Uz autora, knjigu su predstavili sisački biskup Vlado Košić i povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo.

Biskup Košić ocijenio je da je ta knjiga velik doprinos za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca jer je biskup porečko-pulski mons. Dragutin Nežić (1908.-1995.), rodom iz Jastrebarskog, izravni svjedok svetosti našeg blaženika. „Bio je naime njegov suradnik, kao ceremonijar vodio je osobni Dnevnik nadbiskupa Alojzija Stepinca, a osobito kao duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, i to od 1941., dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio njegov pratitelj u mnogim pothvatima; bio i svjedok sramotnog suđenja 1946. godine. Naime, nalazio se u pratnji apostolskog nuncija Josepha Patricka Hurleya koji je svaki dan dolazio na suđenje, a potom i u njegovoj pratnji nakon osude išao je u posjet našem svetom blaženiku 14. listopada 1946. godine. Pritom moram odmah istaknuti kako je on opisao taj susret: nadbiskup je pred nuncijem izjavio da je spreman ne samo 16 nego ako treba i 60 godina biti u zatvoru za slobodu vjere svoga voljenoga hrvatskog naroda. Ali je pritom izrekao i jedno proročanstvo: možda još sto godina naš se narod neće osloboditi tog zla. I mi danas, kad smo se formalno oslobodili komunističkog režima, osjećamo i znamo da se stvarno nismo oslobodili njegova zla koje je posijao. Upravo u toj borbi do pobjede vodi nas, nadahnjuje i štiti naš sveti blaženik. Na kraju susreta nuncij je kleknuo pred nadbiskupa i traži njegov blagoslov, a potom je nadbiskup kleknuo pred nuncija i tražio njegov blagoslov uime Pape. Toliko je naš sveti blaženik volio i poštivao Papu. Zanimljiva mi bijaše primjedba da je čitajući nuncijevo izvješće o tome papa Pio XII. zaplakao“, rekao je biskup Košić.

Istaknuo je da je uloga mons. Nežića velika jer je bio neposredni svjedok Stepinčeve svetosti. „Kada je 1960. i formalno postao porečko-pulskim biskupom (od 1947. bio je administrator), svoj biskupski grb protumačio je među ostalim ovako: ‘U sredini tog zlatnog prostora je veliki srebrni ljiljan = kard. Alojzije, čiji sam bio svećenik, kad sam poslan na službeno upravljanje Istre.’ Evo, koliko je biskup Nežić poštovao kardinala Stepinca“, istaknuo je sisački biskup. Podsjetio je da je i sam biskup Nežić proživljavao progone poput Stepinca. Gdje god su mogle, jugoslavenske vlasti su njemu i njegovom svećenstvu te vjernicima pravile probleme, nametale kazne, zatvarale ih i sl. Biskup Nežić nastupio je u Istri kao administrator upravo nakon nasilne smrti bl. Miroslava Bulešića 1947. godine. Spomenuo je da je 1952. biskup Nežić u Puli preslušavan pet dana, ukupno 26 sati jer se protivio svećeničkom udruživanju u CMD preko čega je vlast željela upravljati katoličkim klerom.

Biskup Košić osvrnuo se i na dio knjige u kojemu se govori o suradnji zasužnjenog kardinala Stepinca i biskupa Nežića. „Kardinal se divio odlučnosti i stavu dr. Nežića“ – u odnosu na zabranu svećenicima da sudjeluju u CMD-u, kaže se u tom odlomku. U tom dijelu objavljena su i tri pisma koja je kardinal iz zatočeništva u Krašiću pisao mons. Nežiću u kojima najviše govori o Dnevniku koji su bespravno komunisti oduzeli Nadbiskupiji kad je on bio u Lepoglavi. Mons. Ivandija je zato završio u zatvoru. Kardinal zamjera mons. Nežiću što ga nije poslušao i spalio njegove dnevnike te ga zadužuje da ih vrati kad to bude moguće. Radi se o pet svezaka Dnevnika koji je zapravo kronika koju je pisao čak i sam Nežić a po nalogu nadbiskupa no koju je UDBA devastirala nakon što ju je zaplijenila. Problem zašto se ne objave dnevnici bl. Alojzija Stepinca je u tome, kako kaže mons. Batelja, što bi trebalo prije ustanoviti autentičnost cjelovitog teksta koji je UDBA promijenila izostavljajući i dodajući razne dijelove tako da je taj tekst ovakav neautentičan, pojasnio je biskup Košić.

Sisački biskup osvrnuo se i na poglavlje „Biskup Nežić na meti javnog tužitelja Jakova Blaževića“.

„Dana 26. svibnja 1993. Vjesnik je objavio razgovor koji je novinar Darko Pavičić vodio s biskupom mons. Dragutinom Nežićem, na što se uznemirio Jakov Blažević, koji je napisao pismo biskupu porečko – pulskom u miru. Biskup Nežić Alojzija Stepinca nazvao je ‘prezaslužnim likom’. Na to mu je 31. svibnja 1993. uputio pismo drug Jakov Blažević, bivši javni tužitelj NRH, a mons. Nežić mu je 6. lipnja 1993. odgovorio. On je to učinio u maniri kurtoazne ljubaznosti, ali ipak nije propustio ispovjediti svoju vjeru u Krista na što je pozvao i samog adresata. Slijedi i prepiska Jakova Blaževića i prof. Bonaventure Dude koji je i bivšeg javnog tužioca spomenuo kao potencijalnog svjedoka u procesu beatifikacije Alojzija Stepinca. Zanimljiv je razgovor autora Batelje s dr. Josipom Hrnčevićem u kojem on jasno kaže: ‘Pa što vi mislite? Da je došao netko i rekao da mu je Stepinac spasio život, pa taj bi uništio proces!’ A on je bio za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu državni javni tužitelj NFRJ. Dakako, osobito su u ovoj knjizi zanimljivi razgovori dr. Batelje s Jakovom Blaževićem 1993.-1995. god., njih pet a na koje je mons. Batelju potaknuo upravo mons. Nežić. Zanimljivo mi je bilo pročitati kako je kardinal Franjo Kuharić znao sve o tome i redovito, kad je znao da je mons. Juraj Batelja otišao Josipu Blaževiću, kako su svjedočile redovnice u Nadbiskupskom dvoru, odlazio u kapelicu moliti se na tu nakanu“, rekao je na predstavljanju biskup Košić zaključivši da iz svega jasno izbija lik pastira Dragutina Nežića koji je kao svjedok o svetosti Alojzija Stepinca nezaobilazan i zato i te kako važan.

Prof. dr. Szabo detaljno je predstavila povijesne okolnosti u kojima su živjeli kardinal Stepinac i biskup Nežić.

Autor mons. Batelja kazao je da je osobit naglasak u knjizi stavljen na svakodnevnu prisutnost dr. Nežića na montiranom sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca. „Sigurno nije znao ono što su mnogi oko njega naslućivali. O tome mi je Nedo Milunović, sudac istražitelj nadbiskupa Stepinca, rekao: ‘Što se uzrujavate, došao Befel (nalog) iz Moskve u Beograd, iz Beograda u Zagreb, i mi smo to izvršili!’ Sveta Stolica je taj postupak nazvala ‘l’insalata russa’ – ‘ruska posla’. General Ion Mihai Pacepa, najviše rangirani pripadnik tajne policije Sovjetskoga Saveza, svjedoči: ‘Godinama kasnije saznao sam od svoga jugoslavenskog kolege Silvija Gorenca [šef jugoslavenske Udbe] da je Stepinčev montirani sudski postupak priredio Andrey Vyshinsky, stari obavještajac koji je radio na tajnom zadatku kao javni tužitelj tijekom Staljinovih velikih čistki. Tri godine nakon tog [Stepinčeva] suđenja Vyshinsky je postao ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza’. Njega je Staljin početkom rujna 1946. poslao u Zagreb radi pripreme sudskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Mržnja komunističkih vođa prema papi Piju XII. i kardinalu Stepincu proizašla je iz činjenice da su obojica prozreli pogubnu i protubožju ideologiju nacizma i komunizma i obojica su se borila protiv njih. Za tu borbu ne ide se u pakao, nego u slavu neba“, rekao je mons. Batelja.

Pojasnio je da se u knjizi češće govori o suđenju koje je Komunistička partija montirala protiv nadbiskupa Stepinca, a najintrigantnijim dijelom ocijenio je onaj o Jakovu Blaževiću koji je bio javni tužitelj FRH. „Blaževićev pomirbeni stav prema bl. Stepincu pred smrt uistinu je u kontrastu s grubim Blaževićevim stavom prema optuženom nadbiskupu kojemu je jednom rekao: ‘Pravite se kao Krist koji je doveden pred sud Pilata!’ Uistinu, evanđeoski i svetački kompliment! Nije prvi put da progonitelj uviđa svoju zabludu i obraća se zagovorom svoje žrtve“, prokomentirao je mons. Batelja.

Spomenuo je da je godine 1988., 11. kolovoza, bračni par Blažević, Jakov i Vera r. Gerovac, pohodio sakralnu baštinu u Senju. Ulazeći u izložbeni prostor, Jakov Blažević se okrenuo prema bogoslovu Tomislavu Rogiću, danas šibenskome biskupu, koji je prodavao ulaznice, upitavši ga: ‘Jesi li položio apologetiku?’ Mladi je student odgovorio: ‘Nisam jer tog predmeta više nema’. Nato će Blažević: ‘Pa kako ste to mogli ukinuti, pa to vam je najvažnije’. Blažević je taj predmet učio u gimnaziji u Gospiću. Apologetika poučava kako naviještati Evanđelje nevjernicima i kako ga braniti od heretika. U spomen-knjigu sakralne zbirke Blažević je zapisao i ovo: ‘Pameti i civilizacije nikad dosta’, iznio je mons. Batelja.

Govoreći o biskupu Dragutinu Nežiću, mons. Batelja istaknuo je da je on znao da su svećenici ogledalo Crkve i zato je svu brigu posvetio malom Dječačkom sjemeništu i teološkoj školi u Pazinu te metropolitanskom sjemeništu u Rijeci, a bio je spreman svoje bogoslove poslati na studij u Zadar. Za službe u tim ustanovama odvajao je najbolje svećenike. Bio je svjestan da ispravna formacija vodi do odgovornog života u svećeništvu. Štitio je svoje svećenike pred komunističkim progonom i utjecajem bezbožnih udruženja, korio ih je u slabostima, ispravljao u propustima, okupljao na mjesečne i godišnje sastanke i s njima obavljao duhovne vježbe. Bio im je brat, otac, pastir, biskup. Bio je u školi Drugoga vatikanskog koncila. Sadržaj ove knjige potvrđuje da je i u toj školi bio izvrstan đak, primijetio je mons. Batelja.

„Život biskupa Nežića odvijao se i u vremenu Hrvatskoga proljeća koje je svoju kulminaciju imalo 1971. godine. U javnosti su se izvikivali politički zahtjevi za većom samostalnošću SR Hrvatske. Znamo da se Crkva nije dala uvući u te političke igre, ali se s čuđenjem i neodobravanjem 50 godina poslije možemo prisjetiti žrtava koje je Tito prouzročio šaljući policiju i vojsku na hrvatsku mladež, studente i intelektualce. Osobno sam blagoslivljao stanove vrhunskih hrvatskih intelektualaca i pjesnika koji su izbačeni s radnih mjesta i koji su ostali bez ikakvih redovitih izvora prihoda. Istodobno, ondašnji doušnici, režimski i partijski trabanti, danas se busaju u prsa svojim navodnim doprinosom Hrvatskom proljeću, a ni riječi o brutalnosti Titove policije nad nevinim građanima“, rekao je mons. Batelja.

U predstavljanju mons. Batelja spomenuo je da, premda je došao iz unutrašnjosti Hrvatske, biskup Nežić je na svojevrstan način pridonio povezivanju Istre s maticom zemljom. Spomenuo je dva primjera: „Slovenske su željeznice u vlastitom interesu upravljale željezničkim prugama u Istri. Kad su ukinule prugu između Rovinja i Kanfanara, biskup Nežić je proslijedio saveznim i republičkim vlastima brzojav s oštrim prosvjedom protiv toga čina čije su posljedice bile na štetu hrvatskih ljudi i gospodarstva. Istom ljubavlju za opće dobro on je javno zamolio svoje svećenike i vjernike da podupru i pridonesu materijalna sredstva za izgradnju tunela kroz Učku kako bi se hrvatski narod u Istri čvršće povezao s ostatkom zemlje. Rodoljubna misao biskupa Nežića vidljiva je i po njegovoj ljubavi prema glagoljici, svecima, zaštitnicima biskupija i župa u Istri te istančanim osjećajem za povijest kojim je čuvao vlastitost biskupija porečke i pulske i narod u vjeri i nacionalnoj svijesti“.

Predstavljanje je zaključio izjavom biskupa Nežića, primijetivši da što je rekao o bl. Alojziju Stepincu vrijedi i za sveukupnost njegova svećeničkog i biskupskog rada: „Još za vrijeme života sluge Božjega Alojzija Stepinca nastala je o njemu fama sanctitatis [glas svetosti] kod vjernika, a nakon njegove blažene smrti još je više porasla, naročito zbog trpljenja koja je za katoličku vjeru i za Crkvu kroz nekoliko decenija podnio u junačkom stupnju. Ja sam svjedok takvog glasa svetosti: po viđenju i čuvenju. Već sam naprijed obrazložio da je sluga Božji u herojskom stupnju vjeru očitovao, po vjeri živio. Nisam čuo niti doživio osobno slučaj da bi sluga Božji nešto učinio ili rekao što bi bilo u suprotnosti s herojskim vršenjem kreposti vjere“.

Sudionike predstavljanja na početku je pozdravio domaćin župnik Ivan Vučak.