U misi je koncelebriralo još 12 nad/biskupa: zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, hvarsko-brački-viški biskup Ranko Vidović, porečki i pulski biskup  Ivan Štironja, požeški biskup Ivo Martinović, biskup mostarsko – duvanjski Petar Palić, Marin Barišić, umirovljeni splitsko – makarski nadbiskup, Ante Ivas, umirovljeni šibenski biskup, Ilija Janjić, umirovljeni kotorski biskup i mons. Rrok Gjonlleshaj, barski nadbiskup i apostolski upravitelj Kotorske biskupije.

U pozdravnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić čestitao je mons. Puljiću visoku obljetnicu svećeništva. Zahvalio mu je za 13 godina biskupstva u Zadarskoj nadbiskupiji i za druge službe u Crkvi. „Tri bitne sastavnice svećeničke i biskupske službe su biti pod vodstvom Duha Svetoga, biti čestiti suradnik Svetog reda i brinuti se za Božje stado. Uz našu zahvalu nadbiskupu Želimiru za čestito vršenje svetih službi Svetog reda, pridružimo  našim molitvama sve osobe koje su tijekom pedesetogodišnje Nadbiskupove pastirske službe bile uključene u ta tri bitna dijela sakramenta Svetog reda. Zahvalimo Bogu Duhu Svetom koji je u zajedništvu Oca i Sina vodio i krijepio našeg zlatomisnika. U naše molitve uključimo sve đakone, svećenike, redovnike i redovnice, Bogu posvećene osobe, vjernike laike, suradnike u svećeničkoj i biskupskoj službi zlatomisnika, kao i cijeli Božji narod, Božje stado kojem je bila povjerena pastirska služba nadbiskupa Želimira“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da Bog, izvor svakog dobra, otvori naša srca za dobra koja Gospodin u nama potiče.

Nadbiskup Kutleša o darovima svećeništva i Crkve, ustrajnosti i zajedništvu   

Visoki jubilej svećeništva je prilika i za razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale službu svećenika te nas pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva, poručio je mons. Kutleša u propovijedi.

Glede biskupskog gesla mons. Puljića: „U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”, mons. Kutleša je rekao da je jedinstvo „temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom“.

„Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za jedinstvo se zalagao i među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija, jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi“, rekao je mons. Kutleša. Istaknuo je i da je mons. Puljić „znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo. Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav ‘koja daje smisao i jedinstvo različitosti’“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Istaknuvši potrebu „odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje“, nadbiskup Kutleša razmatrao je četiri stvarnosti: dar svećeništva, dar Crkve, ustrajnost u vjeri i intimnost zajedništva.

„Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našeg života. Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao svećeničkoj obljetnici“, rekao je mons. Kutleša, istaknuvši da se svećenički poziv ostvaruje u Crkvi i po Crkvi.

Svećenički poziv „nije samo osobna stvar, nego je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, rekao je propovjednik. U duhu navještenog Evanđelja o sjemenu, nadbiskup je rekao da ta metafora „govori o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi Kraljevstva Božjeg. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar samog sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu“, istaknuo je mons. Kutleša, rekavši da je mons. Puljić tijekom pedeset godina svećeničkog služenja bio dar Crkvi. Suštinu svećeničkog poziva čini „posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljiva vjera i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu, obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Svojim služenjem bili ste svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom“, rekao je mons. Kutleša u obraćanju jubilarcu.

Svećenički poziv pretpostavlja osobnu vjeru u Boga koji poziva, vjeru koja daje snagu za odaziv i vjeru koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve, rekao je zagrebački nadbiskup. „Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi. Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista“. Danas nam je to više nego jasno. Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinom zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovom konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti. Kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Propovjednik je govorio i o važnosti blizine Boga koji poziva za svećenički poziv. „Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. To je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi“, potaknuo je nadbiskup Kutleša.

U duhu gesla jubilarca Puljića, mons. Kutleša istaknuo je važnost tri poruke za život. Prvo, važnost jedinstva u bitnim stvarima vjere, kao „odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti“, upozorio je nadbiskup Kutleša. Drugo, „sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje, nego ono što ih dijeli““, poručio je nadbiskup Kutleša.

„Najvažnija poruka za nas je ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i donosi utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni“, naglasio je zagrebački nadbiskup.

Mons. Kutleša poželio je nadbiskupu Puljiću duhovno i tjelesno dobro i da mu umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. „Neka Vas nadahnjuju primjeri bl. Alojzija Stepinca i Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi“, poželio je  nadbiskup Kutleša mons. Puljiću, radujući se i njegovom budućem „pastirskom iskustvu i mudrim riječima“.

Čestitka generalnog vikara Ante Sorića u ime klera Zadarske nadbiskupije

Čestitku mons. Puljiću u ime klera Zadarske nadbiskupije uputio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. U govoru je podsjetio na misli koje je mons. Puljić upućivao o svećeništvu: svećenički poziv je veliko otajstvo, uz Isusov zahtjev svojima da „budu vjerni i ustrajni do kraja“. Svoj svećenički jubilej proslavio je sa zajednicom vjernika, Crkvom koju, rekao je jednom mons. Puljić, „nije moguće svesti na povijesnu stvarnost. Ona nadrasta zemaljske zajednice, iako se u njima povijesno ostvaruje. Crkva se priznaje grešnom, a majka je svetaca. Iako je često bila slaba i ponekad ostavljala dojam kao da je na umoru, ona je uvijek bila mlada, snažna i nepobjediva. Takozvani ‘naprednjaci’ o njoj su govorili da je ‘neuka i nazadna’. A Crkva je bila i ostala učiteljicom čovječanstva. Uskrsnuli joj je zajamčio sigurnost: ‘Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Mons. Puljić često je isticao misao: ‘Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo nebesko’ apostola Pavla, za kojega je rekao da „propovijeda neustrašivo i smjelo, bez straha od ljudi, ali i bez želje da im se sviđa“.

„Obljetnica je prigoda da njen slavljenik velikodušno zahvali Darovatelju, ali i da svi promislimo kako upravljamo povjerenim darovima i odgovornostima? Isus svećeniku i svim vjernicima povjerava odgovornu zadaću biti ‘navjestiteljem njegove istine koja spašava’. Za uzornog svećenika, svetog arškog župnika Ivana Marija Vianneya, rekli ste da je ‘jednakim poletom slavio misu i slušao pokornike u ispovjedaonici’. A narod je u njemu prepoznao i zavolio glas Dobrog Pastira. Često je govorio kako mu je ‘žao kad svećenik misu rutinski slavi’ ili ‘kad je bez duhovnog života’“, rekao je mons. Sorić. Istaknuo je i Puljićevu misao o jedinstvenosti i odgovornosti svećeničkog izabranja: „Svećenici obavljaju nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovaraju riječi odrješenja od naših grijeha, a to onda mijenja stanje našeg života. Svojom molitvom nad darovima kruha i vina u činu pretvorbe uprisutnjuju Krista Uskrsnuloga među nama. Zato se i kaže da svećeništvo nije obična služba, nego otajstvo i sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom, kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Benedikt XVI. to je nazvao ‘Božjom smjelošću’ kojom sebe povjerava ljudskim bićima, pa usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima djelovati u njegovo ime. Ta je ‘Božja smjelost uistinu velika’, kaže papa Benedikt XVI.“.

Vikar je podsjetio i na osnovne biografske podatke o jubilarcu. Mons. Puljić rođen je 7. ožujka 1947. u mjestu Kamena pokraj Mostara, u župi Blagaj u BiH, kao peto dijete od oca Ivana i majke Ane. Započeti teološki studij u Splitu nastavio je na sveučilištu Urbaniana u Rimu. Diplomirao je iz Pastoralne teologije na Lateranskom sveučilištu. Na Salezijanskom sveučilištu u Rimu doktorirao je iz psihologije. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 24. ožujka 1974. u Rimu. Mladu misu slavio je 7. srpnja 1974. u tadašnjoj župnoj crkvi, a sada požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske. Uz službe prefekta i rektora, na bogosloviji u Sarajevu predavao je Opću psihologiju, Psihologiju religije i Katehetiku. Nakon 20 godina službe dubrovačkog biskupa, za kojeg je zaređen 14. siječnja 1990., u službu zadarskog nadbiskupa uveden je u katedrali sv. Stošije, 24. travnja 2010. godine.

Nadbiskup Puljić u dva mandata bio je predsjednik HBK, od 2012. do 2022. godine. Obavljao je više službi pri Vijećima HBK: za uređenje odnosa s državom, za kulturu i crkvena kulturna dobra, za hrvatsku inozemnu pastvu i za odnose s Europskom unijom. Kao umirovljeni zadarski nadbiskup, bio je i u jednogodišnjoj službi apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije.

U zahvalnosti Bogu za dar Puljićevog svećeništva i službi koje je obavljao od mjesnih Crkvi do Crkve na nacionalnoj razini, mons. Sorić je rekao da je „zlatni svećenički jubilej poticaj svima da mole za obnovu svih svećenika po Duhu Svetome, da se požrtvovno daruju ljudima i sveto služe Bogu“.

Čestitka dr. Josipa Faričića u ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije

U ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije, čestitku mons. Puljiću uputio je prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru. Pola stoljeća Puljićevog poziva prate mnoge milosti i mnoga odricanja. „Ako kao vinogradar nije uspio okopati svaki trs i od grožđa svake godine dobiti vrhunsko vino, znači li to da nije uspio? Upravo suprotno, u njemu gledamo čovjeka koji je umješno iskoristio povjerene talente, koji je nastojao donijeti najbolje odluke i koji je uranjao u otajstva vjere. Tko je bez greške, tko je mogao imati sve relevantne spoznaje i odgovore na sva pitanja, pa u isto vrijeme uslišiti svaku zamolbu i ispuniti svako očekivanje? Učinio je doista mnogo, pa i u najtežim okolnostima za hrvatski narod i povjerene mu mjesne Crkve“, rekao je dr. Faričić.

Istaknuo je mons. Puljićevo zalaganje u kulturi i znanosti „koje nisu samo ukras ili  intelektualni dodatak, nego važan funkcionalni doprinos razmatranju i otvaranju Svetog Pisma i Učiteljstva Crkve čudesnom djelu stvaranja i različitim manifestacijama odnosa između Stvoritelja i svega stvorenoga, među kojima je čovjek najuzvišenije i najizazovnije djelo. Čovjeku je Bog iz ljubavi podario slobodu koja ima različite iskaze, često u službi Svjetla, a nažalost, često i u službi tame“, upozorio je dr. Faričić. Podsjetio je da je mons. Puljić isticao temu obitelji kao „ključne čestice zajednice vjernika, snagu Crkve i naroda“.

„U više knjiga koje je napisao i uredio, u stotinama znanstvenih i stručnih članaka te objavljenih propovijedi, sistematično je pristupio proučavanju suvremene prošlosti Crkve, osobito pojedinaca koji su Crkvi pridonosili iz hrvatskih krajeva, o odnosima Svete Stolice i Hrvatske, o kršćanskim temeljima Europe, o problemima u ostvarenju poslanja Crkve te značenju Kristove ljubavi osvjedočene na Križu i uobličene u Euharistiji. U tim djelima očituje se i njegovo biskupsko geslo pri čemu se Istina, Put i Život mogu djelotvorno slijediti u tropletu jedinstva, slobode i ljubavi. Znala je to prepoznati i međunarodna akademska zajednica, pa je primljen u Europsku akademiju znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Salzburgu“, rekao je dr. Faričić.

Rektor Faričić istaknuo je i da Crkva kao „zajednica vjernika na zahtjevnom putu spasenja ima strukturu. Uvažavajući individualne posebnosti, svatko ima ulogu obilježenu slobodnom voljom, a po izboru i preuzimanjem odgovornosti, ostvaruje najbolje što zna i može, kako bi životom na Zemlji osigurao dolazak do konačnog odredišta u Kraljevstvu nebeskom. Taj hod s Kristom, u Duhu Svetom prema Bogu Ocu nije pravocrtna staza, već staza s mnogim usponima i padovima, zavojima i raskrižjima. Potrebno je pritom izbjeći mnoge zamke ovozemaljskih izazova“, potaknuo je dr. Faričić, upozorivši na „materijalizam lišen duhovnosti u kojem je važno imati i izgledati, a ne biti, u kojem je moguće i popularno sve relativizirati, površno, jednostrano izobličavati stvarnost i nametati obrasce ponašanja i mišljenja“.

„Da bi se izbjegle takve prepreke i stranputice, vjernicima su darovani poslužitelji, pastiri, ribari i vinogradari, dakle, ne gospodari, menadžeri, zabavljači i čarobnjaci. Od tih Božjih slugu, zajednica s pravom ima velika očekivanja jer u njih ima povjerenje, gledajući u njima sliku Velikog Svećenika. Za njih stoga i molimo: Isuse, vječni i veliki Svećeniče, daj nam svetih svećenika!“, poručio je dr. Faričić. Od rodne krševite Hercegovine, djetinjstva u blagim slavonskim krajolicima Zlatne doline Požege, osjetivši duhovni poziv, mons. Puljić odgajao se i obrazovao u crkvenim ustanovama u Dubrovniku, Splitu i Rimu i postigao doktorat znanosti. „Duhovan i duhovit, strpljiv i razborit, zauzet i temeljit, prepoznat je kao dostojan reda apostolskih nasljednika. U tom trenutku vjerojatno nije očekivao da će na toj službi zadaće upravljanja zajednicom, propovijedanja i naučavanja te posvećenja, odnosno dijeljenja sakramenata, obavljati u tri grada hrvatskog Juga, Dubrovniku, Zadru i Splitu i moderirati zbor biskupa cijele Hrvatske“, rekao je dr. Faričić.

Po želji mons. Puljića, jubilarca je pjesničkim stihovima pozdravio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. U svojim rimama spomenuo se Puljićevog puta biskupstva od Dubrovnika i sv. Vlahe do Zadra i sv. Stošije te Splita i sv. Dujma.

Zahvala mons. Puljića

Na kraju mise, u prigodnom govoru, nadbiskup Puljić zahvalio je Bogu i svima koji su došli pridružiti se njegovoj zahvali za 50 godina svećeničke službe i službi koje je Božjom Providnošću obavljao. Mons. Puljić je razmišljao o sjemeništu i svećeništvu tijekom 8. razreda u Požegi, gdje su se mons. Puljićevi roditelji bili preselili iz Hercegovine. Tadašnji mostarski biskup ga je poslao u sjemenište u Dubrovnik.

Zahvalio je subraći nad/biskupima na dolasku, pozdravio je svećenike, redovnike i osobito kolege sa studija u Rimu s kojima je mons. Puljić bio zaređen za svećenika: to su prof. dr. Petar Vrankić i mr. don Jakov Grgić, koji je prije dva tjedna obilježio svoj zlatni svećenički jubilej u Valpovu. Dolazak Vrankića i Grgića mons. Puljiću predstavlja osobiti izraz bratske pažnje i solidarnosti.

Nadbiskup je zahvalio i članovima svoje rodbine koji su došli iz raznih dijelova Hrvatske, Božidaru Longinu, županu Zadarske županije, dr. Josipu Faričiću, rektoru Sveučilišta u Zadru, a na misi je bila i bivša zadarska rektorica prof. dr Dijana Vican te Kseniji Abramović, direktorici Laudato TV-a. Mons. Puljić zahvalio je na darovima mitre i križa koje su mu poklonili nadbiskup Zgrablić i kler Zadarske nadbiskupije, a prsten i pektoral mons. Puljiću uručio je nadbiskup Kutleša kao dar HBK-a.

U molitvi Kristu, velikom svećeniku koji ga je htio pridružiti svome svećeništvu, mons. Puljić rekao je da mu tom euharistijom uz jubilej „iz svega srca zahvaljuje za dar Svetoga reda u kojem je kroz pet desetljeća služio na više mjesta i u različitim službama. Milosno i otajstveno sudjelovanje u Svetom redu ispunja me radošću i zahvalnošću što je u ovoj prigodi svojim pismom s nama u molitvama i mislima i papa Franjo i njegov predstavnik u Hrvatskoj, mons. Lingua“, rekao je nadbiskup. Naime, čestitke jubilarcu Puljiću uputili su papa Franjo i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Čestitka pape Franje glasi: „Časnomu bratu, Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu u miru, koji sretno navršava 50. godinu svećeničkog ređenja, od svega srca čestitamo na revnom služenju, prisjećajući se njegovog dugogodišnjeg djelovanja očitovanog u mnogim pothvatima, u cjelovitosti, nastojanju, postojanosti te pastoralnoj ljubavi u izvršavanju biskupske službe, najprije u Dubrovačkoj biskupiji, zatim u Zadarskoj nadbiskupiji te naposljetku u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, kao i njegovog vrijednog rada u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojoj je brižljivo predsjedao. Zato mu od Gospodina, po zagovoru Svete Bogorodice Djevice Marije, sv. Vlaha, sv. Stošije i sv. Dujma, žarko molimo obilatu utjehu duha te, s osobitom bratskom naklonošću, udjeljujemo njemu i njegovim bližnjima Blagoslov, tražeći uzajamno molitve da s evanđeoskom radošću ostanemo postojani u izvršavanju Petrovske službe. Dano u Rimu, u Lateranu, 26. dana mjeseca veljače, godine 2024. Franjo“.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem Branimira Buturića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.