To je zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog 17. rujna 2020. na Sveučilištu u Zadru, povodom 11 stoljeća prisutnosti benediktinki Sv. Marije u Zadru. Urednici toga izdanja od 472 stranice su dr. Ivan Bodrožić i dr. Darko Rapić. Izdavači Zbornika su Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu.

U Zborniku je objavljen 21 znanstveni rad sudionika skupa iz Hrvatske i Italije među kojima su teolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti, filolozi te je svatko iz određene perspektive prikazao baštinu benediktinske duhovnosti koja je ostavila veliki trag u Hrvatskoj i Europi. Teme u Zborniku obuhvaćaju razdoblje veće od tisuću godina u prikazu velikog bogatstva povijesne, teološke, umjetničke, kulturne i arheološke građe.

Autori upućuju na važnost monaštva i za naše vrijeme, i na tragu poruka suvremenih papa. Sv. Benedikt osnovao je 529. godine na Montecassinu zajednicu monaha i dao joj Pravilo. Benediktinci na hrvatske prostore dolaze u Srednjem vijeku iz karolinške sjeverne Italije, zatim iz Montecassina.

„Benediktinsko monaštvo kvalitetno je odgovorilo na društvene izazove na zapadu Europe od 5. stoljeća nadalje, iz kojega se može učiti i danas“, rekao je dr. Bodrožić. Istaknuo je da su benediktinci pokazali da su stabilni ljudi, jer je njihova odrednica da stalno žive u istom samostanu u kojega uđu. „Oni su stvarali bolje ozračje svojom stabilnošću i prisutnošću. Bili su gospodari svoga vremena i prostora jer su imali intenzivnu duhovnost na kojoj se sve temeljilo. Donijeli su blagoslova i dobra u svim našim gradovima. Benediktinsko pravilo ‘Moli i radi’ utemeljeno je na evanđelju. Ono jamči monahu evanđeoski život i jedan je od putova kako biti Isusov učenik“, rekao je dr. Bodrožić. Istaknuo je da je upravo sv. Benedikt stvarao budućnost za postojanje tri zavjeta koja redovnici sada žive: siromaštvo, čistoća i posluh.

Benedikt je bio predvodnik života redovničke zajednice sukladno nekom pravilu. „Bilo je inicijativa da se ljudi posvete Bogu, a svatko bi radio što je htio, na svoj način se posvećivao, nisu znali živjeti zajedno. Sv. Benedikt je napravio revoluciju da ujedini ljude pod pravilom i stavi pod zajedničku prizmu. Tako je doprinio da posluh uđe u redovnički život kao važna sastavnica“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Monasi su bili usredotočeni na prijateljevanje s Bogom, gledanje Božjeg lica razmatranjem Božje riječi. „I nama je to potrebno za cjelovito zdravlje, da nismo samo u aktivizmu ili lijenosti, nego pronaći ravnotežu molitve i rada“, potaknuo je Bodrožić.

„Benediktinsko monaštvo i pravilo ‘Moli i radi’ preobrazilo je cijelu Europu do danas. Papa Pavao VI. je u listopadu 1964. proglasio sv. Benedikta zaštitnikom Europe, nadajući se da se Europa može ujediniti na zajedničkim vrednotama, ne kratkoročnom interesu. Sv. Benedikt je križem, knjigom i plugom donio blagoslov Europi. Nama je ispit savjesti koliko se toga držimo. Benediktinska duhovnost nije muzejski eksponat, nego aktualna za naše vrijeme, prostor i duhovnost. Ono što su benediktinci činili kroz stoljeća, nama može biti blagoslov, ako želimo istinsku preobrazbu svijeta“, poručio je dr. Bodrožić.

Procjenjuje se da je na hrvatskom političkom i društvenom prostoru postojalo stotinu muških i oko pedeset ženskih benediktinskih zdanja.

„Benediktinska baština u Hrvata je velika, od Istre do Boke kotorske, Slavonije, Srijema, Baranje i Zagrebačke nadbiskupije. Pripadamo zapadnoj Europi jer su nas benediktinci usmjerili u tom pravcu. Zlatno doba benediktinaca u Hrvatskoj je 11. stoljeće. Šezdesetih godina 11. stoljeća dolazi do obnove postojećih i osnivanja novih ženskih benediktinskih samostana u Biogradu n/m, Trogiru, Zadru i Splitu te muških u Biogradu, Trogiru, Rabu i kod Omiša. To je razdoblje kraljevske hrvatske Dalmacije koje je don Ivan Ostojić nazvao ‘benediktinska Hrvatska’“, istaknuo je dr. Galović.

Rekao je da monaštvo pripada zajedničkoj baštini Istočne i Zapadne Crkve. U istočnim Crkvama pustinjaštvo i život u osami, s povremenim zajedničkim bogoslužjem zadržali su važniju ulogu, a na Zapadu je od najranijih vremena dominirao cenobij – zajednički život čiji su elementi bili zajednički obroci, zajedničko bogoslužje i rad, rekao je dr. Galović.

Riječ monah potječe iz grčkog jezika i znači osobu koja živi sama. Hrvatska riječ samostan je prevedena latinska imenica čiji su korijeni grčki, a to je monasterium – manastir – znači zajednicu neoženjenih osoba koje žive same. Počeci toga života su u Egiptu, na Sinaju i u Palestini, gdje je nicalo redovništvo.

„Uz zahtjeve siromaštva i čistoće, u 4. stoljeću došla je zapovijed poslušnosti redovnika poglavaru samostana. U 5. st. donesena je odluka da nad samostanima nadzor ima biskup. Monaštvo se ubrzo  proširilo usporedo s napredovanjem kršćanstva na teritoriju velikog Rimskog carstva“, rekao je dr. Galović.

Uz potporu kraljevske vlasti, Benediktovo pravilo je u 9. st. uvedeno na području Franačke države i od tada dobiva na važnosti. Samostani su se širili diljem zapadne Europe. „Bili su prvenstveno religijska središta, a razvili su se i u kulturna i gospodarska središta. Bili su mjesta duhovne i fizičke zaštite i središta liturgijskih spomena mrtvih. U skladu s pravilom izolacije od svijeta, benediktinski samostani najčešće su se gradili izvan naselja, ali ne predaleko, kako bi ostali dostupni vjernicima i hodočasnicima“, rekao je Galović.

Benediktinske samostane osnivaju domaći monasi i monahinje, pa su benediktinski samostani u Hrvatskoj, što drugdje nije slučaj, bili i latinaški i glagoljaški, što je naša posebnost, istaknuo je dr. Galović.

„Hrvatski benediktinci glagoljaši imali su pravilo na svom jeziku, glagoljaškom, starohrvatskom. To je glasovita Regula sv. Kuzme i Damjana, rogovskog samostana, s početka 15. st. koja se sada čuva u arhivu HAZU-a. Benediktinskim samostanima koje su osnovali hrvatski vladari na jadranskoj obali i gradskim samostanima, koje je osnovao i Krešimir IV., pripada važna uloga u povezivanju nove državne formacije s dalmatinskim gradovima koji su formalno bili pod bizantskom vlašću“, rekao je.

Dr. Galović je naveo i osobitosti tema radova objavljenih u zborniku. Nazivi i autori radova u zborniku su sljedeći: Milenij za nama – osobe i zbivanja u prošlosti Samostana i crkve benediktinki Svete Marije u Zadru (M. Anastazija Čizmin – M. Klara Begić), Benediktinski samostani kao uporište kulturne obnove tijekom srednjega vijeka na širem zadarskom području (Ana Jordan Knežević), Posjedi zadarskih benediktinki u 18. st. (Zdenko Dundović), Regula mostirska / Pravilo sv. Benedikta i organizacija rogovske opatije u srednjem i ranom novom vijeku (Tomislav Galović), Crkva sv. Petra u Selu sv. Marije (Bibinje): rezultati arheoloških istraživanja (Radomir Jurić), Staro i novo: prikazanje stanja istraživanja Kalendara-godovnjaka zadarskog samostana Sv. Marije (OszK Cod. Lat. 48) (Zrinka Nikolić Jakus – Trpimir Vedriš), Kapela i kult sv. Krševana u istoimenoj crkvi u Zadru (Ana Mišković), Kulturna baština benediktinskog samostana sv. Marije od Kaštela u Dubrovniku (Vinicije Lupis), Benediktinci i predromanička skulptura sjeverne i srednje Dalmacije (Ivan Josipović), Utjecaj sv. Hildegarde iz Bingena na Crkvu i društvo svoga vremena (s. Katarina Zrno), Sveta Hildegarda iz Bingena – književnost i teologija u viziji (Marija-Ana Dürrigl), Pariški zbornik Slave 73 (1375) u kontekstu hrvatsko-glagoljske benediktinske baštine (Vesna Badurina Stipčević) i Benediktinska prisutnost u Rijeci i okruženju (Marko Medved), Prehrana (namirnice) i askeza, umjerena prehrana (Gabrielle Archetti, Katoličko sveučilište Sveto srce), Moliti s knjigama (Simona Gavinelli, Katoličko sveučilište Sveto srce), Ikonografija klauzure i liturgijski prostori (Francesca Stroppa, Katoličko sveučilište Sveto srce), Dobročinstvo i prihvat u samostanu (Laura Del Bono, Sveučilište u Salernu), Monaški život kao obraćenje i služenje Bogu kod Bonifacija Maria Kruga (1838.-1909.) (Fabrizio Messina Cicchetti, OSB), Bonifacije Maria Krug i evanđeoske zabilješke (Silvia Vaglica), Susret Benedikta i Skolastike: između molitve, ljubavi i mistične vizije (Roberta Franchi), Lik monaha u benediktinskom Pravilu prema Matejevom evanđelju (Arkadiusz Krasicki), Traženje Boga u Benediktovoj Školi službe Gospodnje (Jozo Milanović), Krepost poslušnosti u zapadnoj monaškoj tradiciji do Pravila sv. Benedikta (Ivan Bodrožić), Papa Pavao VI. i sveti Benedikt (Mladen Parlov) i Dva Benedikta: Sveti Benedikt i Benedikt XVI. (Elvis Ražov).

U Biogradu su djelovala dva velika benediktinska samostana: muški benediktinski samostan sv. Ivana evanđeliste i ženski benediktinski samostan sv. Tome. Prigodne govore uputili su i don Damir Šehić, organizator toga predstavljanja u sklopu programa „Dani sv. Šime“ i biogradski župnik don Dario Tičić, navodi se u izvještaju Ureda za medije Zadarske nadbiskupije.