Milosrdnicama sv. Vinka Paulskog Provincije Majke Divne na čelu provincijalnom poglavaricom s M. Julijanom Djaković pridružile su se redovnice raznih družbi, medicinski djelatnici i drugi vjernici.

Biskup Sudar zahvalio je sestrama na pozivu i čestitao im 150. obljetnicu dolaska i djelovanja u Bosni i Hercegovini na medicinskom, školskom, katehetskom, pastoralnom i svakom drugom planu kroz petnaest desetljeća na dobro Crkve, katolika i svih ljudi na tim prostorima. Podsjećajući da obilježavaju Dan bolesnika, posebno je zahvalio što su brojne sestre milosrdnice kao i mnoge druge redovnice i drugi medicinski djelatnici bili te i danas jesu uz bolesnikov krevet u trenucima bolesti, nemoći i patnje.

U propovijedi biskup Sudar je podsjetio da slave spomendan Gospe Lurdske te potaknuo sve da na Svjetski dan bolesnika ujedine svoje molitve za sve bolesne i za sve one koji se brinu za bolesnike. Napominjući da čovjek može bolovati na tijelu i na duši, kazao je da se ovo prvo naziva bol, a drugo patnja dodajući da, prema onome što je znanost otkrila, samo čovjek pati, a sva druga bića trpe bol. Rekao je da čovjeka ponekad više od same tjelesne bole više muči pitanje – zašto.

Tumačeći misni odlomak iz Knjige proroka Izaije (Iz 66,10-14c) u kojem ovaj prorok poziva narod da se raduje prenoseći Božje obećanje: „Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu“, biskup Sudar je pojasnio da se narod vraća iz babilonska sužanjstva u Jeruzalem koji je postao mjesto susreta Boga i čovjeka. Istaknuo je da čovjek čezne za nebeskim Jeruzalemom gdje će biti oslobođen patnje, boli i smrti kao vrhunca svih boli. Potom je govorio o evanđeoskom misnom odlomku u kojem je prikazan Isus na križu. „To je vrhunac Isusove patnje. Spomenuta čežnja za boljim, vječnim, za Bogom i kada čovjek nije svjestan da postoji, čežnja za trajnom, neuništivom srećom uvijek je dizala čovjeka kroz povijest da se ne preda“, kazao je biskup Sudar podsjećajući na proročko obećanje da će im „procvasti kosti kao mlada trava“.

„Sve su to simboli za kojima čovjek čezne, a onda se susreće s realnošću patnje i pita se – zašto“, rekao je propovjednik dodajući da je to pitanje često prepreka čovjeku da se preda Božjem milosrđu. „Ako nam Bog tako velike stvari obećava, ako nas je ovako čudesno stvorio, zašto ovolike patnje, zašto smrt, zašto Isus na križu“, upitao je biskup Sudar dodajući da nijedna ljudska filozofija, a ni jedna objavljena istina nije dostatno odgovorila na ovo teško ljudsko pitanje. „Bog je tako odgovorio što je i sam uzeo na sebe bol, patnju i to najuzvišeniju i najgoru. Ako nama, ovako neosjetljivima kakvi jesmo, tako teško pada bol, patnja i smrt, kako je tek teško pala onome koji je vječan, koji je do krajnjih granica nevin, bezgrešan. Sama činjenica da je Bog prošao kroz patnju i da se poistovjetio s čovjekom, najbolji je odgovor na pitanje, zašto patnja. Patnja je sastavni dio ljudskog život i čini se da čovjek ne može sazreti i ući u vječnost ako ne prođe kroz kušnje i vatru patnje“, kazao je biskup Sudar.

„Kao da je znao da se ništa roditi ne može bez majke, da se ne može roditi ni iz smrti u život, ne možemo stati pod križem, čini se da ni Isus, iako Bog, nije htio ostati sam na križu – htio je majku pod križem pa ju je dao Ivanu, a preko Ivana, kaže teologija, dao ju je svim kršćanima i svima ljudima“, rekao je biskup Sudar ističući da je Mariji, kako je prorekao starac Šimun u hramu, „mač probo dušu” i da je podnijela patnju kako bi svojim zagovorom pomagala drugima. Rekao je da kršćani vjeruju u takvoga Boga koji od čovjeka ništa ne traži što sam nije učinio i podnio. Potaknuo je na vjeru u takvoga Boga i na zagovor Marijin koja se upravo u Lurdu pokazuje majkom gdje se događaju ozdravljenja od kojih je najveće da čovjek duhovno ojača do te mjere da radosno prihvati patnju kao sastavni dio svoje egzistencije i to ne zato što Bog hoće patnju radi patnje nego zato što Bog pripušta patnju da bi se čovjek spasio“, kazao je biskup Sudar. Usporedio je to s majkom koja pripušta svoje dijete operativnom zahvatu, da bi ga spasila i da bi ozdravilo. Istaknuo je da čovjek, uzdajući se u Boga i utječući se u Marijin zagovor, može sve podnositi i može patnju učiniti lakšom dajući joj smisao na putu ka konačnom cilju prema kojem čezne. Napominjući da nema čovjeka koji ne pati, pozvao je na molitvu posebno u trenucima patnje i boli, ali u radosti nade i vjere da je Boga naša stvarnost i da ih Marija majčinski ljubi.

Misna čitanja i molitvu vjernika čitale su milosrdnice koje su također animirale liturgijsko pjevanje.