Prefekt Dikasterija za biskupe: „Biskup je pastir blizak narodu, a ne menadžer“

U dobi od 67 godina, kao prefekt Dikasterija za biskupe Robert Francis Prevost živi svoj „novicijat“. Rođen u Chicagu, u Sjedinjenim Američkim Državama, najprije je bio misionar, a potom biskup u Chiclayu (Perú). Robert Francis je augustinski redovnik kojeg je papa Franjo odlučio imenovati za nasljednika kardinala Marca Ouelleta. U ovom intervjuu vatikanskim medijima ocrtava identitet biskupa za vrijeme u kojem živimo.

Što je za Vas značilo prijeći put od biskupa misionara u Latinskoj Americi do vođenja dikasterija koji Papi pomaže u odabiru biskupa?

I dalje se smatram misionarom. Moj poziv kao i svakog kršćanina je biti misionar, naviještati Evanđelje tamo gdje se nalazimo. Zasigurno se moj život jako promijenio: imam mogućnost služiti Svetom Ocu, služiti Crkvi danas, ovdje, iz Rimske kurije. Vrlo drugačija misija od one prije, ali i nova prilika da živim dimenziju svog života koja je jednostavno uvijek značila odgovoriti “da” kada te upitaju za službu. U tom sam duhu završio svoju misiju u Perùu, nakon osam i pol godina kao biskup i gotovo dvadeset godina kao misionar, da bih započeo novu u Rimu.

Možete li ocrtati identitet biskupa za Crkvu našeg vremena?

Prije svega, treba biti „katolik“: ponekad biskup riskira da se usredotoči samo na lokalnu dimenziju. Ali dobro je da biskup ima mnogo širu viziju Crkve i stvarnosti te da doživi univerzalnost Crkve. Također nam je potrebna sposobnost slušanja drugih i traženja savjeta, kao i psihološka i duhovna zrelost. Temeljni element identiteta je biti pastir, sposoban biti blizak članovima zajednice, počevši od svećenika kojima je biskup otac i brat. Živjeti tu bliskost sa svima, ne isključujući nikoga. Papa Franjo je govorio o četiri blizine: blizini Bogu, braći biskupima, svećenicima i cijelom Božjem narodu. Ne smije se prepustiti napasti da se živi izolirano, odvojeno u palači, zadovoljen određenom društvenom razinom ili određene razine unutar Crkve. I ne smije se skrivati ​​iza ideje vlasti koja danas više nema smisla. Ovlast koju imamo je služiti, pratiti svećenike, biti dušobrižnici i učitelji. Često smo se brinuli za podučavanje doktrine, načinom življenja naše vjere, ali riskiramo zaboraviti da je naš prvi zadatak podučavati što znači upoznati Isusa Krista i svjedočiti našu blizinu Gospodinu. To je na prvom mjestu: prenijeti ljepotu vjere, ljepotu i radost poznavanja Isusa, znači da to i sami živimo te dijelimo to iskustvo.

Koliko je važna biskupova služba za jedinstvo oko Petrova nasljednika u vrijeme kada i u crkvenoj zajednici raste polarizacija?

Tri riječi koje koristimo u radu Sinode – sudjelovanje, zajedništvo i poslanje – daju odgovor. Biskup je pozvan na tu karizmu, živjeti duh zajedništva, promicati jedinstvo u Crkvi, jedinstvo s Papom. To također znači biti katolik jer bez Petra, gdje je Crkva? Isus je za to molio u posljednjim časovima: “Da svi budu jedno” i to je jedinstvo ono što želimo vidjeti u Crkvi. Današnje nas društvo i kultura udaljavaju od te vizije Isusa, a to čini mnogo štete. Nedostatak jedinstva je rana koju Crkva trpi, vrlo bolna. Ne pomažu podjele i prijepori u Crkvi. Posebice mi biskupi moramo ubrzati to kretanje prema jedinstvu, prema zajedništvu u Crkvi.

Može li se proces imenovanja novih biskupa poboljšati? U Praedicate Evangelium čitamo da „i članovi Božjeg naroda“ moraju biti uključeni. Događa li se to?

Napravili smo zanimljiv osvrt među članovima Dikasterija o ovom pitanju. Već neko vrijeme ne slušaju se samo poneki biskupi ili poneki svećenici, nego i drugi članovi Božjeg naroda, što je vrlo važno, jer biskup je pozvan služiti partikularnoj Crkvi. Stoga je također važno slušati Božji narod. Ako kandidata nitko od njegova naroda ne poznaje, teško je – ne nemoguće, ali teško – da može uistinu postati pastir zajednice, mjesne Crkve. Stoga je važno da proces bude malo otvoreniji za slušanje različitih članova zajednice. To ne znači da je mjesna Crkva ta koja mora izabrati svog pastira, kao da je poziv za biskupa rezultat demokratskog glasovanja, gotovo „političkog“ procesa. Potreban je puno širi pogled i u tome puno pomažu apostolske nuncijature. Vjerujem da se malo po malo treba više otvarati, malo više slušati redovnice, laikinje i laike.

Jedna od novosti koju je Papa uveo je imenovanje triju žena među članove Dikasterija za biskupe. Što možete reći o njihovom doprinosu?

U nekoliko navrata vidjeli smo da je njihovo gledište obogaćenje. Dvije su redovnice, a jedne laikinja, a njihova se perspektiva često savršeno podudara s onim što govore ostali članovi dikasterija, dok ponekad njihovo mišljenje uvodi drugu perspektivu i postaje važan doprinos procesu. Mislim da je njihovo imenovanje puno više od jednostavne Papine geste da kaže da sada ovdje ima i žena. Postoji istinsko, stvarno i smisleno sudjelovanje koje oni nude na našim sastancima kada raspravljamo o dosjeima kandidata.

Nove norme za borbu protiv zlostavljanja i zloporaba povećale su odgovornost biskupa koji su pozvani promptno djelovati te odgovarati za kašnjenja i propuste. Kako biskup živi tu zadaću?

I oko ovoga smo u hodu. Ima mjesta gdje se već godinama radi dobar posao i gdje se standardi provode u praksi. Istodobno, vjerujem da ima još puno toga za naučiti. Govorim o žurnosti i odgovornosti pratnje žrtava. Jedna od poteškoća koja se često javlja jest da biskup mora biti blizak svojim svećenicima, kao što sam već rekao, i mora biti blizak žrtvama. Neki preporučuju da žrtve ne prima neposredno biskup, ali ne možemo zatvoriti srce, vrata Crkve osobama koje su propatile zlostavljanje. Biskupova je odgovornost velika i mislim da još moramo uložiti znatne napore kako bismo odgovorili na ovu situaciju koja Crkvi nanosi toliko boli. Trebat će vremena, nastojimo surađivati ​​s ostalim dikasterijima. Mislim da je dio poslanja našeg dikasterija pratiti biskupe koji nisu prošli potrebnu pripremu za rješavanje ovog pitanja. Žurno je i neophodno da prema tome budemo odgovorniji i još osjetljiviji.

Zakoni su sada tu. Teže je promijeniti mentalitet…

Naravno, postoji i velika razlika između jedne kulture i druge u tome kako netko reagira u tim situacijama. U nekim je zemljama tabù govora o toj temi već pomalo razbijen, dok ima drugih gdje žrtve, odnosno obitelji žrtava, nikada ne bi željele govoriti o pretrpljenim zlostavljanjima. U svakom slučaju, šutnja nije odgovor. Šutnja nije rješenje. Moramo biti transparentni i iskreni, pratiti žrtve i pomoći im jer inače njihove rane nikada neće zacijeliti. U tome je velika odgovornost, za sve nas.

Crkva je uključena u proces koji će dovesti do skupštine Sinode o sinodalnosti. Koja je uloga biskupa?

Velika je prilika u ovoj neprekidnoj obnovi Crkve na koju nas poziva papa Franjo. S jedne strane ima biskupa koji otvoreno izražavaju strah, jer ne razumiju kamo ide Crkva. Možda više vole sigurnost odgovora koje su već isprobali u prošlosti. Zaista vjerujem da je Duh Sveti trenutno vrlo prisutan u Crkvi i da nas gura prema obnovi te smo stoga pozvani na veliku odgovornost življenja onoga što ja nazivam novim stavom. To nije samo proces, nije samo promjena nekih načina obavljanja stvari, možda organiziranja više sastanaka prije donošenja odluke. To je puno više. Ali to je također ono što možda uzrokuje određene poteškoće, jer duboko u sebi moramo biti sposobni prije svega slušati Duha Svetoga, što on traži od Crkve.

Kako se to ostvaruje?

Moramo biti u stanju slušati jedni druge, prepoznati da se ne radi o raspravi o političkoj agendi ili samo pokušaju promicanja pitanja koja zanimaju mene ili druge. Ponekad se čini da se sve želi svesti na želju za glasanjem i onda napraviti ono što je izglasano. Umjesto toga, riječ je o nečemu mnogo dubljem i sasvim drugačijem: moramo naučiti istinski slušati Duha Svetoga i duha traženja istine koji živi u Crkvi. Prijeći s iskustva gdje govori vlast i gdje je sve učinjeno, na iskustvo Crkve koja cijeni karizme, darove i službe koje postoje u Crkvi. Biskupska služba obavlja važnu službu, ali onda sve to trebamo staviti u službu Crkve u ovom sinodalnom duhu što jednostavno znači ići svi zajedno te zajedno tražiti ono što Gospodin od nas traži, u našem vremenu.

Koliko ekonomski problemi utječu na živote biskupa?

Od biskupa se također traži da bude dobar upravitelj ili barem sposobnost da nađe dobrog administratora koji će mu pomoći. Papa nam je rekao da želi Crkvu koja je siromašna i za siromašne. Postoje slučajevi u kojima strukture i infrastrukture iz prošlosti više nisu potrebne te ih je teško održavati. Istodobno Crkva je, i u mjestima gdje sam radio, odgovorna za edukacijske i zdravstvene ustanove koje građanima pružaju osnovne usluge, jer država to često ne jamči. Osobno nisam mišljenja da Crkva treba sve prodati i „samo“ propovijedati Evanđelje po ulicama. Međutim, to je vrlo velika odgovornost, nema jednoznačnih odgovora. Postoji veća potreba promicanja bratske pomoći među mjesnim Crkvama. Suočen s potrebom da se službene strukture održe na životu s prihodima koji više nisu ono što su nekad bili, biskup mora biti vrlo praktičan. Klauzurne monahinje uvijek govore: „Valja se pouzdati i sve povjeriti Božjoj Providnosti, jer će se pronaći način za odgovor“. Važno je također nikada ne zaboraviti duhovnu dimenziju našeg poziva. Inače riskiramo da postanemo menadžeri i razmišljamo kao menadžeri. Ponekad se to dogodi.

Kako vidite odnos biskupa i društvenih mreža?

Društveni mediji mogu biti važan alat u prenošenju evanđeoske poruke tisućama ljudi. Moramo se pripremiti da ih dobro iskoristimo. Bojim se da je ta priprema ponekad izostala. U isto vrijeme, današnji svijet, koji se neprestano mijenja, predstavlja situacije u kojima doista moramo nekoliko puta razmisliti prije nego progovorimo ili napišemo poruku na Twitteru, odgovorimo ili tek postavimo pitanja u javnom obliku, pred očima svih. Ponekad postoji rizik od raspirivanja podjela i polemika. U pravilnom korištenju društvenih mreža i komunikaciji velika je odgovornost, jer to je prilika, ali i rizik. I može naštetiti zajedništvu Crkve. Iz tog razloga valja biti vrlo oprezan pri uporabi ovih sredstava.