Božićna homilija 2025.

Čitanja: Iz 52,7-10; Psalam 97; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Draga braćo i sestre,

Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta (Iz 52,7). Ove riječi proroka Izaije, koje smo toliko puta čuli, na Božić odjekuju na nov način: mir koji je svijet očekivao konačno je sišao među nas.

Taj mir nije plod nekog sporazuma koji su moćnici potpisali nakon dugih pregovora, mir o kojem danas govorimo je nemoćno Dijete, položeno u jasle.

Nije to apstraktna ideja, to je Riječ koja je postala živom stvarnošću, premda krhka i sama potrebna pomoći.

To je Riječ koja bijaše u početku u Boga (Iv 1,2) i koja je danas, kao što nas podsjeća naviješteno Evanđelje, postala čovjekom i ugledala je svjetlo nakon što je bila sićušni zametak u krilu jedne djevice. Ta je Riječ, poput nas, prošla kroz tišinu devet mjeseci, tamu trudnoće, muke porođaja.

Ono što je bilo Riječ, Govor, Vječno povrh vremena, Beskrajno povrh prostora, postalo je jedan od nas, od prve stanice do posljednjeg daha; ušlo je u ljudsku povijest.

Kakvo li otajstvo slavimo danas! Otajstvo našega spasenja!

No je li doista bilo potrebno da Bog postane čovjekom kako bi nas spasio?

Da, jer nas Bog nije želio spasiti odozgo, nego iznutra, iz utrobe zemlje. Nije postupio s nama kao s pasivnim predmetima, nesvjesnim primateljima njegovog milosrđa. Smatrao nas je slobodnim subjektima, osobama. Slobodnima nas je stvorio, slobodne nas je otkupio, odnosno nanovo stvorio.

Upravo je stoga izabrao postati jednim od nas, poput brata koji dijeli naš put, naše boli. Sveti Augustin je govorio: Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe! Evo velikog otajstva Božića: Bog nas treba. 

Treba naše ruke da bi bio primljen, treba naše domove da bi bio ugošćen, treba naše srce da bi bio ljubljen. Iako smo grešnici, uvijek postupa s nama kao s djecom i ostavlja nas slobodnima da ga prihvatimo ili odbijemo.

Ovaj Božji izbor da postane dijete, kao jedan od nas, nije znak slabosti: to je logika ljubavi. Još od samoga početka, od Betlehema, Bog nas je podučio kako ljubiti, jer ljubav daje sve, ali i traži sve. Poput supruga koji svoj život daje za svoju suprugu i traži od nje da se u potpunosti sjedini s njim, tako se Krist vjenčao s čovječanstvom u Djetetu rođenom u Betlehemu.

Čineći tako, povjerio se u naše ruke, u potpunosti nam se darovao, govoreći nam: Došao sam te spasiti, ali te i trebam. Ne zato što nije mogao drugačije, nego kako bismo mi naučili ući u logiku ljubavi.

Znak povjerenja u drugoga jest imati hrabrosti tražiti pomoć. Povjerenje uvijek nosi rizik izdaje ili odbijanja, ali to je jedini način koji poštuje slobodu drugoga.

Doista, kako nas podsjeća Evanđelje po Ivanu, K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). I danas, dok su naši gradovi osvjetljeni i svi vide da se pripremamo za veliki blagdan, postoji opasnost da sve pripremimo, ali zaboravimo Njega. Ne zato što nedostaje crkava ili jaslica koje nas na to podsjećaju, već zato što nedostaje prostor unutar nas. Prostor koji On želi doći ispuniti, prostor koji je namijenjen Njemu.

Ako ga ne primimo u središte svojega srca, naša svetkovina postaje poganska.

Primiti Njega ne znači samo postaviti jaslice pokraj božićnog drvca, niti otići samo na misu zornicu ili na polnoćku, sve je to važno i zasigurno je znak našeg dobrog srca. Ali istinski prihvatiti to Dijete, prije svega znači dati mjesta drugome, siromahu, onome koji je drugačiji od nas, koji nas uznemiruje, kojemu je potrebno naše vrijeme, naše slušanje, jednom riječju: znači prihvatiti ga u našoj braći i sestrama.

To je Dijete, doista, postalo jednim od nas, poistovjećujući se sa svakim od nas, posebno s najslabijima na zemlji.

Slaviti Božić podrazumijeva proširiti pogled: Bog je postao tijelom, ali to tijelo ponovno nalazimo u svakom bratu i sestri koje susrećemo: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40). Ne možemo reći da dajemo mjesta Bogu u srcu, ako ne dajemo mjesta bližnjemu.

I stoga se, dok promatramo Dijete u jaslama, zapitajmo:

Postoji li netko pred kim zatvaram vrata? Bolesna osoba? Siromah koji kuca? Usamljena starica? Rođak s kojim više ne razgovaram, stranac kojega se bojim primiti?

O kome se brinem? Poput pastira, koji ostavljaju stado i hitaju prema špilji, i mi smo pozvani izaći iz svojih sigurnosti kako bismo susreli Krista tamo gdje se On učinio prisutnim: u krhkosti, u potrebi, u jednostavnosti.

Jesam li doista glasnik mira? Mir nije samo odsutnost sukoba, mir je prisutnost Krista. A Krist je prisutan ondje gdje postoje ljubav, oprost, milosrđe zajedništvo. Nosimo mir toga Djeteta kada imamo hrabrosti pružiti ruku, zatražiti ili ponuditi pomoć, a ne pokazati šaku! Kada učinimo korak prema onome koji je u potrebi da bismo ga susreli, a ne da bismo ga  zaobišli.

Božić je najprikladniji dan da otvorimo oči patnicima. Lijepo je dijeliti intimnost s obitelji, ali još je ljepše otvoriti srce onima koji nemaju obitelj.

Na Božić 1982. (tisuću devetsto osamdeset i druge) godine, u Bazilici Santa Maria in Trastevere u Rimu, Zajednica svetog Egidija je prvi put organizirala božićni ručak sa siromasima. Bila je to pionirska inicijativa rođena iz jednostavne, ali revolucionarne ideje: proslaviti Božić ne samo s prijateljima i obitelji, već pozvati za svečani stol one koji su inače isključeni – beskućnike, starije osobe koje žive same, izbjeglice.

Nije to bilo samo djelo milosrđa: bila je to gesta bratstva, tamo su zajedno sjedili siromasi i volonteri, dijeleći ne samo hranu, već i razgovor, priče i radost Božića.

Od tada se inicijativa ponavlja svake godine i raste na izvanredan način. U 2023. (dvije tisuće dvadeset trećoj) godini dosegla je 250.000 (dvjesto pedeset tisuća) osoba u 70 (sedamdeset) zemalja svijeta, s ručkovima organiziranima u stotinama gradova. Svakog Božića brojni volonteri dočekuju i poslužuju tisuće siromaha koji ne dobivaju samo tradicionalni ručak, već i osobne darove. 

I u Hrvatskoj postoje slične inicijative u korist siromaha, beskućnika i izbjeglica koje provode lokalne i međunarodne organizacije u konkretnim djelima pomoći najpotrebitijima. Najpoznatija je vjerojatno akcija Obrok za obrok koju vode franjevci konventualci na Svetom Duhu. 

Bilo bi lijepo da i oni koji ne mogu organizirati velike projekte ili se uključiti u njih, pogledaju oko sebe i vide postoji li netko kome bi mali čin mogao uljepšati Božić ili donijeti radost usred patnje ili samoće.

Riječ je postala tijelom. Nije ostala samo ideja, napisana riječ ili zakon koji treba izvršavati. Riječ je postala osobom. Od tada, Božja ljubav ima lice, ime, tijelo.

Tijelo koje možemo zagrliti, lice koje možemo poljubiti, prisutnost koju možemo prihvatiti i u našoj braći i sestrama.

Prihvatimo ga, dakle. Ne samo u svečanoj liturgiji, nego u životu svakoga dana. Ne samo u jaslicama, nego u licu onoga koji je pored nas. Ne samo u pjevanju anđela, nego u šutnji onoga koji se ne usuđuje reći: Trebam te!

Neka ovaj Božić svima nama bude pravi susret s Bogom, Božić konkretnog prihvaćanja i utjelovljenog mira. Neka se Dijete iz Betlehema ponovno rodi u špilji naših srdaca i učini nas sposobnima prepoznati ga u svakom muškarcu i ženi koji nam se nađu na putu.

Tako će mnogi preko nas moći iskusiti kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i spasenje naviješta, jer spasenje se Božje služi našim rukama i hoda našim nogama.