Prorokovo likovanje zbog novog Jeruzalema

1. Poput Veliča započinje prekrasni hvalospjev koji Liturgija jutarnjih pohvala stavlja pred nas i koji smo upravo pročitali: “Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu” (Iz 61,10). Taj je tekst uvršten u treći dio knjige proroka Izaije, dio za kojega znanstvenici tvrde da je potječe iz kasnijeg razdoblja, kad je Izrael, vrativši se iz Babilonskog izgnanstva, već započeo život slobodnog naroda u zemlji svojih otaca i obnavlja Jeruzalemski hram. Kako ćemo to vidjeti malo kasnije, sveti grad nije slučajno, u središtu Himna a horizont koje si otvara je pun svjetla i nade.

2. Prorok, započinje svoju pjesmu predstavljajući preporođeni narod, obučen u sjajne haljine – poput mladenaca, spremnih za dan svoga vjenčanja (usp. r. 10). Odmah nakon toga, donosi se drugi simbol, izričaj radosti i novosti života: klijanje zelenila (usp. r. 11). Proroci koriste sliku klijanja, na različite načine, da bi prikazali mesijanskog kralja (usp. Iz 11,1; 53,2; Jer 23,5; Zah 3,8; 6,12). Mesija je plodonosna klica – mladica koja obnavlja svijet, i prorok pojašnjava duboki smisao te vitalnosti: “Učinit će Gospodin da iznikne pravda” (Iz 61,11), tako da će sveti grad postati vrt pravednosti tj. istine i vjernosti, pravičnosti i ljubavi. Kako je to veli prorok nekoliko redaka prije: “Zidine ćeš svoje nazivati Spasom, Slavom svoja vrata” (Iz 60,18).

3. Prorok nastavlja, i snažnim glasom pjeva svome Bogu: neumorno želi prikazati preporod Jeruzalema, pred kojim ste otvara nova era (usp. 62,1). Grad je urešen kao nevjesta spremna za ženidbu. Simbol ženidbenog saveza, koji se snažno pojavljuje u ovom dijelu (usp. rr. 4-5), u Bibliji je jedna od najjačih usporedbi da bi se istaknula prisna veza i savez ljubavi između Boga i njegova izabranog naroda. Njegova ljepota sačinjena od “spasenja”, “pravde” i “slave” (usp. r. 1-2) bit će tako čudesna da će sveti grad biti ” U ruci Gospodnjoj biti kruna divna” (usp. r. 3). Odlučujući trenutak bit će promjena imena, kako se to događa i u naše vrijeme kad se djevojka uda. Uzeti “novo ime” (usp. r. 2) znači gotovo promijeniti identitet, poduzeti novu misiju, korjenito promijeniti život (usp. Post 32, 25 -33).

4. Novo ime koje će uzeti nevjesta – Jeruzalem, koja zapravo predstavlja sav Božji narod, prikazan je kroz kontrast pjesme: “Neće te više zvati ostavljenom niti tvoju zemlju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata, jer ti si milje Jahvino i zemlja će tvoja imati supruga” (Iz 62,4). Imena – koja su označavala prethodnu situaciju napuštenosti i pustoši, tj. da su Babilonci bili razorili grad, kao i cjelokupnu dramu izgnanstva – sada se su zamijenjena imenima preporoda tj. ljubavi i nježnosti, svetkovanja i radosti. Na ovoj točki sva pozornost prelazi na zaručnika. I evo velikog iznenađenja: Gospodin sam daje novo ime ženidbeno ime Sionu. Nadasve je čudesna završna riječ, koja ističe temu koja prožima svu pjesmu ljubavi naroda Božjega: “Kao što se mladić ženi djevicom tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati” (Iz 62,5).

5. Tako, pjesan ne hvali više ženidbu između kralja i kraljice, nego slavi duboku ljubav koja zauvijek sjedinjuje Boga i njegov sveti grad. U svojoj zemaljskoj nevjesti, koja je sveta nacija, Gospodin nalazi istu onu sreću koju ženik nalazi u ljubljenoj ženi. Sliku dalekog i transcendentnog Boga, pravednog suca, zamjenjuje sada bliski i zaljubljeni Bog. Ovaj ženidbeni simbolizam će se prenijeti i u Novi Zavjet (usp. Ef 5, 21 – 32) i bit će kasnije preuzet i obrađen od očeva Crkve. Primjerice sveti Ambrozije podsjeća da je u tome vidu ” muž Krist a žena Crkva, supruga po ljubavi – djevica po netaknutoj čistoći” (Esposizione del Vangelo secondo Luca: Opere esegetiche X/II, Milano-Parma 1978, str. 289).
I nastavlja sveti Ambrozije u drugoj svojoj knjizi: “Crkva je lijepa. Stoga joj Riječ kaže: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4, 7), budući da je krivnja izbrisana…. Stoga Gospodin Isus – vođen velikom ljubavlju i privučen ljepotom njenih haljina i njenom milosti, budući da u onima koji su očišćeni nema nikakve mane niti krivnje – govori Crkvi: Stavi me kao znak srce kao pečat na ruku tvoju (Pj 8,6), tj. lijepa si dušo moja ništa ti ne fali!” Stavi me kao pečat na srce svoje tj. po njemu tvoja vjera sjaji u punini sakramenta. I neka tvoja djela budu odsjaj i pokazuju sliku Božju, na čiju si sliku i stvorena” (I misteri, nn. 49.41: Opere dogmatiche, III, Milano – Roma 1982, str. 156 – 157).