Dominantna prava majke

Američka javnost proteklih dana je podijeljena radi jedne, kako su je neki nazvali, „tragične pogreške“. Radi se o odluci Vrhovnoga suda SAD-a pod nazivom Roe vs. Wade iz 22. siječnja 1973. godine koja omogućava pravo ženi na odluku o pobačaju. U samoj pozadini riječ je o zahtjevu Norme McCorvey (pseud. Jane Roe) iz 1970. godine kada je pokrenula tužbu protiv okružnoga tužitelja u Dalasu Henrya Wadea radi ostvarenja prava na pobačaj. Podnijela je zahtjev u trenutku kada je bila trudna s trećim djetetom, a živjela je u saveznoj državi Texas u kojoj je u to vrijeme pobačaj bio nezakonit osim u okolnostima teške ugroze po život majke. Upravo od tuda dolazi sudski konstrukt Roe vs. Wade. Nakon pozitivnoga rješenja u korist Roe pobačaj se počinje promatrati u perspektivi tri trimestra (tromjesječja). U prvom trimestru odluka o pobačaju je isključivo u domeni žene, u drugom trimestru moraju postojati indikacije koje ukazuju na narušavanje zdravstvenoga stanja, u trećem trimestru pobačaj može biti zabranjen osim kada se želi spasiti život majke. Takvo promatranje pobačaja već na prvi pogled očituje jasnu promjenu paradigme i pogleda na život. Život se promatra iz perspektive majčine privatnosti, kao i njezine odluke o planiranju porodice. Identitet nerođenoga djeteta, prenatalna prava, dostojanstvo ploda, intrauterini razvoj, sve to ostaje po strani u sva tri trimestra i biva podređeno dominaciji prava majke na samoodređenje, privatnost i pobačaj.

Tri ključna pitanja o pobačaju

Pobačaj kao delikatnu i kompleksnu društvenu temu, dodatno čini mučnijom činjenica što vrlo brzo izlazi i potom se opet vraća u modu ili javni fokus, a da se pritom i polazne i zaključne točke ne mijenjaju. Ovoga se puta u središtu pozornosti našao preokretom presude Vrhovnoga suda SAD-a u slučaju Roe protiv Wadea, 410 U.S. 113 (1973). Tom se odlukom, ranije priznato ustavno pravo žene na pobačaj iz 1973. godine dovelo u pitanje, ali i pokazalo kako se opseg ženina „prava na pobačaj“ ipak tretira kao političko pitanje. Odluka Vrhovnoga suda u slučaju Roe protiv Wadea 1973. godine, temeljem analize postojeće pravne prakse donijela je zaključak temeljen kako embrij ili fetus nije osoba, a ljudsko biće postaje osoba za koju vrijede zakoni i na koju se odnose, tek nakon rođenja.

Vrhovni sud od 24. lipnja 2022. preispitao je odluku iz 1973. i promijenio pravni smjer u pitanju pobačaja, revidirajući zakone saveznih država koji su doneseni i usklađeni s ranijom presudom Roe vs. Wade. To u fokus vraća tri ključna pitanja – Odakle čovjeku njegova prava? Može li pobačaj biti ljudsko pravo? Može li se dopustivost pobačaja odrediti pravnim i političkim konsenzusom?

Odluka od 24. lipnja 2022. kojom je Vrhovni sud preispitao spomenutu presudu i promijenio pravni smjer u pitanju pobačaja, ne samo time što se o zakonskim uvjetima pobačaja odlučuje na razini pojedine savezne države nego i činjenicom što se revidiraju zakoni saveznih država koji su doneseni i usklađeni s ranijom presudom Roe vs. Wade. Ovaj kontekst okolnosti ponovno vraća u fokus tri ključna pitanja o pobačaju i pokazuje kako njihovo zaobilaženje ne rješava nego produbljuje ovaj problem. Odakle čovjeku njegova prava? Može li pobačaj biti ljudsko pravo? Može li se dopustivost pobačaja odrediti pravnim i političkim konsenzusom?

Odakle čovjeku njegova prava?

Sve očitije se vidi kako je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskog dostojanstva, unatoč tome što se konstantno bori za neka vlastita prava. Postmoderni mentalitet koji se sada vidi u gotovo svim sferama ljudskoga života i društva, svijet tumači antropocentrično, odnosno čovjeka gleda kao središte svijeta, ali otklonjenoga od Boga koji ga je stvorio krunom svega. Takav pogled nužno eliminira esenciju ljudskoga dostojanstva jer mu oduzima transcendentnu dimenziju slike Božje. To možda izgleda privlačno emancipirajuće jer ako ne ovisi o Bogu i njegovom stvorenom poretku, čovjek je vlastiti zakonodavac i samostalno preskribira pravila. No, isto nužno završava u materijalističko-redukcionističkom krahu jer se gubi temelj čovjekovom dostojanstvu i ljudskim pravima. Zamka je to u kojoj se već duže vrijeme nalazi zapadni čovjek, zaboravljajući na kojim je temeljima izgrađena civilizacija ljudskih prava i dostojanstva. Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u Katalog ljudskih prava koja smo potom proglasili nepovredivima, ona su upisana u samu čovjekovu narav. Ideja o ljudskim pravima i dostojanstvu zato je i nastala u okviru judeokršćanske civilizacije koja je prepoznala naravni zakon koji je čovjeku kao stvorenju dan.

Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u Katalog ljudskih prava koja smo potom proglasili nepovredivima, ona su upisana u samu čovjekovu narav. Čovjek nije vlastan samostalno i proizvoljno preskribirati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna.

Čovjek, dakle nije vlastan samostalno i proizvoljno preskribirati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna. Ljudska prava postoje samo ukoliko je čovjek promatran iz perspektive Božjega stvaranja. Ovdje je locus problema. Suvremeni čovjek odrekao se ili niječe stvoreni identitet, želi sekularno urediti društveni život i odnos među pojedincima, ne shvaćajući ili srameći se činjenice da je u temelju ideje ljudskih prava božanska iskra čovjekove sličnosti s Bogom. Otkud inače čovjeku ideja da drugi vrijedi jednako kao i ja; otkud ideja presumpcije nevinosti? Tako se i pitanje čovjekova života ili prava na život smatra eklatantnim sekularnim pitanjem o kojem teologija nema što reći pravu i zakonodavstvu.

Što odluka američkoga Vrhovnog suda može značiti za Hrvatsku, odnosno, postoji li kod nas snaga da se donese slična odluka?

Na ovo se pitanje može odgovoriti i odgovorom na pitanje koje sam prethodno naveo kao drugo ključno pitanje: Može li pobačaj biti ljudsko pravo? Općeprihvaćeno mišljenje jest kako teološki govor mora ostati izvan rasprave o pobačaju.

Teološki govor ne smije ostati izvan rasprave o pobačaju. Teologija mora sudjelovati u životu društva i donijeti mu istinu o porijeklu ljudskoga dostojanstva i stvorenoga moralnog poretka.

Dokaz tomu je da dvije trećine Hrvata, ali i Amerikanaca smatra kako je pobačaj nemoralan ali bi trebao biti zakonski dopustiv. Unatoč tome, teologija mora sudjelovati u životu društva i donijeti mu istinu o porijeklu ljudskoga dostojanstva i stvorenoga moralnog poretka kojega čovjek može samo priznati i prepoznati, a ne samostalno kreirati jer se takav sustav neminovno samourušava. Pitanje pobačaja lakmus papir je za isto. Pravo na život koje je prvorangirano pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava u tzv. „pravu na pobačaj“ dobiva derogaciju, odnosno pravo da se nekom drugom biću uskrati život. Pravo na život (conditio sine qua non) zaštićeno Ustavom RH čl. 17. st. 3, tvori materijalnu jezgru Ustava koja se ne može ograničiti ni u situaciji izvanrednoga stanja i time ulazi u kategoriju ustavnoga identiteta RH. S druge strane, pobačaj kao pravo ne postoji nego je konstrukt koji pokušava naći utemeljenje u pravu na privatnost, no ono nema spomenuti ustavni status i nije vrijednosno usporedivo s pravom na život.

U tom smjeru ide i aktualna odluka Vrhovnog suda SAD-a koje u čl. 76. donosi kako američki „Ustav ne spominje izričito nikakvo pravo na privatnost“, stoga se „ne može reći da je uključeno pravo na privatnost apsolutno“ (Roe vs. Wade, 410 U.S. 113 (1973). čl. 78).

Pobačaj kao pravo ne postoji nego je konstrukt koji pokušava naći utemeljenje u pravu na privatnost, no ono nema spomenuti ustavni status i nije vrijednosno usporedivo s pravom na život.

Sud zaključuje da pravo na osobnu privatnost uključuje i odluku o pobačaju, ali to pravo ne smatra bezuvjetno te se u regulaciji mora promatrati u kontekstu važnih državnih interesa (čl. 79), među kojima je ustavno opravdani interes države zaštititi zdravlje ili prenatalni život (čl. 84). Sud zaključuje kako se termin „osoba“ iz Četrnaestoga amandmana Ustava SAD-a prema dosadašnjim sudskim interpretacijama termina ne može aplicirati prenatalno, odnosno ne uključuje nerođeno dijete (čl. 88), no trudnici ne priznaje mogućnost izoliranje u vlastitu privatnost. „Ona nosi embrij, a kasnije i fetus“ (čl. 89), stoga je „situacija inherentno drugačija od bračne intimnosti, braka, rađanja ili obrazovanja“ (čl. 90), a država ima interes zaštititi život od i nakon začeća (čl. 91). Ovakva se interpretacija ustavnih kategorija čini dosljednija jer ima uporište u Ustavu te ne izgleda kao sudski aktivizam, kakav smo prema riječima nekih pravnih stručnjaka vidjeli i u prvoj presudi Roe protiv Wadea, ali i u obrazloženju Rješenja Ustavnoga suda RH u pitanju pobačaja. Ipak, ostaje važan problem odlučivanja o pravu na život unutar zakonodavno-pravnih kategorija i sudske prakse koja ne smatra bitnim odgovoriti na pitanje kada počinje život: „Ne moramo rješavati teško pitanje kada život počinje“ (čl. 91) Isto upućuje kako se nalazimo u kolektivnom agnosticizmu u pitanju života, te su prevrati u tumačenjima mogući ovisno o političkom ili društvenom utjecaju ili trenutku. Pobačaj se tretira kao eklatantno političko pitanje, a politizacija sudova je pritom potpuno razumljiva. Snaga suda trebala bi implicirati sudsku neovisnost, a temeljne ustavne kategorije koje bi trebao tumačiti Ustavni sud RH trebale bi biti jasne, precizne i tumačenja nepodložna političkom utjecaju.

Nerođeno biće ustavom zaštićena vrijednost dok ne konfrontira pravo žene

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Rješenje (broj U-I-60/1991 i dr.), 21. veljače 2017. s Izdvojenim mišljenjem. Više je kritičnih točaka obrazloženja Rješenja, od paušalne i površne ocjene moralnoga aspekta, od kontradikcije procjene neusklađenosti ZZM s Ustavnom, odbijanja tumačenja ustavnih kategorija, negiranja postojanja znanstvenog konsenzusa biomedicine o početku života, nadređivanju prava na privatnost pravu na život, sve do moralnoga relativizma negiranjem postojanja javnoga morala te pristranim odabirom komparativne prave prakse i modela. Ustav RH čl. 21. štiti pravo na život svakoga ljudskog bića te pravni stručnjaci smatraju kako je ustavotvorac sklon obuhvaćanju i nerođenoga ljudskog bića. Sud je potvrdio da je nerođeno biće ustavom zaštićena vrijednost, ali mu ustavnu zaštitu jamči samo do granice do koje se ne konfrontira pravu žene na privatnost, te izriče kako pravo na život nerođenog bića nije zaštićeno u mjeri u kojoj bi imalo prednost ili zaštitu veću od ženinog prava na privatnost.

Za razliku od američkog Vrhovnog suda, Ustavni sud RH je konzultirao znanstvena mišljenja medicine u pitanju početka ljudskog života, te unatoč znanstvenoj potvrdi o istom zaključio nepostojanje znanstvenog konsenzusa biomedicine o početku života. Nepotrebno je objašnjavati kako se radi o neutemeljenom zaključku jer je embriologija potvrdila kako novi ljudski organizam, s potpuno novim jedinstvenim genetski kodom različitim od majke i oca.

Moralna teologija i antropologija može na to pristati, jer su univerzalne vrijednosti čovjeka nepromjenjive, a društvo koje želi održati moralni red iste mora štititi. Novi genetski materijal nastao začećem individualno je ljudsko biće tj. osoba u razvojnoj fazi. Prekid razvojne faze označava kraj individualnog života, a iz teološke perspektive isto se smatra ubojstvom nerođenog čovjeka.

Manipuliranje Ustavom

Recentna presuda izaziva pozornost javnosti i jasno pokazuje „napetost“ oko života. Važno je jasno i precizno razlučiti temeljnu vrijednost na kojoj se grade sve druge vrijednosti, a to je pravo na život, od partikularnih prava koje uređuju život. U ovom trenutku potreba jasnoga i nedvosmislenog govora podjednako obvezuje sve sudionike društva. Izmjena Ustava, koja se u posljednje vrijeme zazivala i u RH i svrstavanje pobačaja u Ustavom zaštićenu kategoriju, nedvosmisleno govori o nakani da se život proglasi nižom kategorijom. Takvo manipuliranje Ustavom inaugurira mogućnost upisivanje u ustav bilo kojega seta vrijednosti, pa i uzdizanje na razinu prava onoga što život derogira. Drugim riječima: Za jednu kategoriju ljudskih bića (rođenih) čl. 17 Ustava vrijedi, dok za drugu kategoriju (nerođenih) ne.

U trenutku žučne društvene i pravne rasprave u kojem su obrisi istine zamagljeni nužno je potreban jasan i nedvosmislen govor onih kojima je istina objavljena i dana na čuvanje. Odgovornost je, također, na onima koji sudjeluju u donošenju zakona kad se nađu pod pritiskom kompromisa oportuno se ne založiti za „princip manjeg zla“ umjesto autentičnog zalaganja za dobro i najbolji interes svakog ljudskog bića. Pitanje pobačaja je neobično važno jer apstrahira i pokazuje temeljni sustav vrijednosti koje pojedinac ili skupina zastupa. Ne/Briga o nezaštićenima i najmanjima koji ne mogu artikulirati i pozvati se na svoje pravo i obraniti vlastiti život ne može se nadomjestiti brigom za okoliš, jednakost, ravnomjernost, uvažavanje itd. Sve navedeno označava „paket“ zauzimanja za čovjeka, no ukoliko se iz njega izostavi ono temeljno, zauzimanje za individualni život i prava koja iz toga proizlaze, nalazimo se na pogrešnom putu i manipuliramo s pojmom „ljudska prava“.

Oni koji se zalažu za zaštitu djece označeni su kao nazadni, bezrazumni religiozni fanatici, pobožni militanti. S druge strane su humani branitelji prava na pobačaj koji brinu i paze na prava žene.

Odraz humaniteta današnjega društva, a osobito Zakonodavca (onih koji zakone donose) počiva upravo u ovoj paradigmi i odgovara na pitanje Život da ili ne? Javni prostor preplavljuju misaoni konstrukti koji pokušavaju izbalansirati i zajedno ujediniti pobačaj i pravo na život, apsolutno pravo majke na samoodređenje i posebnost djeteta u intrauterinom stanju, želju za setom prava koji daje mogućnost odlučivanja u svakom stadiju trudnoće. Današnji govor o zaštiti dostojanstva i života djeteta stavljen je u incidentnu zonu u kojoj se uvijek može očekivati nabacivanje blatom sa svih strana. Oni koji se zalažu za isti označeni su kao nazadni, bezrazumni religiozni fanatici, pobožni militanti koji nas vraćaju u vrijeme inkvizicije i spaljivanja vještica. S druge strane nalaze se humani branitelji prava na pobačaj koji brinu i paze na prava žene u svim stadijima i trenutcima sve do prava na pobačaj i feticid koje ni jedno ni drugo ne postoje niti u zakonskom okviru niti u Ustavu.

Zakonski okvir na prečac rješava probleme pojedinca, ali ga i dehumanizira

Pitamo se stoga, kako je moguće da se u javnom prostoru provlače misaoni konstrukti koji nemaju utemeljenje niti u prirodnom zakonu, međunarodnom pravu, kao ni u Ustavu RH. Kako je moguće da Zakon o zdravstvenim mjerama (id.) koji se odlikuje pravnom i znanstvenom nedosljednošću egzistira više od 44 godine odolijevajući silnim kritikama i političkim i kulturološkim promjenama. Promjene toga Zakona, kao i njegova humanizacija nazirala se u prvom desetljeću demokracije u RH, a konzerviranje njegove valjanosti prolongirano je Rješenjem Ustavnoga suda od 21. veljače 2017. koje je besramno i bezrazložno prekoračilo rok više od 3 godine. Možda je važno spomenuti i ne jednoglasnost Ustavnoga suda u izricanju toga Rješenja kao i izdvojeno mišljenje jednoga ustavnog sudca koji je tražio korjenitu izmjenu toga zakona te dao poduži osvrt na sam zakon.

I dalje se pitamo kako je moguće da Hrvatski narod koji se u viskom broju deklarirao kao katolički nema moralnu i političku snagu artikulirati humaniji zakon koji će imati u svom opsegu i pravo djeteta te priznati dijete kao individuu s vlastitim dostojanstvom. Iako se odgovor nalazi u širem promatranju socio-demografskih parametara, kao i kulturalnih i etičkih promjena ostaje impresivan dojam reteriranja pred jasnom definicijom ljudskog života. Osobita odgovornost je u rukama onih koji imaju priliku i dužnost donijeti novi i humaniji zakon. Utilitarni izgovori kako je prihvatljivije „manje zlo pred većim“ koji uzmiču pred prijetnjom promjene Ustava i možebitnim uvrštavanjem pobačaja kao ustavne kategorije postaju igra za javnost. U pozadini se krije bijeg od odgovornosti, bojazan za politički rejting ili pak inauguracija neo liberalizma koji ne može odstupiti od svojih načela i vrijednosti. Pravi angažman i briga za majku koja se nalazi u teškoj situaciji zasigurno bi trebala angažirati više državnih parametara, od psihološke do socio ekonomske pomoći koja bi trudnu ženu zaštitila i osigurala joj egzistenciju. Tek takav pristup daje nam prostora govoriti o problemima i poteškoćama s kojima se susreće žena. Ovako ostavlja se dojam kako je državi najlakše omogućiti zakonski okvir koji na prečac rješava probleme pojedinca, dok u isti tren ne vodi brigu o istome te ga potpuno dehumanizira.

Iako se pitanje novoga zakona o pobačaju virtuozno odgađalo, sve do mjere prekoračenja roka kojega je dao Ustavni sud s čim se daje vrlo negativna poruka, u skorom vremenu očekuje nas prijedlog novog zakona. Konstrukti koji su izrečeni u javnom prostoru koji pokušavaju pomiriti namjerni pobačaj i kršćanstvo utopijskog su karaktera i nisu dio istine.

Potreba jasnoga i nedvosmislenoga govora podjednako obvezuje sve sudionike društva. Izmjena Ustava, koja se zazivala i u RH i svrstavanje pobačaja u Ustavom zaštićenu kategoriju, nedvosmisleno govori o nakani da se život proglasi nižom kategorijom. Odgovornost je na onima koji sudjeluju u donošenju zakona.

Potreba jasnoga artikuliranja vlastitog stava na svim razinama obvezuje svakog pojedinca jer pitanje života obvezuje sve i nije samo dužnost države. Ne smijemo zanemariti i stav koji se ponajprije dosada i očitovao u prihvaćanju zakona koji nažalost duže egzistira u demokratskom društvenom uređenju nego u onom u kojem je nastao i njegovo u većini prešutno toleriranje osim nekih jasnih i glasnih glasova koji su ga dovodili u pitanje.

Moralno preispitivanje humane savjesti ostavlja nam priliku da na svim razinama odgovorimo Što je to život? Koja je njegova granica? i Koja je uloga zakonodavca? Taj postignuti iskreni odgovor sigurno će donijeti veću jasnoću koja će uroditi boljim zakonskim okvirom koji neće pod izlikom povećavanja prava osobe s druge strane potirati i derogirati sam Život. Ono što se osjeća „u zraku“ je zasigurno potreba jasne artikulacije i želje da se problemima pristupa u korijenu njihova nastanka. Popularne mjere u ozakonjenja i širenja nepostojećih prava je tapkanje u mraku vlastite egzistencije i daleko je od humanog čemu društvo mora težiti. Istinsko zauzimanje za potrebite, blizina i asistencija države trebala bi u ovom segmentu pristupiti pojedincu i liječiti uzrok njegove ranjenosti.

Zajednički jasan glas u obrani života majke i djeteta i svakog čovjeka, obitelji kao jezgre društva, obvezuje sve bez iznimke. Jasan i nedvosmislen glas u trenutku donošenja Zakona o zdravstvenim mjerama tadašnjih biskupa Jugoslavije u pastirskom pismu Uzvišenost i radost života o zaštiti nerođene djece iz 1979. gdje proročki i nedvosmisleno pozivaju vjernike i obraćaju im se kako kažu: „u teškom pitanju savjesti“. Upute biskupa u „željeznom vremenu“ odzvanjaju kao jasan glas proročke Crkve koja se ne ustručava izreći istinu o Životu koji ima korijen u Bogu. Ovo Pismo iz 1979. sjaji kao primjer jasnog komuniciranja u aktualnom trenutku, iako uz dojam kako je „zakasnilo“ nekoliko mjeseci jer je zakon već bio stupio na snagu, no snaga pastirske poruke nije umanjena. U sadašnjem trenutku osjeća se vapaj za snažnom riječju koja će biti svjetionik vjernicima i odgovornim političarima kršćanske provenijencije kojima život predstavlja temelj svim pravima.