POZDRAV NA POČETKU EUHARISTIJSKOGA SLAVLJA

Biskupsko ređenje mons. Mire Relote

Sarajevo, 14. veljače 2026.

Uvod u misu

Na početku euharistijskoga slavlja, za vrijeme kojega će za biskupa Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini biti zaređen mons. Miro Relota, najsrdačnije pozdravljam sve prisutne, kardinala, apostolskog nuncija, nadbiskupe, biskupe i svećenike iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Austrije, Albanije i Slovačke. Pozdravljam i dragu rodbinu i prijatelje mons. Mire, vjernike iz Busovače gdje je on rođen, predstavnike drugih vjerskih zajednica i državnih vlasti, posebice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, te predstavnike diplomatskoga zbora i snaga NATO-a i EUFOR-a. Radujemo se vašemu dolasku.

Dragi mons. Miro, došli smo s tobom sudjelovati u molitvi i posvjedočiti, da ti želimo biti podrška u tvom budućem služenju narodu milosrdnoga Gospodina. Njega molimo, da nas sve nastavi podržavati u onomu što smo činili dobro i da nam oprosti slabosti, kako bismo mogli biti na slavu Boga i dobro svih njegovih stvorenja.

 BUDI UZOR VJERNICIMA U RIJEČI, VLADANJU I LJUBAVI

Biskupsko ređenje mons. Mire Relote

Sarajevo, 14. veljače 2026.

Propovijed

Draga braćo i sestre!

Radujemo se što je naša pokrajinska Crkva dobila novoga biskupa, koji će danas, po primanju svetoga reda biti pridružen dugom nizu nasljednika apostolâ, koje je Isus poslao da kroza sva vremena u narodu Božjemu nastavljaju djelo Krista, vječnoga Pastira naroda Božjega.

I.

Čuli smo navještaj s početka starozavjetne Knjige proroka Jeremije, jedan od onih odlomaka iz Svetoga Pisma koje Crkva predlaže za razmatranje u slavljima biskupskoga ređenja. Jeremija je, naime, bio prorok iz čijih usta je odjekivala poruka Božja izabranom narodu, a iz njegova životnoga primjera očitovala se vjernost Božjoj volji i želja da izvrši sve što je njegovo poslanje.

Nakon što je čuo Božju poruku i shvatio da je izabran i pozvan za proroka svim narodima (Jer 1,5), skromni Jeremija bio je zatečen i iznenađen. Ponizno se u savjesti suočio s dilemom o vlastitoj prikladnosti i otvoreno izrazio bojazan te se pokušao osloboditi tako važne odgovornosti i javne izloženosti zbog naravi proročke službe. U tom smislu, u ovom slavlju, koje označava početak novoga biskupskog služenja, na osobit način snažno odjekuju riječi koje je Gospodin Bog uputio Jeremiji na početku njegove proročke službe. Ponajprije, potvrdio je Gospodin svoje izabranje novoga proroka i potom ga pozvao da ide k onima kojima ga On šalje i  kazuje im sve ono što će mu On narediti. Poziva potom Bog Jeremiju da se ne boji i obećava da će uvijek biti s njim da ga izbavi te mu je u tu svrhu u usta stavio riječi svoje (usp. Jer 1,7-9). Po tomu je slika svakoga poslanika Božjega, a biskupa posebice.

Jeremija je također uzor jer se najljepša oznaka njegovih spisa, života i djelovanja sastoji u tomu što ne prenose u prvom planu vjerske istine kao teorijsko znanje, nego što su ponajprije odraz ostvarenih istina vjere i utjelovljenih u njegov život. Naime, Jeremija je bio prorok duboke i jednostavne osobnosti, istovremeno snažne i sentimentalne, čovjek u čijemu se životu vidjela prisutnost Boga, dragi glasnik Božjega saveza s ljudima i Božje volje koju nije prešućivao, pa je zbog toga bio izložen i progonima. Zato je ovaj svjedok Božji poznat također kao prorok patnje i čovjek boli, koji je, usprkos tomu, pronosio Božji poziv na obraćenje i širio nadu.

II.

Jeremijin navještaj, da će doći dani kad će Gospodin sklopiti novi savez s ljudima (usp. Jer 31,31-34), našao je odjeka također u evanđeljima koja tumače da se taj navještaj ispunio jer je novi savez uspostavljen po Isusu. On je uspostavio novi narod Božji, koji je nazvao Crkva, i u tom novom narodu Božjemu uspostavio je novu proročku službu. To je na osobit način naznačeno Isusovim izborom dvanaestorice apostola o čemu izvješćuje i Matejevo evanđelje u odlomku koji nam je naviješten (usp. Mt 10,1-5.7).

Dozvao je Isus, kaže Matej, dvanaestoricu svojih učenika i dao im zadaću propovijedati istinu da se približilo kraljevstvo Božje. Njihovo je poslanje svjedočiti i navješćivati prisutnost Isusa, kralja nebeskoga, posebice izgubljenim ovcama naroda Božjega. Po Isusu je već prisutno i njegovo kraljevstvo. Bog je, naime, po Isusu s ljudima a, tek u mjeri u kojoj ljudi prihvaćaju i žive u skladu s evanđeljem, također u njima se ostvaruje kraljevanje Božjih pravila. U tom smislu sve dok ljudi u svom životu ne ostvare Božji zakon i sve dok njegovo pravilo ljubavi ne zaživi u njihovim međusobnim odnosima, kraljevstvo Božje za čovjeka i njegov život ostaje tek blizu, kao čovjekova mogućnost.

Nakon što je postavio apostole, u nastavku Matejeva evanđelja Isus ih šalje da budu svjedoci i glasnici Božji s vrlo konkretnom zadaćom, koja se sastoji u nastavljanju njegova djela kroza sva vremena, posebice u izgrađivanju Kristova tijela, koje je Crkva (usp. Ef 4,12). Pri tomu, cjelovit navještaj evanđelja i jasnoća govora apostolâ te način njihova djelovanja moraju biti očitovanje, da sami žive u skladu s pravilima Božjim i da je po tomu u njima prisutno Kraljevstvo, koje navješćuju.

Isus šalje apostole također zato da zažele mir svakoj kući u koju uđu. To je mir, koji je posljedica primjene Božjih pravila. Odnosno, radi se o miru koji odgovara kraljevstvu Božjemu, vladavini Božjih pravila, vječnomu miru, Božjemu miru, koji je oznaka posvemašnje sloge između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka, naroda i naroda, države i države. Stoga je navještaj mira Božjega ustvari propovijedanje samoga Krista. On je, naime, kako poučava apostol Pavao, mir naš jer je On, kao primijenjeno pravilo Božje, u svom tijelu razorio svako neprijateljstvo i sve pregrade razdvojnice te navijestio mir onima daleko i onima blizu pa po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Bogu (usp. Ef 2,14-17).

III.

Red biskupa je u Crkvi naslijedio kolegij apostola u učiteljstvu i pastirskoj upravi. Štoviše, u biskupskom redu, čijem podjeljivanju ćemo svjedočiti, apostolski zbor neprestano traje (usp. CD 4). Pri tomu, služba apostolstva uvijek je jednaka: Navješćivati ljudima da je Bog s njima i da im je blizu kraljevstvo Božje. To znači da čovjek treba rasti u onomu što je već dobro, da mu je žurno potrebno obraćenje od lošega i primjena Božjih pravila, kako bi u svom životu prispio „do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13).

Biskup je poslan biti svjedok nade primjerom vlastitoga života čvrsto ukorijenjenog u Bogu i potpuno predanoga službi Crkvi. Pri tomu on zna, da je Kristovo evanđelje iznad svake službe u Crkvi. Ono svima njima ravna i svaku usmjerava. U tu svrhu, zadaća biskupa je navješćivati cjelovito evanđelje, odnosno izlagati čitav misterij Krista i vječno blaženstvo, i pozivati ljude da žive u skladu s pravilima evanđelja. Istovremeno, njihovo je poslanje svojim životom pokazivati i riječima tumačiti volju Božju, da treba poštivati svaku ljudsku osobu i njezinu slobodu, pogotovo čovjekov život, obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; da svatko treba aktivno doprinositi zajednici i izgrađivati društvenu slogu; da se ljudima mora osigurati uvjete za dostojan život, pravedno vrednovati rad, omogućiti odmor te podržavati prosvjetu, umjetnost i tehnička dostignuća; isto tako, ovisno o okolnostima, liječiti siromaštvo i osmišljavati blagostanje. Također, poslanje je Isusovih apostola izlagati etička načela za rješavanje teških i važnih pitanja vlasništva, stjecanja i pravedne raspodjele materijalnih dobara, mira i rata te bratskih odnosa i jednakosti među svim ljudima i narodima. Naime, po planu Boga Stvoritelja, također sva ta zemaljska dobra i ustanove određene su za spasenje ljudi te, prema tome, uvelike mogu doprinijeti izgradnji Kristova Tijela (usp. CD 12).

Svjedočenje nade ima mnogo područja, sredstava i načina. A u vremenu kad se množe pojedinci i sustavi što neodgovornim ponašanjem i teškim riječima kradu nadu ljudima, siju strah, izbjegavaju dijalog, ne potiču gospodarski razvitak, ili kad otežavaju poštivanje prava čovjeka i naroda, kad većinska skupina zlorabi zakon protiv dostojanstva manjinske zajednice te se, zbog svega toga, odgađa izgradnja pravednoga društva, mora se u ime Božje dobrim primjerom pokazivati što je volja Božja i kako bi trebalo biti te radi toga i javno podizati glas. To je jedna od moralnih obveza svih crkvenih službenika, a posebice biskupa i dio je njegova poslanja. Čast je biti navjestitelj evanđelja, svjedok njegovih vrednota i tumač društvene etike. Velika je radost vidjeti da ljudi nasljeduju Krista i da kraljevstvo Božje u svijetu napreduje. No, u mjeri u kojoj ljudi odbijaju prihvatiti evanđelje i živjeti po njegovim pravilima, ili ne poštuju pravila društvene etike, Krist biva odbačen a glasnik Božji doživljava neuspjeh te bude doveden u situaciju čovjeka boli.

Kršćanski navjestitelj svoju službu vrši radi slave Boga i poštivanja čovjeka. Pri tomu, moguća patnja i bol zbog neprihvaćanja Božjih pravila, ako se dogode, nisu mu drage, no nikada ga ne oslobađaju od obveze da promiče Božji zakon, štiti dostojanstvo čovjeka i gradi društvenu slogu. Dapače, ta uloga svjetionika, posebice u razdobljima moralnoga mraka, poseban je Božji blagoslov i privilegij navjestitelja evanđelja koji ga, dok trpi za Božju stvar, pretvara u svjedoka nade za ljude.

IV.

Služba vojnoga biskupa obilježena je također potrebom izravne suradnje s odgovornima u državnim ustanovama, osobito radi izgradnje i jačanja pravednoga mira. Taj mir nikako nije samo odsutnost sukoba, nego je autentičan i djelotvoran ako je, nadahnut i vođen pravilima Božjeg mira, utemeljen na uzajamnom oprostu i pomirenju, društvenoj pravdi i solidarnosti te na dobrim odnosima među ljudima, narodima i državama. I upravo u skladu s tim poslanjem, naš novi biskup za geslo svoje službe izabrao je riječi: Sluga Božjega mira, koje su inspirirane molitvom svetoga Franje Asiškog. Taj mir je Božji dar i zadatak povjeren da ga šire koji žive evanđelje s poniznošću, krotkošću i u duhu bratstva. Geslo tako sažima duhovni i pastoralni program te poručuje, da je biskupska služba usmjerena na izgradnju mira, pomirenja i jedinstva među ljudima.

Na kraju, riječima apostola Pavla, koje je uputio svetom biskupu Timoteju (usp. 1 Tim 4,12-16), želimo ti, dragi Miro, Božji blagoslov da u budućem služenju budeš uzor u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Njeguj milosni dar koji ti je dan polaganjem ruku prisutne braće biskupa. Oko toga nastoj i neka tvoj napredak bude svima očit. Također, pripazi na samoga sebe i na poučavanje drugih! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te budu slušali. Amen.