Bl. Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Na njegov rođendan novu knjigu su predstavili predsjednik Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika prof. Ivica Đaković, Ivan Mesarek, mag. phil. i postulator o. Božidar Nagy, SI.

Sedmim sveskom koji sadrži korespondenciju Ivana Merza, završeno je objavljivanje njegove bogate pisane ostavštine koja u tiskanom izdanju broji oko 3500 stranica.

Prof. Đaković je kao prvi predstavljač naglasio da su tri institucije sudjelovale u izdavanju Merzovih Sabranih djela: Postulatura bl. Ivana Merza, Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Glas Koncila.

Prelazeći na sedmi svezak kao posljednji u nizu, prof. Đaković je istaknuo karakteristike Merzove korespondencije. „Ona je živo vrelo i vjerodostojno svjedočanstvo o Merzu kao intelektualcu, javnom kulturnom djelatniku i osobito o njegovom asketskom životu i duhovnoj formaciji, o duhu stanja i problemima onoga vremena, o nastojanjima i djelovanju hrvatskih katoličkih intelektualaca, o vjerskom odgoju hrvatske mladeži.“

Zaključujući je ustvrdio da „iz pisama Ivana Merza i svjedočenja onih koji su ga dobro poznavali možemo neprijeporno i činjenično utvrditi da je Ivan Merz bio najmarkantnija osoba 20. stoljeća u kontekstu duhovnih vrijednosti među katoličkim laicima.“

Voditeljica programa Vesna Sabo naglasila je da je velika zasluga prof. Đakovića što se založio i uspio ostvariti prijedlog Postulature te je nakon demokratskih promjena devedesetih godina Osnovna škola u središtu Zagreba, u Ulici Franje Račkoga, dobila ime po Ivanu Merzu. Zgrada današnje škole bila je bolnica u kojoj se liječio Ivan Merz. U sobi (danas učionica) u kojoj je bl. Ivan Merz bolovao i završio svoj zemaljski život postavljeno je posebno spomen-obilježje.

Drugi predavač bio je Ivan Mesarek. Među ostalim rekao je da su, otkako se kroz Dnevnik upoznao s bl. Ivanom, a potom i kroz njegovu korespondenciju, pred njega bila živo stavljena tri pojma: „sloboda, odgovornost i autentičnost. Sva se tri mogu staviti pod jedan, a to je sloboda. Ivan je živio slobodu, a znao je da ju ne može postići, ako svoju volju ne uskladi s voljom Božjom. U kontekstu sedmoga sveska (korespondencije) Ivanova je sloboda i izabiranje vlastitog životnog puta (autonomija) dobro vidljiva u njegovoj korespondenciji s roditeljima.“

Mesarek se kao predstavnik mlade generacije koja se susreće i otkriva bl. Ivana najviše zadržao u prikazu i analizi korespondencije Ivana Merza s njegovim roditeljima, posebice s majkom.

Majka još uvijek ne razumije Ivanov duboki vjerski život koji je provodio kao student u Parizu pa ga je od toga odvraćala i poticala da živi svjetovnim životom itd.  Ivan to nije prihvaćao, naglasio je Mesarek, promišljajući i dalje Božji naum za njega i koračajući stazama koje mu je Bog namijenio.

Pokušao je utjecati na majku da prihvati njegove poglede na život i svijet. U tome je na kraju i uspio, ali tek nekoliko godina kasnije.

Potom je Mesarek iznio jedno svoje iskustvo iz svojih školskih dana, uspoređujući ga s iskustvom Ivana Merza. „Nije bilo tako davno i dobro se sjećam svojih srednjoškolskih prijatelja i sebe kako smo bili zahvaćeni pitanjima o smislu vlastitog života, o kozmičkom redu i uvidu kako nas Netko nadilazi. Mnogi su radikalno namjeravali mijenjati svjetovnu percepciju života. Nažalost, nakon nekog vremena jedan po jedan su prihvatili zaključak svojih roditelja, a zaključak roditelja je bio kako su to pubertetska zanesenjaštva koja će proći. I uistinu prođu, utope se u svjetovnosti. Hrabri, postojani i slobodni Ivan Merz svemu je tome odolio da bi na kraju s pravim pitanjima došao do pravih odgovora i postigao kršćansku savršenost.“

Pojedine dijelove najvažnijih pisama Ivana Merza čitala je Marija Grbić. Slušateljstva se posebno dojmilo čitanje Merzova pisma prijatelju Draganu Maroševiću, svome kolegi sa studija iz Beča, koje mu je uputio nakon hodočašća u Lurd.

U pismu Merz iznosi svoje duboko kršćansko shvaćanje o vrijednosti trpljenja kad ga se prihvaća i prikazuje Bogu u sjedinjenju s Kristovom žrtvom na križu.  Također je bilo zanimljivo slušati dijelove pisma koje je uputio Merz svome bivšem profesoru dr. Ljubomiru Marakoviću na kraju svoga studija u Parizu. U pismu Merz donosi glavne ideje apostolskog programa za kršćansku obnovu hrvatskog naroda što je namjeravao ostvariti nakon povratka u domovinu.

Na kraju se prisutnima obratio postulator o. Božidar Nagy, koji je glavni zaslužnik za izdavanje Sabranih djela Ivana Merza, a čiji je prvi svezak objavljen još 2011. godine.

Na početku je naglasio da se sada, nakon što su objavljena sva Sabrana djela bl. Ivana Merza može uočiti duhovna, intelektualna i svetačka veličina toga „diva duha“ kako su Merza nazvali njegovi suradnici odmah nakon njegove smrti.

Njegova pisma imaju važnost u prvom redu za poznavanje njegove osobnosti i posebice njegove vjersko-katoličke fizionomije, a potom imaju veliku vrijednost za poznavanje osoba i povijesnog konteksta u kojem je Merz živio i djelovao. Potom, dragocjeni su povijesni dokumenti za poznavanje i djelovanja Hrvatskoga katoličkog pokreta u kojemu je Merz bio jedan od glavnih sudionika.

U korespondenciji Ivana Merza, naglasio je postulator, nalazi se mnogo potvrda njegovih vrlina te podataka o njegovoj iskrenoj i dubokoj pobožnosti koju ne skriva pred onima kojima se pismeno obraća.

Osim u sadržajima samih pisama, to je posebno uočljivo na početku i na kraju mnogih njegovih pisama. Uz nadnevak Merz redovno stavlja i ime sveca čiji se blagdan slavi dotičnog dana ili liturgijsko vrijeme u kojem piše. Često na početku prije oslovljavanja stavlja znak križa ili puno ime kršćanskog pozdrava ili kraticu: Hvaljen Isus i Marija – H.I.M. Veoma često pisma završava riječima: „u Presv. Srcu Isusovu“, ili: „u Kristu Kralju“. Nerijetko isti završni pozdrav piše i latinskim riječima: „in Sanctissimo Corde Jesu“ ili: „in Christo (Xto) Rege“.

Na kraju je postulator istaknuo i Merzova duhovitost kao jednu od crta njegova karaktera, koja je dolazila do izražaja posebice u njegovim pismima roditeljima i bliskim prijateljima. Tako je npr. svoje krsno ime njemački „Hans“ u potpisima, šaleći se, često prevodio i na druge jezike. Osim hrvatskog Ivan, Ivo, Ivica nalaze se u njegovim potpisima i ovakvi sinonimi: Johannes, Janez, Janoš, Hannes, Hasan, Jean. No, najoriginalnija su dva potpisa na dvije karte od 13. i 18. ožujka 1915. kad se roditeljima javio iz Beča pa je čak i svoje prezime preveo na hrvatski. Za bolje razumijevanje ovoga njegova privatnog prijevoda svoga prezimena treba imati na umu ovo: Ivanov pradjed nosio je prezime März što je u njemačkom jeziku također i naziv za treći mjesec u godini: ožujak. Kasnije su zbog te sličnosti njegovi potomci promijenili prezime u Merz. Tako se Ivan na te dvije karte koje je uputio roditeljima potpisao sa „Ivan Ožujčić“. K tomu je dodao u zagradi i malo pojašnjenje: „prije Hans Merz“.

Budući da se korespondencija Ivana Merza počela prikupljati, sređivati i potom prepisivati još osamdesetih godina prošlog stoljeća, u tome poslu postulatoru su pomagali mnogi suradnici kojima je tom prigodom, kao što to piše i u proslovu posljednjega sveska, javno zahvalio. To su: Zlata Župan-Dugački, mag. pharm., ing. Ljudevit Zechner, prof. Zrinka Jakubin, prof. Tamara Bodor, prof. dr. Željko Poljak, dr. sc. Ivan Zubac, David Šimunković, Ivan Mesarek, mag. phil., i Tin Barić, mag. geol.

O. Nagy je završio citirajući početak propovjedi krčkog biskupa Ivice Petanjka koju je izrekao na svečanoj misi u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu koju je predslavio na blagdan bl. Ivana Merza 10. svibnja 2019. Tom prilikom biskup je govoreći o blaženikovoj pisanoj ostavštini rekao: „Stojimo pred jednim dragocjenim rudnikom i ne znamo što da uzmemo iz tog preobilja…“

Među dragocjenostima toga bogatog rudnika nalaze se sada i Merzova pisma objavljena u ovom sedmom i posljednjem svesku njegovih Sabranih djela. U njim će čitatelj moći pronaći mnoge bisere koji otkrivaju duhovno bogatstvo srca i duše našega blaženog Ivana Merza. Kao i u njegovu Dnevniku tako i u njegovoj korespondenciji vidi se prisutnost i odsjev Božje milosti koja ga je postupno vodila prema svetosti.

Sudionici predstavljanja mogli su tom prigodom doznati i činjenicu važnu za hrvatsku nacionalnu povijest koja je indirektno povezana s Ivanom Merzom. Voditeljica programa govoreći o Merzovu prijatelju Draganu Maroševiću s kojim se Merz dopisivao imao je tri sestre. Jedna od njih zvala se Marija, a bila je profesorica i kasnije postala velika suradnica bl. Ivanu u katoličkom apostolatu među mladima, posebice kod ženske mladeži. Tridesetih godina prošloga stoljeća Marija Marošević bila je profesorica u Građanskoj školi u Zagrebu koju je u to vrijeme pohađao Franjo Tuđman, a kojemu je Marija bila i razrednica. Kad je Tuđman završio građansku školu (to je bio rang današnje osmogodišnje škole) njegova razrednica čula je da ga njegov otac ne može više slati na daljnje školovanje zbog nedostatka materijalnih sredstava. Budući da je prof. Marošević već tada uočila Tuđmanove sposobnosti, bilo joj je veoma žao da tako daroviti mladić ne može ići dalje u školu. Kako se s time nije mogla pomiriti, zajedno s prijateljicom pošla je u ljetu 1939. vlakom u Veliko Trgovišće do Tuđmanova oca i uspjela ga je uvjeriti da svoga sina pošalje na daljnje školovanje. Tako je mladi Tuđman zahvaljujući svojoj profesorici i razrednici nastavio daljnje srednjoškolsko obrazovanje. Zaključak se nameće sam po sebi: da nije bilo prof. Marije Marošević, veliko je pitanje bismo li imali Tuđmana kakvoga znamo i bismo li imali ovakvu domovinu kakvu sada imamo. O tim podacima može se više doznati iz velike Tuđmanove biografije odakle su i uzete ove informacije.