Prezbitersko ređenje u katedrali Sv. Petra u Đakovu

Za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređeni su đakoni: Luka Ćosić (župa sv. Josipa radnika, Slavonski Brod), Dominik Nedeljković (župa sv. Josipa radnika, Osijek), Filip Sertić (župa Rođenja sv. Ivana Krstitelja, Sibinj) i Domagoj Vidaković (župa sv. Grgura Velikog, Šljivoševci, filijala Kućanci) iz Đakovačko-osječke nadbiskupije te članovi Hrvatske pokrajine Družbe Isusove: Zvonimir Marinović (župa Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, Osijek 10 – Brijest) i Šimo Marinović (župa Blažene Djevice Marije Anđeoske, Zagreb – Sesvetska Sopnica).

Uz nadbiskupa Hranića u koncelebraciji su bili umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, provincijal Družbe Isusove o. Dalibor Renić te osamdesetak svećenika.

Nadbiskup je na početku misnoga slavlja podsjetio kako slavimo sv. Petra – nebeskog zaštitnika đakovačke prvostolnice i Prvostolnoga kaptola, zatim apostolske prvake sv. Petra i Pavla – zaštitnike konkatedrale u Osijeku, zaštitnike grada Osijeka i biskupskoga grada Đakova. Posebno je pozdravio ređenike rekavši:

U ime svih nas okupljenih pozdravljam Vas dragi ređenici, koji danas Kristu Gospodinu poklanjate i na raspolaganje stavljate čitav svoj život, biće, snagu, srce i ljubav – sve što imate i što jeste. Po svećeničkom ređenju bit ćete suobličeni Kristu Glavi i Pastiru Crkve te ćete prihvatiti Njegovu pastirsku službu i poslanje.“

Pozdrav je uputio i svim svećenicima, od kojih je većina svećeničko ređenje primila na današnji dan te im čestitao potičući ih da „ovim slavljem raspiruju i obnavljaju milosni dar sv. reda“.

Mons. Hranić zatim je pozdravio članove Prvostolnoga kaptola, biskupske vikare, ravnatelja Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog Caritasa mons. Fabijana Svalinu, prisutne oce isusovce, među kojima posebno o. Marija López Barrija, DI – rektora Kolegija sv. Robert Bellarmino u Rimu; odgojitelje Bogoslovnog sjemeništa na čelu s rektorom prof. dr. Stjepanom Radićem, profesore i studente Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu na čelu s dekanom izv. prof. dr. Vladimirom Dugalićem te sve bogoslove, redovničke kandidate i kandidatice. Napose je pozdravio članove obitelji ređenika, njihovu rodbinu, prijatelje te župnike i župljane župnih i filijalnih zajednica iz kojih ređenici potječu, kao i župnike i župljane župa u kojima su obavljali đakonski praktikum.

U homiliji, nadbiskup Hranić ocrtao je različitost sv. Petra i Pavla te podsjetio kako umjetnost predstavlja Petra s ključevima, a Pavla s mačem. Pojašnjavajući kako ključevi podsjećaju na važnu predvodničku službu u Crkvi, nadbiskup je rekao: „No, on tu svoju službu nije shvatio kao moć i vlast, već kao oblik služenja. Sam Isus ga je upozorio i pozvao: ‘Kada dođeš k sebi, učvrsti svoju braću.’ Učvršćivati, pratiti, poticati, ohrabrivati, ujedinjavati – to su osobitosti njegove crkvene službe. Ključ je tu da otvara vrata, da širi životne prostore i da razbija zapreke i predrasude.“

Mač u Pavlovim rukama podsjeća na njegovu smrt – kao rimskom građaninu odrubljena mu je glava, ali „mač nas podsjeća i na čvrstoću njegova bića“, naglasio je mons. Hranić i istaknuo: „Pavao je bio smrtni neprijatelj mlade Crkve koja se tek rađala. No, nakon svoga obraćenja, nošen je neoborivom sigurnošću da je pozvan upravo od Krista. S istim žarom, čitav je svoj život, sve svoje fizičke i intelektualne snage uložio u širenje kršćanske vjere i snaženje prve Crkve. Nije poznavao osrednjost niti mlakost. I to mu je donosilo bezbrojne muke, bio je kao apostol izložen brojnim progonima i opasnostima. Ali Pavao je ostao postojan i neslomljiv. Bio je gorljivi evangelizator, a uz to i veliki um, najveći teolog i mislilac apostolske Crkve, koji s pravom uživa veliki respekt i poštovanje kroz čitavu povijest Crkve.“

Nadbiskup Hranić zatim se obratio ređenicima: „Gospodin u vama gleda svoje prijatelje i poklanja vam svoje povjerenje kao novoj generaciji apostola. Mi, crkvena zajednica promatramo vas kao Božji dar njegovoj Crkvi, i kao mladiće koji izranjaju iz Isusove blizine, iz zajedništva i blizine s Njime. Petar nam svjedoči da Gospodin od nas ne odustaje niti kad mu se iznevjerimo, nego da je svaki pad i svaka slabost korak prema još snažnijoj ljubavi i povezanosti s Isusom.”

Isus se ne zaustavlja gledajući nas onakve kakvi jesmo, nego nas već vidi onakve kakvi možemo i trebamo biti, te na mjestu i u službi u kojoj nas treba. On računa na vas i treba vas kao svoje prijatelje i suradnike. Ne samo Petar i Pavao, nego i svaki od vas u sebi nosi silno bogatstvo. Bog je svakoga od vas obdario brojnim darovima. Crkvi je potrebno to bogatstvo koje nosite u sebi. Ali i Vi trebate jedni druge. Trebamo jedni druge unutar prezbiterija u kojega smo inkardinirani te unutar Crkve“, rekao je nadbiskup Hranić ređenicima.

„Pavao je bio svjestan koliko je obdaren, ali je bio svjestan i toga da je samo glinena posuda koja u sebi nosi dragocjeni sadržaj. Njegovim suradnicima nije bilo lako s njime. Nitko kao Petar nije ljubio Isusa, ali mu je ipak bio potreban prilično nezgodan Pavao da mu otvori i proširi horizonte kako kršćanstvo ne bi ostalo samo jedna sljedba unutar židovstva“, pojasnio je nadbiskup te rekao:

Dragi ređenici, i mi trebamo jedni druge. Ne možemo sami. Trebamo prijateljstvo, podršku i korekciju braće unutar prezbiterija. Budite svjesni toga da se prijateljstvo i uzajamno poštovanje ne događaju po dužnosti ili po nečijoj naredbi, nego izrastaju iz ljubavi. Ali ni jedno ni drugo nije igra, nego odluka i odlučnost. I znajmo da prijateljstvom i uzajamnim bratskim poštovanjem i ljubavlju izričemo jedno veliko ‘da’ i ‘amen’ i Bogu i ljudima.“

„Bez petrovske vjernosti tradiciji, kako ju je Krist odčitao i zacrtao, i pavlovske otvorenosti potrebama ljudi kojima se naviješta spasenje u Kristu, nema prave i djelotvorne apostolske vjere“, rekao je Hranić i završavajući svoju homiliju, upozorio kako „svećenik nije i ne može biti privatni religiozni poduzetnik, koji u svojoj župi ili zajednici čini što se njemu sviđa i onako kako je njemu lakše, jednostavnije i komotnije“ te poručio:

Mi smo braća u zajedništvu Kristova poslanja i zajednički se trudimo svaki u njemu povjerenoj zajednici naviještati poklad vjere Crkve i njime hraniti svoju zajednicu te joj pomagati da ide ukorak s ostatkom mjesne i sveopće Crkve.“

Nakon predstavljanja ređenika na koje je, prostrte pred oltarom, zazvan zagovor Svih svetih, uslijedilo je polaganje ruku – prvo nadbiskupa, a potom svih prisutnih svećenika. Uslijedilo je i izricanje molitve ređenja, odijevanje novozaređenih svećenika u misno ruho, pomazivanje njihovih dlanova, predavanje euharistijskih darova i cjelov mira. Tek zaređeni svećenici zatim su se pridružili nadbiskupu i ostalim koncelebrantima u slavljenju euharistije. Misno slavlje završilo je svečanim mladomisničkim blagoslovom.