Propovijed biskupa Ćurića na obilježavanju zlatnog svećeničkog jubileja i 15. obljetnice smrti mons. Nikole Dogana

Dragi oče biskupe i braćo svećenici,
dragi župljani Hrtkovaca, sva draga braćo i sestre!

Kad smo prošle godine, 7. listopada s radošću pozdravljali imenovanje novoga srijemskog biskupa koadjutora Fabijana, nešto smo, istinito i jako vrijedno, naznačili od „dičnoga“ Srijema: „Biskupska te služba vodi u biskupiju u kojoj ćeš s mnogo razloga s mudrim starozavjetnim Sirahom moći pozivati: ‚Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima‘ (Sir 44, 1). U Srijemu nam je najprije misliti na prebogato svjedočanstvo svetih ranokršćanskih mučenika, ali nam je povijest Srijema i Crkve u njoj i kasnije, kroz sva stoljeća rađala izvanredno vrijedne osobe, i to na mnogim, različitim životnim područjima. Neki su poznati, sa Sirahom možemo reći ‚opjevani‘, drugi su dijelom ostali skriveni našem ljudskom spomenu, no svi vrijedni, sve do onih, ljudski govoreći, najmanjih, do svih ‚urezanih u dlan Božje ruke‘, njegove providnosti i ljubavi, čija su imena zapisana na nebesima.“

To je, predragi moji, ona duhovna stvarnost u koju smještamo naš današnji spomen na svećenika, teologa i našeg profesora mons. dr. Nikolu Dogana. Ovdje u Hrtkovcima je započeo njegov život, 2. siječnja 1944., u vremenu Drugoga svjetskoga rata, rođen od oca Josipa, koga zbog tih ratnih neprilika nikad nije upoznao, jer je ubrzo poginuo i majke Lucije, rođ. Štimac. Kršten je sljedećega dana, 3. siječnja u ovoj župnoj crkvi sv. Klementa I., pape i mučenika.

Čini mi se da nismo mogli mimoići ovu 2022. godinu da se malo izrazitije ne spomenemo njegova života i njegova značaja za obje naše biskupijske zajednice, i Srijemsku i Đakovačko-osječku. U ovoj godini u koju pada 50. obljetnica njegova svećeničkog ređenja u đakovačkoj katedrali, na Petrovo 1972. i njegove Mlade mise toga ljeta ovdje u Hrtkovcima. Znali smo ovoga ljeta reći: „Kako bi to bilo svečano zlatomisničko slavlje u Hrtkovcima!“ Zato u ovu euharistiju od srca želimo uključiti njegov svećenički život, iako na Zemlji nije dospio do zlatnoga jubileja, zanosno ga je među nama živio kroz punih 35 godina, na poticaj i izgradnju mnogim svećenicima, redovnicama i vjernicima laicima.

Zato smo se danas uz vas, dragi hrtkovački župljani, htjeli okupiti mi svećenici nekad jednoga zbora svećenika – prezbiterija Đakovačke i Srijemske biskupije, a od 2008. dvaju prezbiterija – srijemskoga i đakovačko-osječkoga. Poveli smo danas u Srijem i našu mlađu subraću, svećenike do 10 godina svećeništva, da posjete i iz bližega upoznaju pastoralne prilike Srijemske biskupije i da u ovom spomenu mogu malo upoznati lik i djelo Srijemca, svećenika Nikole, dugogodišnjega profesora i odgojitelja u Đakovu.

Za ovu smo euharistiju dijelom izabrali čitanja Nedjelje Dobroga Pastira. Isus – Dobri Pastir, jedini „veliki svećenik“ komu se svetim ređenjem pritjelovljuje naša služba,  njemu – koji je glava tijela – Crkve, kako nas u slici Crkve poučava apostol Pavao. Njemu, koji se sam prepoznaje kao „dobri pastir“, kako smo to čuli u navještaju evanđeoskoga ulomka. To je pastir koji ih poznaje. Zove ih „imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas“ (usp. Iv 10, 4). Kakva prisnost, blizina, kakvo životno zajedništvo, istinsko povjerenje i prava ljubav. To je vjerodostojna slika kršćanskog svećenika-pastira. Ljubav je u pitanju, a s njom i istinska briga, skrb i žrtva koju valja uložiti u svoju službu. Kad nam danas, u naše vrijeme papa Franjo ponavlja taj zahtjev da „mirišemo na ovce“, zapravo nas želi vratiti izvorima – Kristovu primjeru života i službe pastira. Kad smo osjetljivi, kako nas u tome poučava koncilski nauk, za „radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg vremena“ (GS 1). Tek tada možemo biti, draga braćo svećenici – prezbiteri i biskupi, sigurni i jasni u identitetu svog svećeničkog života i službe. Kako god da se mijenjale povijesne prilike, nicale nove kušnje i izazovi, mijenjalo se društveno i civilizacijsko okruženje, nama je smjerati prema Kristu koji za sebe veli: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (usp. Iv 10, 9 – 10). Valja nam misliti i na „kradljivce“ stada. Oni dolaze k stadu, pa i u „odjeći“ pastira, no nemaju ljubavi pastira. Djela im to pokazuju, jer ne misle, u srcu i pameti nemaju ono što je Božje, Kristovo, već samo ono što je ljudsko, „od svijeta“, kako nas na više mjesta poučava apostol Ivan.

Ove se godine navršila i 15. obljetnica smrti, kad je 22. rujna 2007. svećenika Nikolu, u njegovoj 64. godini Gospodin pozvao u puninu vječnoga života. I ta nas je obljetnica potaknula da se danas okupimo. Naš nadbiskup u miru Marin, koji je predvodio njegove sprovodne obrede i Misu zadušnicu u Đakovu tada je s dubokim osjećajima zahvalio svim nazočnima za izraze sućuti i pozvao na molitvu „da Crkva u našoj domovini ima uvijek ovako spremnih i dobrih svećenika i radnika koji su uložili svoje talente na dobro Crkve i svoga naroda“.

Upravo na današnji dan, 10. listopada 2007. okupila se na komemoraciji za svog preminuloga dekana zajednica profesora i studenata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Tom je zgodom naš nadbiskup Đuro ovako ocrtao lik profesora Dogana: „…kao čovjeka progonila su ga temeljna ljudska pitanja i na njih je tražio odgovore. Zato je bio fundamentalni teolog u punom smislu te riječi. I tu je, slobodan sam reći, tajna njegovih profesorskih i svećeničkih vrlina i kvaliteta. (…) u Srijemu je od majke udovice kojoj je on bio sve, primio odgoj koji ga je poticao na rad i marljivost. Taj je odgoj bio nadograđen sjemenišnim odgojem u Đakovu i osobito u Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum koji je osim marljivosti i radinosti, tražio i izvrsnost“.

Draga braćo i sestre! Nemoguće je ukratko ocrtati lik i djelo svećenika Nikole. Naznačit ću tek tri obilježja i područja u kojima nam je ostao u snažnoj uspomeni.

1. Mislilac „egzistencijala“ vjere

Mnogo je generacija nas svećenika u dubinu životnih pitanja i iskustva vjere uvodio profesor dr. Nikola Dogan. Nikada neću zaboraviti prizor s prvoga predavanja, kad smo započinjali svoj filozofsko-teološki studij u Đakovu. Prof. Dogan, nakon pozdrava, odmah uzima kredu i ne štedeći je, velikim i lijepim slovima, nekako svečanim, gotovo krasopisom, ispisuje rečenicu: „Finitum (in)capax infiniti“, koja se odnosi na jedno izvanredno duboko pitanje: Je li ovo naše ljudsko, konačno, ograničeno uopće sposobno za ono beskonačno, vječno, božansko? Jesmo li uopće sposobni otvoriti se Bogu, primiti njegovu Riječ i objavu? Raspravljat će, bolje reći biti u dijalogu, naš profesor s drevnim i suvremenim misliocima. Otvorenost Bogu za njega je utkana u sam život, ona je jedan od „egzistencijala“, tj. temeljnih oznaka ljudskoga postojanja, kako to izriče terminologija suvremene misli, o čemu prof. Dogan razmatra u svome djelu „U potrazi za Bogom“ (2003.). Ta su pitanja tek početak. Sve vodi do stvarne dinamike vjere, do ljudskog iskustva „života u Božjoj prisutnosti“. Što se tada rađa? Dijalog s Bogom, koji može rasti do iskustva najdubljeg povjerenja i sigurnosti: „Znam komu sam povjerovao“ (usp. 2 Tim 1, 12).

2. Svećenik zanosa i ljepote liturgijskih slavlja

Svim je svojim službama, koliko smo mogli vidjeti, mons. Dogan pristupao sa srcem, s osjećajem i zanosom. Tako je predavao na gimnaziji i fakultetu. Tako je propovijedao, predvodio liturgijska slavlja. Bilo mu je stalo do ljepote liturgijskih slavlja. Sam je to činio s jednom prepoznatljivom elegancijom i dostojanstvom, počevši od katedrale čiji je bio kanonik od 1983. Nije to bila tek estetika, na srcu mu je bio sadržaj i sudjelovanje, zapravo, ono što iz liturgije nadahnjuje za život, a u samim slavljima uspijeva izraziti radost, onu srdačnu i raspjevanu hvalu Bogu. Ne pasivna nazočnost. Zapisao je prof. Dogan neka svoja iskustva: „Pođoh u jednu crkvu. Orgulje velike. Nitko ne prihvaća pjesmu… (Vjesnik, 9/1988.). Zato je nas, kao buduće svećenike, koliko je mogao više pripravljao za svećeničku pjevačku službu. S njim smo redom prolazili većinu pjesama i napjeva iz tada tek objavljene službene hrvatske pjesmarice. A tko nije upamtio njegove raširene dirigentske ruke, pred zborom ili pred narodom. Kad nas je vježbao za svećenička ređenja na Petrovo ili nas vodio na župe. Sjećam se kako mu je jednom poslije Mise jedna djevojčica, još nerazgovjetno, ali razdragano rekla: „Tak’ ste fino *diligirali!“ (Jarmina, 1982.).

Ali ne samo liturgijska slavlja. Koraci vjere i svećeničke službe vodili su ga u osjetljivosti za ljudske potrebe. Kad je trebalo tješiti, znao je strpljivo razgovarati, savjetovati, pružiti pomoć. Ne dopustiti da Bog ostane „iza vrata“, jer je „čovjekov put do Boga uvijek put s čovjekom“ (usp. Vjesnik, 1990.).

Volio je Crkvu i bilo mu je stalo do svih gibanja u njoj. Osjećao je to bĭlom koncilskoga „aggiornamenta“ u kojem se i sam razvijao. Gajio je povezanost sa svećenicima iz drugih naroda, a brižno pratio, i sam u velikoj mjeri pripremao važne događaje u našoj Crkvi. Boljela su ga ratna stradanja i rane, odlasci i prisilna preseljenja.

S osjećajem je pristupao ekumenskim pitanjima, i kao svećenik i kao predavač ekleziologije. „Istok i Zapad našli su svoj dodir baš u ovim našim krajevima.“ – napisat će prof. Dogan. „Prvih deset stoljeća dvije tradicije vjeruju u istom apostolskom zajedništvu, imaju iste svetopisamske izvore, iste sakramente, otačku tradiciju, pobožnost prema Bogorodici … a onda ono 11. stoljeće (…) Jedan polog vjere, od tada je raskoljen, rascijepljen.“ (Vjesnik, 10/1988.). I na tom planu prof. Dogan nam pokazuje smjer otvorenosti, suradnje i rada na obnovi jedinstva Crkava, moleći da se jednom ostvari i puno jedinstvo i euharistijsko zajedništvo.

3. Teolog Križa i kršćanskog mučeništva

Kako je blisko jednomu Srijemcu, koji je odrastao na spomenu ranokršćanskih svetih mučenika srijemskih ovako pisati: „Kristova je Crkva izrasla iz prvih progona, iz potpune društvene odbačenosti.“ (Vjesnik, 6/1990.). No, Kristov križ obasjava smisao ljudske patnje i žrtve. Na tom tragu razmatra prof. Dogan o vjeri i kršćanskom pozivu u svjetlu mučeništva. Mučenička ljestvica vrednota nije „od svijeta“, „ona se suprotstavlja ustaljenom i uigranom životu mnogih. Mučenik mora biti u konfliktu s postojećim vrednotama svijeta u kojem živi, jer ostvaruje jednu sasvim novu, Božju, ljestvicu vrednota. Blaženi su siromašni, a ne moćni; mir se rađa u srcu, a ne silom mača…“ Ali, u isto vrijeme, mučenik ne mrzi svijet, nego očituje i navješćuje nove i prave vrijednosti koje su ostvarive jedino u Bogu i u zajedništvu s njim“ (usp. N. Dogan, Ludost križa, 2006.).

Zaključio bih ovo razmatranje pjesničkim izrazom prof. Nikole, riječima njegove molitve Gospi: Ponesoh u život nebrojeno želja, koraku svome dadoh puno htijenja, često zavapih psalam poniženja, i sada malen pred tobom stojim, o Kraljice anđela. I vapim i strepim i samo tebe za zagovor molim.

Zahvalna srca dodajmo prošnju: Čuvaj, o Gospo Tekijska, ovaj njegov dragi zavičaj! Pogledaj na sva stradanja, patnje i muke i mirom nadari sve ljude u njemu. I zajednicu Crkve i ovu srijemsku granu našeg hrvatskog roda. Da te svi blagoslovljeni u radosti slave, sada i dovijeka. Amen.