Miše Martinović rođen je u Dubrovniku 1. lipnja 1926. od samohrane majke, jer mu je otac preminuo četiri mjeseca ranije, od posljedica ranjavanja u Prvomu svjetskom ratu. Završio je klasičnu gimnaziju 1944., a potom je bio sudionik križnoga puta. Zbog čitanja pastirskog pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca 1946. je osuđen na 15 godina zatvora. Amnestiran je 1948. te potom zaposlen kao knjigovođa.

Od 1949. sudjelovao je u predstavama Narodnoga kazališta u Dubrovniku (danas Kazalište Marina Držića), a u stalnom je angažmanu od 1950. Sezonu 1956./1957. proveo je u Dramskome kazalištu „Gavella“. Kontinuirano sudjeluje u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Istaknuo se mnogobrojnim ulogama u djelima dubrovačkih pisaca. Bio je Držićev Maro, Bokčilo i Dundo Maroje (Dundo Maroje), Munuo i Dundo Niko (Skup), Dživo i Stanac (Novela od Stanca), Agamemnon (Hekuba) te Grižula, zatim Radamante (I. Gundulić, Prozerpina ugrabljena), Jerko (navodni autor Džanluka Antica, Jerko Škripalo), Tarto (Molière – M. Tudizić, I. Tudišević), Lukša, Niko Martinović i Jerko (I. Vojnović, Na taraci, Ekvinocij, Maškarate ispod kuplja) te Kapural Luko (V. Stulli, Kate Kapuralica). Ostale značajnije uloge su mu: grof Almaviva (Beaumarchais, Seviljski brijač), Aretej i Križovec (M. Krleža, Aretej, U agoniji), Frano (C. Goldoni, Kafetarija), Toant (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi), Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Ubu (A. Jarry, Kralj Ubu ili Poljaci), Tezej (Euripid, Edip na Kolonu). Režirao je nekoliko predstava, glumio je na radiju i televiziji (Naše malo misto, Libar Marka Uvodića, Plemićko gnijezdo) te na filmu. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1990., objavio je DuList.

Vikar Franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku fra Stipe Nosić svjedoči da je Martinović često pohodio franjevačku crkvu na Stradunu, a s franjevcima je ostao povezan i tijekom posljednjih nekoliko godina, kada mu to više nije bilo moguće. Na prijedlog Samostana, uprava Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru u siječnju 2007. podijelila mu je naslov subrata.

To je počasni naslov koji confratra čini dionikom duhovnih dobara zajednice. Taj naslov se u današnje vrijeme rijetko podjeljuje. „Mišo ju je dobio i zasigurno zaslužio svojim vjerničkim življenjem i mnogobrojnim dobročinstvima“, poručio je fra Stipe.

Prisjetio se i jednog osvrta subrata Miše na dobivenu kaznu zatvora zbog čitanja Stepinčeva pisma. „Tom prilikom izjavio je da ga je u životu vjera krijepila i da ga je sam Bog čuvao, pa da on ‚više i ne vjeruje, nego zna da Bog postoji‘. To usmeno svjedočanstvo žive vjere, izrečeno od umjetnika riječi pred mnoštvom, značilo je za mene više nego mnogo svećeničkih propovijedi. Shvatio sam tada da ovom čovjeku vjera u Boga znači više nego brojne nagrade koje je dobio. Danas shvaćam da mu je i naslov subrata bio važan, jer je zaželio iskoristiti stari privilegij i pokopati se u franjevačkom habitu“, napisao je fra Stipe.

Misa zadušnica za pokojnog franjevačkog subrata Mišu bit će slavljena u dubrovačkoj crkvi manje braće u petak 6. kolovoza u 19 sati.