Predavač je na početku istaknuo da je ključno obilježje franjevačke teologije i duhovnosti kristocentričnost dodavši da je Franjo Asiški duboko razmatrao otajstva Kristova života, osobito otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja.

„Putem svog utemeljitelja krenuli su i drugi franjevački sveci – teolozi i duhovnici. Antun Padovanski, Bonaventura iz Bagnoregija, Ivan Duns Scot i Bernardin Sijenski samo su neki u dugom popisu mistika, propovjednika i teologa, koji su razvili jednostavnu duhovnost Siromaška iz Asiza u jednu od najistaknutijih škola teološke misli u povijesti Crkve“, poručio je.

Rekao je također da je govor o sv. Josipu unutar franjevačke teološke škole usko povezan s otajstvom Utjelovljenja. „Privrženost franjevaca prema pripovijestima o Isusovu rođenju u  Evanđeljima po Mateju i Luki odrazila se u duhovnosti i pobožnosti u crkvama i bazilikama Svete Zemlje, čiji su čuvari franjevci, ali i u spisima dvojice poznatih franjevačkih svetaca sv. Bonaventure i sv. Bernardina Sijenskog“, kazao je.

U nastavku je govorio o njihovoj pobožnosti prema sv. Josipu i velikoj ulozi koju su franjevci imali u širenju pobožnosti prema tom svecu u kontekstu otajstva Utjelovljenja.

Govoreći o prikazivanju Josipa u evanđeljima kao onog koji je pravedan, ključna figura u prvim godinama Isusova života te primjer poslušne vjere, prof. Patafta poručio je da su te evanđeoske epizode ovjekovječene u svetim mjestima gdje su franjevci prisutni više od 770 godina. „Među tim mjestima, Betlehem i Nazaret usko su povezani sa sv. Josipom i njegovom ulogom u narativima o Isusovu djetinjstvu“, kazao je.

Nadalje je poručio da je Sveta Zemlja mjesto u kojem je pobožnost svetom Josipu započela u svom najautentičnijem obliku, odnosno u kontekstu otajstva Utjelovljenja, sa središtem u Nazaretu i Betlehemu. „Ista pobožnost također je rezultat daljnje meditacije o ulozi Josipa u apokrifnim spisima prvih stoljeća kršćanstva“, dodao je.

Kazao je da su franjevci koji su došli u Svetu Zemlju u 13. stoljeću nastavili njegovati te pobožnosti. „Spisi franjevačkih teologa iz 13. i 14. stoljeća upućuju na jasnu ideju o važnoj ulozi Josipa iz Nazareta u kontekstu otajstva Utjelovljenja. Oni su bili ključni u širenju istinske pobožnosti prema ovom svecu gdje god su franjevci osnivali svoje samostane“, rekao je prof. Patafta.

Kazao je da je sv. Bonaventura o sv. Josipu pisao u Komentaru Evanđelja po Luki i u svojim Propovijedima/Sermones. „U Komentaru Lukinog evanđelja Bonaventura spominje Josipa iz Nazareta u govoru o Isusovu rođenju (Lk 1-2). Komentira Lukin naziv ‘pravednik’, u kojem vidi dokaz Josipove čestitosti kao čistog muža Djevice Marije, ali i znak da je svjedok Marijina djevičanstva. Bonaventura inzistira da je Josip bio Jakovljev potomak, prema onome što Matej navodi u Kristovom rodoslovlju i na taj način on pripada Davidovoj kući, iz koje treba izaći Spasitelj/Mesija“, istaknuo je predavač.

Dodao je da je za Bonaventuru Kristovo rođenje u Betlehemu dokaz da su i Josip i Marija bili Davidovi potomci te da sv. Bonaventura govori o Josipovoj ulozi kao tek sporednoj u odnosu na Marijinu.

Predavač je za sv. Bernardina Sijenskog rekao da se nalazi u počecima pučke pobožnosti prema sv. Josipu na Zapadu. „Kao jedan od istaknutijih opservantskih reformatora pronosio je duhovnost pokreta čiji su članovi širili pobožnost prema otajstvima Kristova Utjelovljenja i Otkupljenja gdje god su osnovali svoje samostane“, rekao je.

Također je kazao da je sv. Bernardin Sijenski, zajedno sa svojom braćom franjevcima opservantima, izabrao sv. Josipa kao zaštitnika Monti di Pietà, ustanove koju su franjevci osnovali kako bi zaštitili siromašne od pošasti lihvarstva u kasnom srednjem vijeku.

Poručio je i da se u svojim teološkim raspravama često bavio teološkim naukom o sv. Josipu. „Bio je jedan od najvećih promicatelja teološkog pristupa uloge sv. Josipa u Kristovu otajstvu. Prvi je koji je zastupao neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog i isusovac Franjo Suarez, zatim sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvatio barem kao vjerojatno. Ova teološka refleksija danas je u potpunosti zaboravljena i na određeni način odbačena“, istaknuo je profesor Patafta.

Na kraju je istaknuo da je svečanu svetkovinu sv. Josipa, koja se slavi 19. ožujka, u Rimski misal i brevijar uveo franjevac papa Siksto IV. „Bio je to početak liturgijske svetkovine sv. Josipa koja će postati opća za cijelu Crkvu u narednim stoljećima“, istaknuo je.

Predavanje izv. prof. dr. sc. Daniela Patafte održano je u okviru znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ u povodu 150 godina objavljivanja Glasnika sv. Josipa u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. sc. Dražena Kutleše, predsjednika Hrvatskog sabora Gorana Jandrokovića, Karlovačke županije i Grada Karlovca, u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.