Knjigu je 2020. godine objavio Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ u biblioteci „Biobibliographica Nova“.

Urednik biblioteke, i ravnatelj LZMK-a dr. sc. Filip Hameršak istaknuo je da knjiga, uz druge teme, govori o ishodištima svetoduškog samostana. Pojasnio je i zašto je LZMK objavio to djelo.

„Radeći na Hrvatskom biografskom leksikonu, čiji je 9. svezak objavljen ovih dana, osvijestili smo neugodnu, ali nepobitnu činjenicu da okolnosti hrvatske povijesti, osobito posljednjih stotinjak godina nisu išle na ruku objavljivanju raznih vrijednih rukopisa koji su često stjecajem političkih i ideoloških okolnosti ostali na neki način zapostavljeni. Stoga, je i biblioteka ‚Biobibliographica Nova‘ zamišljena na neki način kao ispravak povijesne nepravde, potraga i objavljivanje vrijednih rukopisa, u ovom slučaju dnevnika fra Joze Miloševića“, rekao je dr. sc. Hameršak.

O okolnostima i prilikama pred izgon hrvatskih franjevaca konventualaca iz njihova samostana u Cresu govorio je prof. fra Ljudevit Anton Maračić, arhivar i tajnik Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Ukazao je na vanjske, i unutarnje prilike koje su tada vladale.

Tako je, navodeći vanjske prilike, o. Maračić prikazao povijesni okvir djelovanja franjevaca konventualaca u primorskim krajevima od kraja 18. stoljeća, preko ujedinjenja drevnih franjevačkih pokrajina – Dalmatinske provincije sv. Jeronima i Padovanske provincije sv. Antuna, kada je uslijed političkih promjena u obje provincije opstalo tek nekoliko samostana. No, uslijed novih političkih previranja, koje su među franjevcima ujedinjene provincije izazivale napetosti, uzajamno nerazumijevanje, međusobna predbacivanja došlo je do razjedinjenja provincije 1907. na njezine prvotne faktore.

No, nisu samo izvanjske okolnosti pogodovale, uvjetovale niti prouzročile lom i izgon o kojemu o. Milošević piše u svojemu dnevniku. Podjednaku, možda čak i veću ulogu odigrali su narušeni uzajamni odnosi fratara obiju strana Ujedinjene provincije dok je još bila cjelovita, a razbuđeni nacionalni osjećaji nakon njezine diobe, rekao je o. Maračić, te to potkrijepio redcima objavljenima u knjizi „Konventualni franjevci u Hrvata“. Riječ, je o tzv. „Pro memoria“ fra Bone Burića, Miloševićeva predšasnika i opet u više navrata nasljednika na mjestu provincijala Dalmatinske provincije (dvadesetak godina s prekidima).

Tako iz spomenutih redaka saznajemo o raznim poteškoćama u creskom samostanu, poglavito u odnosima između samostanskog starješine i redovnika, na što su dijelom utjecala vanjska politička zbivanja, pa su tako nastala i dva tabora oko samostanskog vikara i tadašnjeg provincijala Burića.

Fra Jozo Milošević izabran je za provincijala 1912., a njegov izbor dobro je primljen od subraće. No, i on se morao boriti protiv mnogih teškoća, osobito uslijed Prvoga svjetskog rata. Za redovnike u Cresu nastaje prava kalvarija u ožujku 1919. kad ih talijanske vlasti protjeruju, te moraju ostaviti Cres i kao bjegunci otići u Crikvenicu, gdje su dobili zaklonište u vili g. Polaka veletrgovca u Ljubljani. Da bi nadoknadio gubitak creskog samostana, o. Milošević odlučio je sagraditi samostan u Zagrebu, za što je dobio zemljište kod kapele Svetoga Duha.

Priređivač knjige dr. sc. Ivan Armanda još jednom je podsjetio, da je knjiga u temeljima svetoduškog samostana, jer je on životno djelo fra Joze Miloševića. „Protjeran iz Cresa sa svojom subraćom, on preko Crikvenice dolazi u Zagreb. Tu je sa subraćom utemeljio i sagradio samostan, te postao i gvardijan toga samostana, a 1926. godine on je bio i prvi preminuli član tog samostana, i to za obnašanja službe gvardijana. Dnevnik kojeg predstavljamo, jednako je u temeljima ovog samostana, kao i fra Jozo Milošević.“

Dr. sc. Armanda je podsjetio, da sam o. Milošević nije bio prisutan pri izgonu, jer je on već prije morao otići kada su u veljači 1919. iz Padove došla dvojica fratara s nalogom generala Reda da preuzmu creski samostan od hrvatskih fratara. Tako je on 19. veljače otišao iz Cresa te je u Crikvenici našao privremeni smještaj za sebe i svoju subraću, jer je bilo jasno da će i oni biti prognani. Stoga, retke uz događanja izgona pomno opisuje, zahvaljujući iskazu svoje subraće, očevidaca.

Na pitanje: „Zašto je objavljen dnevnik?“, dr. sc. Armanda je odgovorio da je on sačuvan u provincijskom Arhivu bio dostupan zainteresiranim istraživačima. „Činilo nam se, da je dobro i korisno, ali i prikladno objaviti taj dnevnik. No, nipošto s ciljem ili namjerom da se danas proziva neka creska obitelj koju Milošević spominje, a koja je bila talijanskih osjećaja u to doba, nipošto s namjerom da se proziva ni crkvene, ni civilne vlasti koje su prognale hrvatske konventualce iz Cresa, pa čak ne ni s ciljem da se proziva Padovansku provinciju koja je preuzela creski samostan. Jedini cilj i misao vodilja u objavljivanju Dnevnika bila je želja dopustiti fra Jozi Miloševiću da nam on ispriča svojim riječima što se dogodilo u Cresu 1918. i 1919. godine, odnosno dopustiti da progovori čovjek koji je bio sudionik, očevidac, ali u velikoj mjeri također i protagonist, a donekle i žrtva svih tih creskih zbivanja.“

Glavna odlika Dnevnika je, da nastaje u realnom vremenu. Dr. sc. Armanda je ukazao na činjenicu, da o. Milošević ne piše kritičku studiju o zbivanjima u Cresu, ni memoare, već svojim dnevnikom daje autentično i živo svjedočanstvo o svemu što se ondje događalo. To svjedočanstvo nema na prvom mjestu u fokusu probleme franjevaca konventualaca. Naime, do dolaska dvojice fratara iz Padove da preuzmu creski samostan, o. Milošević uglavnom piše o problemima hrvatskog stanovništva Cresa.

Dr sc. Armanda zaključno je istaknuo da je Miloševićev Dnevnik dragocjeno poglavlje iz creske povijesti, jer onoliko koliko je to creska povijest, toliko je i hrvatska povijest. „Miloševiću treba zahvaliti što je vodio ovaj Dnevnik. Da nije, danas toliko toga ne bismo znali o događajima u Cresu. Hvala mu i za to što je Dnevnik ponio sa sobom u progonstvo, i tako ga spasio od propasti. A koliko mu je stalo da se to sačuva govori i činjenica: izvorno je Dnevnik pisao olovkom u notesima maloga formata. No, vjerojatno u strahu da trag olovke ne bi izblijedio, on je iznova sav svoj dnevnik prešao crnom tintom.“

Na kraju predstavljanja „Dnevnika“ okupljenima se obratio gvardijan Samostana Svetog Duha i vikar Provincije mr. sc. fra Tomislav Glavnik,.

Redovito se u 100 godina izmjeni pet generacija ljudi u jednoj obitelji koje mogu ispričati životnu priču. Tako smo i mi, došavši u Zagreb u mogućnosti ispričati nekoliko stotina priča, dogodovština, nezgoda, tragedija, ali i mnogo radosnih trenutaka. Dakako da je početak naše svetoduške priče bio gorak i ljudski, i kršćanski, i redovnički težak, obilježen križem, rekao je o. Glavnik. Podsjetio je da je o. Milošević, predosjećajući što će se dogoditi, iz creskog samostana dao prenijeti provincijsku arhivu i jedan križ, koji je bio izložen tijekom predstavljanja.

Također je kratko predstavio kronologiju samostana i djelovanja franjevaca konventualaca na Svetom Duhu. U tom vidu naglasio je da je dvorana sv. Franje, koja je od svoje izgradnje 1926. imala važnu ulogu u pastoralnom radu, poglavito katoličke mladeži. Dvorana je oduzeta 1945., te je najprije u njoj bila vojna bolnica, potom plesna škola, a naposljetku do 1990. boksački klub. U vrijeme Domovinskog rata, upravo je dvorana sv. Franje bila utočište za mnoge izbjegle i prognane, i začetnica župnog Caritasa i pučke kuhinje. Potom je niknuo Dom sv. Antuna s pučkom kuhinjom i smještajem za siromašne studente, a 1997. godine i dom za starije. Otprije ondje radi evangelizacije pisanom riječju izlazi Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, a od sredine šezdesetih godina na Svetom Duhu je djelovala i srednja vjerska škola.

O. Glavnik je podsjetio i da je 1984. godina bila velika prekretnica u odnosima s Padovanskom provincijom. Tada padovanski franjevci poklanjaju autentičnu relikviju sv. Antuna, a u gradnji Doma sv. Antuna pomogao je Caritas Antoniana iz Padove.

Na kraju se kratko osvrnuo na planove za proslavu jubileja 100. godišnjice dolaska konventualaca na Sveti Duh, koji će biti proslavljen nizom događanja (svakog 3. u mjesecu). Posebno je istaknuo dva vidljiva znaka: nastojanje da crkva sv. Antuna postane bazilika, te izgradnju novih orgulja.

Prigodom predstavljanja pročitan je i zapis iz „Dnevnika“ s nadnevkom 4. ožujka 1919. koji opisuje da su redovnici s nešto osobnih stvari protjerani iz samostana i otpremljeni na parobrod koji ih je prevezao do Crikvenice. Taj odlazak izazvao je tugu među stanovništvom, kojem nije bilo dozvoljeno da ih isprate. Prema zapisu, iako s tugom u srcu zbog odlaska iz drevnog samostana, redovnici nisu krili svoj ponos da su hrvatski redovnici, te su na palubi koliko ih je grlo nosilo, zapjevali „Lijepu našu“.

U glazbenom dijelu programa nastupio je gitaristički „Duo Šimatović“ Divna i Ivan Šimatović, a program je vodio urednik Veritasa fra Vladimir Vidović.