Dragi u Kristu,

Današnja svetkovina zaštitnika Bjelovarsko-križevačke biskupije, svetoga Marka Križevčanina, budi u nama puno dubokih osjećaja. Kao prvo, osjećaj zahvalnosti našemu Bogu što danas u miru možemo slaviti ovu svetkovinu. Možda se ovaj osjećaj čini beznačajnim, ali upitajmo se: što se ovdje događalo prije trideset godina? Jeste li tada mogli ovako slobodno slaviti svetoga Marka? Ne vjerujem, jer je Hrvatska u to vrijeme bila u ratu s Jugo-vojskom. Mir, kao društveno stanje u kojemu svi možemo živjeti bez straha, pozitivno se razvijati, nije sam po sebi nužni tijek ili dio povijesti. Drugim riječima: rat može izbiti u svakom trenutku, i to ako se svi ljudi ne udruže u potrazi za mirom, ako ne grade mir, ne izbjegavaju govor mržnje, ne šire laži i ne koriste vjeru u ratne svrhe. Kao što smo nažalost to vidjeli tijekom islamskog terora na Bliskom Istoku, u Iraku, Iranu, a vidimo i sada u Ukrajini, gdje najviši poglavari Ruske pravoslavne Crkve zagovaraju rat u ime vjere i pravog kršćanstva.

Kako je to gorka istina, svjedoče podaci do kojih su došli znanstvenici: od posljednjih 3.421 godine, za koje imamo povijesne podatke i u pisanoj formi, samo su 268 godina – i to raštrkane diljem povijesti – bile bez rata.

Mir po svaku cijenu zadaća je svakoga čovjeka, kršćanina, a napose katolika. Čak i onda, ako to od nas iziskuje veliku žrtvu.

Zato trebamo zahvaliti Bogu za mir. Mir, koji naš današnji svetac, sveti Marko nije imao sreću doživjeti u punini.

Marko Križevčanin rodio se u Europi u vrijeme ogromnih previranja. Ova previranja bila su prvotno vjerske naravi, a poslije toga i političke. Vjerske naravi, jer je 1517. godine pokrenuta reformacija Martina Luthera. Sto godina kasnije izbio je opći rat u tadašnjoj Europi, i to na teritorijima gdje su katolici živjeli s protestantima.

Taj rat se u povijesti naziva tridesetogodišnji rat, jer je harao u razdoblju između 1618. i 1648. godine. Vjerske suprotnosti između katolika i protestanata jasno su se odrazile na suprotnosti između protestantskih knezova i katoličkoga carskog dvora dinastije Habsburg. U tom nesretnom, jako krvavom razdoblju, naš sveti Marko i dvojica njegovih drugova – isusovci Melkior Poljak i Stjepan (István) Mađar – našli su se u Košicama, u današnjoj Slovačkoj, gdje su ih uhitili razjareni protestanti.

Hrvat, Mađar i Poljak: tri čovjeka različitog podrijetla, različitih kultura, ali u jednom stopostotno isti: bili su potpuno uronjeni u ljubav prema katoličkoj vjeri i vjernosti rimskom Papi. Ni jednu, ni drugu vrijednost nisu htjeli izdati, pa su za to platili najveću moguću cijenu ovdje na zemlji: položili su vlastite živote.

Veličina Marka i dvojice njegovih drugova očituje se u činjenici da su oni prihvatili najteže muke iz ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima. Bilo kako to čudno zvučalo, oni su svoje živote položili u uvjerenju da će njihova žrtva pridonijeti ponovnom uspostavljanju jedinstva zapadnog kršćanstva.

Nije ih mržnja prema protestantima natjerala da budu u Košicama. Marko je u tom kraju bio ugledni kanonik, povjerenik kardinala Petra Pazmanija iz Trnave, u današnjoj Slovačkoj, u to vrijeme sjedištu mađarskih primasa iz Ostrogona. Baš taj kardinal ga je poslao tamo da se brine za njegova imanja i za ljude, koji su živjeli na tim imanjima. A Marko je to činio velikim umijećem i s ljubavlju. Brinuo se za njemu povjerene posjede i za narod.

Mučenička smrt našega Marka usmjeruje naše oči prema onomu, što je vrjednije nego sam život ovdje na zemlji. Kako smo čuli u Evanđelju, postoji nešto takvo. Da, postoji vječni život, onaj život u miru i ljubavi Božjoj, u stanju radosti i blaženstva, kako je Isus o tomu govorio.

Prošlog tjedna smo u Subotici sahranili biskupa Slavka Večerina. Razgovarali smo prije mise zadušnice pa i poslije, kako ga je Bog brzo uzeo k sebi. Nije bio biskup ni dvije pune godine. Sutra će biti dvije godine, kako ga je papa Franjo imenovao subotičkim biskupom. I dosta često su se čule riječi: Jadni Slavko, tako brzo je morao umrijeti, još relativno mlad (65 godina). I ja sam u prvi mah isto tako razmišljao. Tek poslije kratkog vremena molitve i razmišljanja, probudio se u meni jedan drugi osjećaj: zar nije cilj svakoga čovjeka i kršćanina živjeti pošteno život ovdje na zemlji, a poslije zauvijek s Gospodinom u njegovoj slavi? Zar nije čudno, dragi moji, da ispovijedamo vjeru u uskrsnuće, a jadikujemo ako netko umre i nema ga više među nama? Istina je, svatko, tko umre, odlazi zauvijek s ovoga svijeta, ali zar nas vjera ne uči da ćemo skupa s Kristom i mi uskrsnuti?

Snaga mučenika je baš u toj vjeri, koja u trenutku smrtne opasnosti čovjeku ne govori: sklopi neki kompromis s neprijateljima, što te briga za kakve prazne riječi, za tvoj osjećaj Božje blizine, sve to te vara. Budi praktičan, tko će te osuditi što si promijenio mišljenje? Imat će poslije vremena sve popraviti.

Ne, dragi. Ima situacija, kad je potrebno biti čvrst, odan i čuvati vjeru, moral i Božje zapovijedi.

Budimo mudri, dragi u Kristu, kao što to preporučuje prvo čitanje današnje mise. Ta mudrost nije uvijek prihvatljiva za ljude ovoga svijeta, ona se mnogima može čak učiniti kao glupost, ali u očima Božjim ona je prava vrijednost.

Neka Marko Križevčanin prati sve vas, na svakom koraku vašega života, neka vas zagovara u nebu, vaše obitelji i domovinu, kako bismo svi mogli živjeti u miru i slozi. Amen.