U uvodu je naglasio da Crkva kroz svoju povijest ima bogato iskustvo krize, primjerice progone, sekularizaciju te neznanje ili nedostatak kršćanske formacije. Dodao je da je i moderni svijet u trajnom stanju krize te da se mogu istaknuti različiti aspekti krize, poput duhovnih, kulturalnih, društvenih, političkih, ekonomskih i ekoloških. “Međutim, kao kršćani, trebamo imati na umu da uvijek, kada govorimo o krizi, vrijedi zapamtiti da taj pojam označava odlučujuće stanje stvari ili vitalnu točku u kojoj mora doći do promjene, bilo na bolje ili na gore. Stoga, kada prepoznamo izazovnu, i više nego prijeteću, prirodu promjene, trebali bismo biti skloniji vidjeti je više kao priliku, osobito za Crkvu da obnovi svoju predanost svome poslanju”, naglasio je prof. Janas.

“Sadašnja se zbiljnost može opisati kao krhka, tjeskobna, nelinearna i neshvatljiva. Ove karakteristike našeg doba donijele su mnoštvo potreba za ljude diljem svijeta i učinile neke potrebe izrazito hitnima”, upozorio je predavač i naglasio: “Vjerujem da tri najhitnije potrebe koje Katolička Crkva može osloviti kao posljedicu duhovne i kulturne krize individualizma jesu: potreba za zajedništvom, potreba za smislom i potreba za formacijom, osobito u krepostima. Uz toliko neizvjesnosti i patnje u svijetu, prirodno je da se ljudi osjećaju izgubljeno, usamljeno te odijeljeno od svoje vjere i svojih zajednica. Crkva može ponuditi osjećaj zajedništva i podrške, osjećaj pripadanja i povezanosti, kao i duhovno vodstvo i učenja koja mogu pomoći pojedincima da pronađu smisao i svrhu u teškim vremenima. Crkva može pomoći ljudima da prebrode ova izazovna vremena i pronađu nadu i iscjeljenje usred krize. U isto vrijeme, rješavanje ovih potreba doprinosi jačanju otpornosti ljudi i Crkve.”

Otpornost je definirao kao sposobnost oporavka od nedaća, trauma ili stresa i brzog oporavka od neuspjeha, prilagodbe promjenama i nastavka učinkovitog funkcioniranja kada smo suočeni s izazovima. “Otpornost karakterizira sposobnost tumačenja informacija na pozitivan način, osjećaj osobne učinkovitosti i osnaženosti te preuzimanje odgovarajuće odgovornosti za svoju ulogu. A crkveni vođe mogu poticati osobnu otpornost, radeći na tome kako pojedinci tumače zbiljnost, razvijajući njihovu samosvijest i potičući preuzimanje odgovornosti”, podsjetio je dr. Janas.

“Čineći tako, Crkva nudi personalistički pogled, koji ističe ulogu uma i odnosa kao najboljeg protuotrova kulturi individualizma koja dominira današnjim načinima razmišljanja. Stoga bi pristup izgradnji otpornosti usmjeren na osobu trebao biti teleološki (usmjeren na prepoznavanje vlastite svrhe i smisla i usmjeren prema ljudskom procvatu), temeljen na vrijednostima (razvijanju svijesti o tome što je osobno važno), krepostan (usmjeren na prakticiranje vrlina, posebice razboritosti kao dio razvoja karaktera), integrativni (traženje sklada izmedu umske refleksije i informiranog emocionalnog odgovora), suradnički (koji uključuje rad s drugima i primanje podrške od zajednice) te responzivan, a ne reaktivan.”

“Crkva također može poticati osobnu otpornost jačanjem vlastite organizacijske otpornosti. U tom aspektu, ona se može usredotočiti na pouzdanost procesa i na promicanje kulture učenja, prilagodbe i proaktivnosti. Kao rezultat toga, ona može izgraditi povjerenje i osjećaj zajedništva, što pridonosi osobnoj otpornosti njezinih članova”, zaključio je prof. dr. Janas.