ČUVAJMO DAR STVORENOGA SVIJETA

Priopćenje gospićko-senjskog biskupa mons. Marka Mede o odgovornosti za čovjeka i stvoreni svijet

„I uze Gospodin Bog čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“ (Post 2,15)

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato s psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:

život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

U Gospiću, 11. kolovoza 2026.

msgr. Marko Medo
gospićko-senjski biskup