’ zadarske katedrale koja je od skromnog liturgijskog prostora ranokršćanskog oratorija izrasla tijekom stoljeća u monumentalnu, lijepu i najpogodniju prvostolnicu za liturgijska i druga slavlja“, rekao je mons. Puljić. Prisjetio se brojnih i nezaboravnih susreta koje je imao u zadarskoj prvostolnici tijekom 12 godina služenja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Katedralni sakralni prostor „svojim nutarnjim skladom budi osjećaje ljepote, divljenja i strahopoštovanja. Od službenog nastupa i preuzimanja uprave Zadarske nadbiskupije (24. travnja 2010.) nakon nagle smrti drage uspomene nadbiskupa Ivana Prenđe, brojnih glazbenih koncerata, duhovnih obnova, susreta mladih, liturgijskih slavlja uz crkvene blagdane do podjele sakramenata i svetih redova. Vrhunac je bio ređenje novog zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, 25. lipnja 2022.“, rekao je mons. Puljić.

Mons. Puljić prisjetio se susreta i prvog razgovora s dr. Pavušom Vežićem u kojem mu je iznio ideju o izdanju Monografije. Bilo je to jednog dana u poslijepodnevnoj šetnji na Forumu, nedaleko od crkve sv. Donata.

„Živo se sjećam teme razgovora koji je bio o zadarskoj katedrali. Izrazio sam želju i nakanu naći nekoga od struke koji bi bio voljan napisati monografiju o našoj prvostolnici. Drago mi je bilo čuti profesorovu spremnost za taj projekt. Učinilo mi se kao da slušam Izaiju koji, nakon što mu je anđeo žeravom očistio usta, kaže: ‘Evo mene, mene pošalji’. Prenio sam taj razgovor katedralnom župniku don Josipu Radojici Pinčiću koji je u kratkom roku okupio nekoliko znanstvenika koji su se dali na posao. I u rekordnom roku isplanirali projekt koji je urodio troknjižjem kojim se ne bi mogla pohvaliti neka druga katedrala. Drago mi je što je sjeme posijano prije par godina urodilo bogatim plodom. Neka je Gospodinu čast i hvala! A svima koji su na bilo koji način pomogli ostvarenje ovoga djela, naša iskrena zahvala i pohvala“, poručio je mons. Želimir Puljić.

U glazbenom dijelu tri skladbe izveo je obiteljski kvartet Buturić.

Prvi svezak Monografije naslovljen „Sv. Stošija – katedrala sv. Anastazije u Zadru” autora Pavuše Vežića bio je predstavljen 7. ožujka 2022. na Svečanoj akademiji u zadarskoj katedrali sv. Stošije.

Članovi Uredničkog vijeća za izradu Monografije, koji su se do njenog prvog izdanja sastajali četiri godine su: Zdenko Dundović, Radomir Jurić, Ana Mišković, Mario Soljačić, urednik Ante Uglešić i Pavuša Vežić. Voditelj Vijeća je katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić, a tajnik Vijeća Branimir Buturić, katedralni župni suradnik.