Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića na svetkovinu Uznesenja BDM

Dragi vjernici,

Zahvaljujem vam što ste kao hodočasnici došli u naše nacionalno marijansko svetište Mariju Bistricu da u radosnom zajedništvu proslavimo svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, Veliku Gospu. Srdačno vas sve pozdravljam. Ujedno želim izraziti svoju duhovnu blizinu i suosjećanje sa svima onima koji danas nisu mogli hodočastiti. Tu prije svega mislim na bolesne i na one koji se za njih brinu, na malenu djecu i njihove majke, na sve spriječene na bilo koji način, sve do zatvorenika. A s posebnom zahvalnošću spominjem se svih onih koji su svoj odmor žrtvovali radeći u javnim službama neophodnima za normalno funkcioniranje društva: od radnika i dežurnih u različitim djelatnostima do službi javnoga reda.
Blagdan Isusova Uzašašća i Uznesenja Blažene Djevice Marije predstavljaju vrhunac proslave ljudske naravi. Ljudska narav u Kristu sjedi s desne Ocu, a u Mariji, stoluje na prijestolju u neposrednoj blizini njezina Sina. Tako je Božji naum, da čitavo čovječanstvo privede i vrati k sebi, ostvaren. Drugi Vatikanski koncil uči: «Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe» (LG, 68).
Unatoč svemu Uznesenje Marijino i dalje ostaje skrivena tajna. Biblijski tekstovi ga nagoviještaju ili u sebi sadrže, ali izravno o njemu ne govore. Tajna naše smrti i budućnosti ostaje skrivenom našem razumu iako je rasvijetljena sigurnošću Isusova uskrsnuća i Marijina uznesenja. U toj sigurnosti pobjeđujemo strah od smrti koji nam uvijek prijeti. Koliko li je mrtvih i tijekom ovih tjedana odmora: u prometnim nesrećama, vremenskim nepogodama, atentatima, odmazdama….! Smrt nas uvijek plaši jer nasilno ruši sve životne planove na zemlji. Stoga se straha od smrti nikada nećemo moći potpuno osloboditi, jer je prisutan u našoj naravi poput krvi i života. Ali čvrsta nada da ćemo u nebu gledati Mariju i biti zauvijek s Isusom, snaga je Duha života koji nam omogućuje da svaki kraj i svaki rastanak, pa čak i onaj posljednji, gledamo i doživimo kao teški uspon uz liticu nakon kojega ćemo osjetiti radost vrhunca.
Današnji nas blagdan ispunja dubokom radošću i velikom nadom za budućnost. Bog je u Mariji proslavio ljudsko tijelo, a proslavit će i tijelo svakoga od nas i to ne prema nekim prolaznim vrednotama trenutačne kulture, nego će ga pridružiti slavi duha predodređujući ga uskrsnuću i besmrtnosti. Možemo reći da u vrijeme godišnjih odmora, poruka o uskrsnuću mrtvih, o čemu govori drugo čitanje (1 Kor), paradoksalno nudi i dublji smisao odmora. Brinemo se i za naše tijelo jer ono u sebi nosi božansku iskricu i jer je predodređeno za besmrtnost.
Dopustimo da nas nadahnu biblijska čitanja koja smo upravo slušali, kako bismo dospjeli u srce i u osjećaje Blažene Djevice Marije uznesene na nebo i u sve ono što nam Ona želi reći.
Prvo čitanje, iz knjige Otkrivenja, nizom simboličkih elemenata objavljuje pobjedu dobra nad zlom, života nad smrću. Opisuje dramatični sukob između žene odjevene suncem i zmaja velikog, ognjenog.
U zmaju je sakupljena sva negativna energija zemlje, sve povrede vlasti, sva korupcija, sva nasilja, sve mržnje i sebičnosti, sve povrede ljudske osobe iz kojih se rađaju sukobi i ratovi. I mi smo u opasnosti da olako zaboravimo na žrtve nedavnog rata kod nas, na izbjeglice i prognanike, na one koji se i danas ne mogu vratiti svojim kućama i u svoj zavičaj.
Protiv zmaja iz knjige Otkrivenja diže se slabašna snaga žene koja u mukama rađa sina, slabost od Boga izabrana. Odlomak, međutim, podcrtava da u tom stoljetnom sukobu, kroz koji se odvija i razjašnjava povijest spasenja, Bog na kraju pobjeđuje. Zbog toga Crkva na Marijino uznesenje gleda kao na počelo i garanciju ispunjenja Božjih obećanja te u pustinji svijeta, zajedno s Marijom grli sablazan križa, s njom se suočava u kritikama, neuspjesima, progonima i trudi se živjeti evanđeoska blaženstva sigurna da je Krist vodi, da vodi svakoga od nas po teškim, ali pobjedonosnim putovima mira, ljubavi, opraštanja, pravednosti, po putovima nade na koje je Sveti Otac ukazao za svoga trećeg pohoda Hrvatskoj.

U drugom čitanju sveti Pavao predstavlja središnju tajnu vjere: «Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih» (1 Kor 15,20). Poziva nas tako na razmatranje onoga što se dogodilo u Mariji. Djevica je na putu čovječanstva prema novom nebu i novoj zemlji već stigla tamo gdje ćemo mi doći. Mi ne možemo razumjeti što znači biti proslavljen tijelom, ali znamo da je eshatološka nada ljudi u Isusu i Mariji već postala stvarnošću: «Tako će u Kristu svi biti oživljeni» (1Kor 15,22). Ono što se dogodilo Isusu i Mariji dogodit će se i nama.

Nakon ovog uzvišenog eshatološkog poziva, opisani susret Marije s Elizabetom, u evanđeoskom odlomku, podsjeća nas na svakodnevne ovozemaljske događaje koji ipak sadrže obećanja vječnosti. Dvije žene koje će uskoro postati majke susreću se rodbinski, ali razgovaraju kao drevne žene Izraela, koje slave velike nacionalne događaje pjesmom i psalmima.
Elizabetin pozdrav proročki je blagoslov: «Blagoslovljena si ti…. Blažena ti jer si povjerovala». A Marija uzvraća hvalospjevom Veliča. Ova pjesma izražava snagu, pobjedu i trijumf skromnosti, skrivenog događaja, kao što je i dijete skriveno u majčinom krilu, a otkriva snagu Boga spasitelja koji je zbacio oholice i uzdigao neznatne.

Crkva kroz stoljeća ponavljajući pjesmu Veliča naglašava poniznost i neznatnost kao sredstva po kojima Bog izvodi svoja čudesna djela, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Marija je bila uzdignuta sve do Uznesenja jer je u svemu, sve do križa, slijedila put svoga Sina.
A mi, koji smo po krštenju već ušli u tajnu spasenja, pozvani smo nadilazeći strah od smrti provoditi život usmjeren na vječna dobra kako bi, poput Blažene Djevice, dostigli radost uskrsnuća.
Ako je središte Marijine tajne utjelovljenje Riječi Božje, njezino uznesenje je blagdan punine: punine vjernosti i hvalospjev zahvalnosti, punine novog stvorenja, punine utješne i sigurne nade. Marija nas uči da nadati se ne znači jednostavno očekivati. To je prije svega hod ususret Gospodinu u vjernosti svom kršćanskom pozivu kako bismo širili svijetom preobrazujuću snagu Evanđelja.

Zaključimo ovu homiliju riječima Svetog Oca koje je izgovorio u Zadru na blagdan Marije, Majke Crkve:
«Presveta Djevica ostaje uzor svima, koji slušaju riječ Božju i opslužuju je (usp. Lk 8,21). Kako onda ne bi mogao postojati duboki duhovni sklad između vjernika i Djevice koja izgovara svoj Veliča? Siromašni i ponizni iz svakoga vremena nisu pogriješili kada su Mariju, koja šuti, odabrali za svoju glasnogovornicu, i Mariju, koja služi, za svoju kraljicu.
I mi također pristupamo k Njoj, kako bi od Nje naučili poslušnost i otvorenost Bogu. I mi se, hodočasnici trećeg tisućljeća, također preporučujemo njezinu zagovoru, kako bi Ona svojom molitvom poduprla našu vjeru, hranila našu nadu i učinila djelotvornom našu ljubav: Sveta Marijo, Majko Božja i Majko naša, sjeti se svih svojih sinova i kćeri, i priteci nam upomoć. Vodi nas na susret s Kristom, koji je Put, Istina i Život. Isprosi nam od Oca darove Duha Svetoga, zaštitu od zamka i izbavljenje od zla. Pomozi nam da u svakoj prilici svjedočimo o plodnosti ljubavi i istinskome smislu života. Nauči nas s Tobom zajedno graditi kraljevstvo Tvoga Sina, Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira». Amen.