Prihvaćanje i uključivanje stranca za župnu zajednicu nisu samo neobvezne dodatne djelatnosti nego dužnost u sklopu njezina ustrojstva

Papina je želja da sljedeći Jubilej bude prihvaćen kao prilika za “djelatne” i “prikladne” revizije dugovanja siromašnih zemalja prema bogatima da neravnoteža među narodima ne bi postala nepovratna s tragičnim posljedicama za čovječanstvo.

Predraga braćo i sestre!
1. Jubilej kojemu se velikim koracima približavamo predstavlja za sve izvanredan trenutak milosti i pomirenja. Na jedinstven način on obuhvaća i svijet selilaca zbog bliskih sličnosti koje postoje među njihovim prilikama i prilikama vjernika: “Sav je kršćanski život – napisao sam u apostolskom pismu Tertio millennio adveniente – kao veliko hodočašće prema Očevoj kući” (br. 49). Na ovaj Svjetski dan selilaca, u trećoj godini priprave na Jubilej, htio bih razviti neka razmišljanja u svjetlu te tvrdnje, da bi se i tako pridonijelo “širenju horizonta vjernikâ prema samoj Kristovoj perspektivi: perspektivi Oca koji je na nebesima, od koga je poslan i kome se vratio” (ondje).
2. “Zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene” (Lev 25,23). U toj Gospodnjoj riječi, iznesenoj u Levitskom zakoniku, sadržan je temeljni razlog biblijskog Jubileja koji, kod Abrahamovih potomaka, odgovara svijesti da su gosti i hodočasnici u obećanoj zemlji.
Novi zavjet proširuje to uvjerenje na svakog Kristova učenika koji, kao ukućanin Božji i sugrađanin svetih (usp. Ef 2,19), nema stalno boravište na zemlji i živi kao putnik (usp. 1 Pt 2,11), uvijek u traženju određenog cilja.
Ta biblijska poimanja postaju značajna u sadašnjem povijesnom trenutku, snažno označenom trajnim selilačkim tokovima i sve većim etničkim i uljudbenim pluralizmom. Ona također ističu da se Crkva, prisutna pod svakim nebom, ne poistovjećuje ni s jednom narodnošću ili uljudbom, jer, kako spominje Pismo Diogenetu, kršćani “žive u svojoj domovini ali kao stranci: sudjeluju u svemu kao građani, a od svega su odijeljeni kao stranci. Svaka strana zemlja njima je domovina, a svaka je domovina njima strana… Borave na zemlji, ali su građani neba” (5,1).
Crkva je po svojoj naravi solidarna sa svijetom selilaca, koji svojom raznolikošću jezika, rasa, uljudbi i običaja, podsjećaju na njezin položaj hodočasničkog naroda iz svih krajeva svijeta prema konačnoj domovini. Taj pogled pomaže kršćanima napustiti svaku nacionalističku logiku i izbjeći ograničene ideološke šematizme. Ona ih podsjeća da se Evanđelje utjelovljuje u život da bi postalo njegov kvasac i duša, zahvaljujući također trajnoj zauzetosti da ga oslobodi od onih kulturalnih okorjelosti koje koče njegov nutarnji dinamizam.
3. Bog se u Starom zavjetu očituje kao Onaj koji se stavlja na stranu stranca, to jest izraelskog naroda u egipatskom ropstvu. U Novom zavjetu otkriva se u Isusu, rođenom u štali, na rubu grada, jer “za njih ne bijaše mjesta u svratištu” (Lk 2,7), i bez mjesta kamo bi naslonio glavu u tijeku svojega javnog djelovanja (usp. Mt 8,20; Lk 9,58). Križ, središte kršćanske objave, predstavlja napokon vrhunac toga radikalnog položaja stranca: Krist umire “izvan gradskih vrata” (Heb 13,12), odbačen od svog naroda. Ipak evanđelist Ivan spominje Isusove proročke riječi: “Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (12,32), te ističe da će upravo u svojoj smrti početi “skupljati u jedno raspršene sinove Božje” (Iv 11,52). Slijedeći Učiteljev primjer, Crkva također živi svoju nazočnost u svijetu kao hodočasnica, nastojeći biti stvarateljica zajedništva, prihvatilište u kojemu je svaki čovjek priznat u dostojanstvu koje mu je dao Stvoritelj.
4. Etničke i uljudbene razlike koje postoje u krilu Crkve mogle bi stvoriti izvor podjele i raštrkanosti, kad ne bi u njoj bilo privlačne sile djelatne ljubavi, kreposti koju su svi kršćani pozvani živjeti osobito ove posljednje godine neposredne priprave na Jubilej. U apostolskom pismu Tertio millennio adveniente napisao sam: “Bit će uputno, posebno u ovoj godini, istaknuti teološku krepost ljubavi, podsjećajući na sintetičnu tvrdnju Prve Ivanove poslanice (4,8.16): Bog je ljubav. Ljubav, u svom dvostrukom izgledu prema Bogu i prema braći, sinteza je moralnog života vjernika. On u Bogu ima svoj početak i svoj kraj” (br.50). “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18). U knjizi Levitskog zakonika taj se obrazac ističe u nizu propisa koji zabranjuju nepravdu. “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš” (Lev 19,33-34).
Obrazloženje: “Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji”, koje trajno prati zapovijed poštivati i ljubiti selioca, ne smjera samo podsjetiti izabrani narod na njegovu prošlost; ono nastoji također svratiti njegovu pozornost na stav Boga, koji je svojim velikodušnim poticajem oslobodio svoj narod od ropstva i besplatno mu darovao zemlju. “Bio si rob i Bog je posredovao da te oslobodi; vidio si, dakle, kako se Bog ponašao sa seliocem; i ti čini tako”: to je razmišljanje sadržano u zapovijedi.
5. U Novom zavjetu sve podjele među ljudskim bićima padaju time što je Krist srušio pregradu između izabranog naroda i pogana: “On je – piše sveti Pavao – Mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo, razori u svome tijelu” (Ef 2,14). S Kristovim vazmom nema više bliskoga i dalekog, židova i poganina, prihvaćenoga i odbačenog.
Za kršćanina je svaki čovjek “bližnji” kojega treba ljubiti. On se ne pita o tome koga mora ljubiti, jer pitati se “Tko je moj bližnji?” već znači postavljati granice i uvjete. Jednoga dana bijaše Isusu upućeno to pitanje, a on odgovori okrenuvši ga: ne “Tko je moj bližnji?”, nego je ispravno pitanje: “Kome ja moram biti bližnji?”. A odgovor je: “Svatko tko je u potrebi, makar mi je i nepoznat, postaje mi bližnji kojemu moram pomoći”. Parabola o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10,30-37) poziva svakoga nadvisiti granice pravednosti u perspektivi besplatne i bezgranične ljubavi.
Za vjernika je, osim toga, djelatna ljubav dar Božji, karizma koja je poput vjere i nade razlivena u nama po Duhu Svetom (usp. Rim 5,5): ukoliko je dar Božji, ona nije utopija nego stvarnost; ona je radosna vijest, Evanđelje.
6. Prisutnost selioca potiče odgovornost vjernikâ kao pojedinaca i kao zajednice. Povlašteni izraz zajednice je, uostalom, župa. Ona, kako podsjeća II. vatikanski koncil, “pruža uzoran primjer apostolata zajednice time što ujedinjuje sve različitosti ljudi koji se u njoj nalaze i ugrađuje ih u sveopćenitost Crkve” (Apostolicam actuositatem, 10). Župa je mjesto susreta i spajanje svih sastojnica jedne zajednice. Ona čini vidljivim i sociološki prepoznatljivim Božji naum poziva svih ljudi u savez potvrđen u Kristu, bez ikakva izuzetka ili isključivanja.
Župa, koja po sebi označuje prebivalište u kojem se gost dobro osjeća, prihvaća sve i nikoga ne diskriminira, jer nitko nije stranac. Ona povezuje stalnost i sigurnost domaćina s pokretnošću ili privremenošću onoga koji je u prolazu. Gdje se zna što je župa, olabavljuju ili nestaju razlike između domorodaca i stranaca, jer preteže svijest zajedničkog pripadanja Bogu, jedinome Ocu.
Od vlastitog poslanja svake župne zajednice i od značenja koje ona poprima u društvu, izvire važnost koju župa ima u prihvaćanju stranca, u uključivanju krštenika iz različitih uljudbi i u dijalogu s vjernicima drugih religija. Za župnu zajednicu nisu samo neobvezne dodatne djelatnosti nego dužnost u sklopu njezina ustrojstva.
Katolištvo se ne očituje samo u bratskom zajedništvu krštenikâ, nego se izražava također u gostoljubivosti zajamčenoj strancu, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost, u odbacivanju svake rasne isključivosti ili diskriminacije i u priznavanju svačijega osobnog dostojanstva s odgovarajućom zadaćom promicati njegova neotuđiva prava.
U tome važnu ulogu imaju svećenici koji su pozvani biti u župnoj zajednici služitelji jedinstva. Njima “Bog daje milost da budu službenici Krista Isusa među narodima vršeći svetu službu Evanđelja, kako bi narodi bili ugodan prinos, posvećen u Duhu Svetom” (Presbyterorum Ordinis, 2).
Susrećući u svakodnevnom slavljenju božanske žrtve otajstvenog Isusa, koji je darovao svoj život da bi skupio u jedno raspršenu djecu, oni su poticani stavljati se uvijek s obnovljenim žarom u službu jedinstva sve djece jednoga Oca nebeskog, zalažući se da svatko ima svoje mjesto u bratskoj zajednici.
7. “Podsjećajući da je Isus došao siromasima propovijedati Evanđelje, kako odlučnije ne istaknuti povlaštenu opciju Crkve za siromahe i emigrante?” (Tertio millennio adveniente, 51). To pitanje, koje je upravljeno svakoj kršćanskoj zajednici, osvjetljava pohvalnu zauzetost tolikih župa u gradskim četvrtima u kojima ima pojava poput nezaposlenosti, skučenosti muškaraca i žena različitog podrijetla u tijesnim prostorima, oskudica zbog siromaštva, pomanjkanja uslužnih djelatnosti i nesigurnosti. Župe predstavljaju vidljiva uporišta, lako prepoznatljiva i dostupna te su često znak nade i bratstva u nerijetko bolnim društvenim cijepanjima, napetostima i izljevima nasilja. Slušanje iste riječi Božje, slavljenje iste liturgije, sudjelovanje u istim vjerskih slavljima i predajama pomažu kršćanima starosjediocima kao i nedavno doseljenima da se svi osjećaju članovima istog naroda.
U ujednačenoj i bezimenošću pritisnutoj sredini, župa je mjesto sudjelovanja, suživota i uzajamnog priznavanja. Protiv nesigurnosti ona pruža prostor pouzdanja u kojem se uči svladati vlastite strahove; u pomanjkanju uporišta iz kojih se mogu crpsti svjetlo i poticaji za zajedničko življenje, ona predstavlja, polazeći od Kristova evanđelja, bratski hod i pomirenje. Stavljena u središte stvarnosti označene nestalnošću, župa može postati pravi znak nade. Usmjerujući najbolje sile gradskih četvrti, ona pomaže stanovništvu prijeći iz kobne bijede u djelatnu zauzetost, usmjerenu promjeni uvjeta zajedničkog života.
Brojni su članovi župne zajednice također djelatno zauzeti u ustrojstvima i udrugama usmjerenima poboljšanju životnih uvjeta stanovništva. Dok izražavam živu zahvalnost za ta značajna ostvarenja, potičem župne zajednice da hrabro ustraju u djelu poduzetom u korist selilaca, da na svom području pomognu promicati kakvoću života koji je dostojniji čovjeka i njegova duhovnog poziva.
8. Kad se govori o seliocima, treba voditi računa o društvenim uvjetima zemalja iz kojih dolaze. Uglavnom su to narodi u kojima se živi u uvjetima velikog siromaštva, koje otežavaju inozemni dugovi. U apostolskom pismu Tertio millennio adveniente podsjetio sam da “u duhu knjige Levitskog zakonika (25,8-28) kršćani moraju biti glasonoše svih siromaha svijeta, predlažući Jubilej kao prikladno vrijeme za razmišljanje, između ostaloga, o trajnom smanjenju, ako ne baš potpunom oprostu, međunarodnog duga, koji opterećuje sudbinu mnogih naroda” (br. 51). To je jedna od mogućnosti koje izravnije povezuju selilaštvo s Jubilejem, ne samo zato što iz tih zemalja dolazi najviše selilaca, nego osobito zato što Jubilej, prikazujući zemlju kao dobro nad kojim nema isključivo pravo posjedovanja (usp. Lev 25,23), navodi vjernika otvoriti se siromahu i strancu.
U prošla vremena, porast razlika između bogatih i siromašnih, učinivši društveni suživot nemogućim, zahtijevao je povremene oblike izjednačenja da bi se omogućio sređeni društveni život. Tako, ukidajući hipoteku na osobe dovedene u ropstvo zbog dugova, uspostavljao se novi oblik jednakosti. Propisi biblijskog Jubileja predstavljaju jedan od mnogih ustuka društvenoj neravnoteži do koje dovodi to što se mnogi sve više zapleću u dugove da bi mogli preživjeti.
Ta pojava, koja se tada odnosila na građane istoga naroda, postala je dramatičnija u sadašnjoj gospodarskoj i trgovačkoj globalizaciji, koja obuhvaća odnose između država i područja u svijetu. Kako neuravnoteženost između bogatih i siromašnih naroda ne bi postala nepovratna s tragičnim posljedicama za cijelo čovječanstvo, i danas treba provesti biblijski propis u konkretnim i djelotvornim oblicima koji omogućuju prikladne revizije dugovanja siromašnih zemalja prema bogatim zemljama.
Želja mi je da sljedeći Jubilej, kao što je s više strana poželjeno, bude zgodna prilika za pronalaženje prikladnih rješenja i da se siromašnim zemljama ponude novi uvjeti dostojanstva i redovitog razvoja.
9. “Jubilej će također moći biti prikladan za razmišljanje o drugim izazovima sadašnjeg trenutka kao što su, na primjer, poteškoće dijaloga među različitim kulturama” (Tertio millennio adveniente, 51).
Kršćanin je pozvan evangelizirati dostižući ljude tamo gdje se nalaze, susretati ih s naklonošću i ljubavlju, nositi breme njihovih problema, upoznavati i cijeniti njihovu uljudbu, pomoći im svladavati predrasude. Ovaj konkretni oblik bliskosti tolikoj braći u potrebi pripravit će ih na susret sa svjetlom Evanđelja i učiniti da se rode iskrene veze poštovanja i prijateljstva, dovesti ih da zamole: “Htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12,21). Dijalog je bitan za smiren i plodan suživot.
Pred sve žurnijim izazovima ravnodušnosti i sekularizacije, Jubilej zahtijeva pojačanje dijaloga. Po svagdašnjim odnosima, vjernici su pozvani očitovati lice Crkve koja je otvorena prema svima, pozorna na društvene stvarnosti i na sve što omogućuje ljudskoj osobi potvrditi njezino dostojanstvo. Osobito kršćani, svjesni ljubavi Oca nebeskoga, neće propustiti oživljavati svoju pozornost prema seliocima da razviju dijalog iskren i pun poštovanja, usmjeren izgradnji “civilizacije ljubavi”.
Neka Presveta Marija, “koja majčinski ljubi Crkvu koja putuje prema domovini sve dok ne svane slavni dan dolaska Gospodnjega” (Rimski misal, III. predslovlje Blažene Djevice Marije), bude uvijek pred očima vjernikâ u ovome širokom obzorju zadataka.
S tim željama svima srdačno podjeljujem svoj blagoslov.

Iz Vatikana, 2. veljače 1999.
Ivan Pavao II.

(Iz L#!Osservatore Romano od 21. veljače 1999.)