Misno slavlje predvodio je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, preč. mr. sc. Ilija Jakovljević. Koncelebrirali su mons. Vilim Grbac, vlč. Maksimilijan Ferlin i župnik domaćin vlč. Josip Mašina. Po završetku svete mise predslavitelj je blagoslovio nove klupe u župnoj crkvi, a potom je održana tradicionalna procesija po ulicama mjesta s kipom Majke Božje s Djetetom Isusom, koju su kao i svake godine nosile djevojke.

Predslavitelj je u prigodnoj homiliji ukratko podsjetio na to tko su bili sv. Kancije, Kancijan i Kancijanila,  „riječ je o dva brata i sestri koji su preko svog učitelja Protoma došli u doticaj s kršćanskom vjerom i postali kršćani. Vjeru nisu primili od svojih roditelja, već od svog učitelja. U životopisima mnogih ranokršćanskih mučenika čitamo kako su vjeru primili ne u svojoj primarnoj obitelji već preko svojih učitelja – odgojitelja. Ovo me podsjeća kako su u novije doba preko svojih vjeroučitelja mnoga djeca primila vjeru a onda preko njih i njihovi roditelji. Ovo je poruka i nama, da mi svojim kršćanskim životom i svjedočenjem trebamo ljude dovoditi do Krista, odnosno uvoditi u vjeru. Svaki krštenik je pozvan da naviješta, da bude misionar Evanđelja. Vjera nije privatna stvar i koja je odvojena od našeg svakodnevnog života. Vjera nadahnjuje naš život, rad i zajedništvo. Pozvani smo da svaki dan svjedočimo istinu.“

Predslavitelj je potom spomen na nebeske zaštitnike povezao s likom blaženika koji je u Lanišću dosegao palmu mučeništva, „jesu li sv. Kancije, Kancijan i Kancijanila mogli izbjeći smrt? To isto pitanje možemo ovdje u Lanišću postaviti: je li bl. Miroslav mogao izbjeći mučeništvo, odnosno nakon krvave krizme grupa muškaraca sa župnikom Stjepanom Cekom izbjeći suđenje? Odgovor je nisu, jer nisu mogli zanijekati istinu – Boga. Mi danas ubiremo plodove njihove vjere, svjedočenja, mučenja. Brojni hodočasnici na ovom mjestu ispovijedaju svoju vjeru i doživljavaju razne milosti. Njihovo svjedočenje vjere i mučeništvo bl. Miroslava učinilo je ovo mjesto posebnim u našoj Istri.“

„Danas si trebamo postaviti pitanje: kako ja svjedočim svoju vjeru? Jesmo li kao učitelj Protom naših nebeski zaštitnika? Jesmo li mi poput vjernika ovog kraja 1947. godine? Jesmo li spremni stati pred zla našeg vremena: nijekanje pravo na život od začeća do prirodne smrti? Jesmo li spremni braniti dostojanstvo braka između muškarca i žene? Jesmo li spremni čuvati dostojanstvo svakog pojedinca? Jesmo li spremni dopustiti da nas zahvati sinodalni duh, na koji nas poziva papa Franjo, kako bi naša mjesna Crkva doživjeli duhovski procvat? Da bi bili spremni stati pred zlo i suprotstaviti mu se, ne treba nam oružje nego vjera i njezino istinsko življenje u svakodnevnom životu“, pozvao je preč. Jakovljević okupljene na razmišljanje.

 „Bilo je zabranjeno biti kršćaninom u vrijeme prvih stoljeća Crkva. Bilo je nepoželjno biti vjernikom u 20. st. Međutim, naši pređi mijenjali su društveni poredak snagom evanđelja sa spremnošću na mučeništvo. Koliko je bila učitelja Protoma kroz povijest Crkve koji su pod cijenu smrti naviještali i živjeli evanđelje. Danas nam trebaju svjedoci vjeri. Trebaju nam učitelji Evanđelja. Trebaju nam kršćani koji snagom svoje vjere mijenjaju ovaj svijet. Kaže sv. Pavao: „Ja se ne stidim Evanđelja, ono je sila Božja“ (Rim 1,16). Kroz cijelu povijest kršćanstva bilo je i ima onih koji se ne stide Evanđelja – Isusa Krista.“

„Dok slavimo vaše nebeske zaštitnike molimo da u ovoj Župi, našoj Crkvi, bude svjedoka vjere i učitelja Evanđelja“, potaknuo je propovjednik. „Mučenici nisu težili sa čašću i vlašću, već su čeznuli za Bogom. Ta volja se očituje u Miroslavovim riječima: ‘Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.’ Miroslav želi biti do kraja, ono što se kaže za svećenika „Alter Christus“.  U pismu svećeniku Antunu Prodanu piše: ‘Mi predstavljamo Isusa.’“

Draga braćo i sestre, naše vrijeme traži svjedoke vjere. Traži one koji će biti živo Evanđelje u ovom svijetu. Reče kard. Amato za bl. Miroslava: „Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.“ Ovo je program svakog kršćanina. Ovaj svijet neće promijeniti zabrane i zakoni; već samo autentično življenje Evanđelja. Ima li u Crkvi u Istri živog Evanđelja koje lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare?

Mi u Crkvi želimo da država svojim zakonom nešto zabrani ili dozvoli. Zar nam je taj zakon kriterij življenja naše vjere? Vjernik živi od svoje vjere, od Evanđelja. Život se brani živom vjerom. Vjera je ta koja čuva obitelj i život. Ne može civilni zakon nadomjestiti nedostatak vjere. Naši današnji sveci nisu se ravnali po civilnom zakonu već po Evanđelju. Imam osjećaj da mi u našem društvu zapuštamo Evanđelje te razne udruge traže da nešto zakon odobri ili zabrani. Za vjernika je njegova savjest vrhovni zakon. Kršćanin koji živi po Evanđelju on zna ljestvicu vrednota. Nama danas trebaju istinski kršćani koji će biti živo Božje evanđelje.

Današnja kultura odbacivanja, o kojoj često govori papa Franjo, nameće tezu o pravu na izbor. Ali tko bira? Onaj tko je moćniji, tko jedini može odlučiti! Gdje je pravo djeteta na život; gdje je pravo bolesnog na život?

Preč Jakovljević je u nastavku podsjetio na Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu Dignitas infinita, koju je  Dikasterij za nauk vjere objavio 8. travnja ove godine, „prve riječi deklaracije su: ‘Dostojanstvo je neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi. To načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samom razumu, temelj je prvenstva ljudske osobe i zaštite njezinih prava.’ Reći će papa Franjo: ‘Činjenica da svako ljudsko biće ima neotuđivo dostojanstvo istina je koja odgovara ljudskoj prirodi neovisno o bilo kojoj kulturnoj okolnosti.“ (br. 6).“

„Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na ovu temeljnu istinu ljudskog života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi kojeg nam objavljuje Evanđelje.“ (br. 57).“

„Mi vjernici ne osuđujemo nikoga, ali moramo reći i još više životom pokazati što nije dobro, odnosno što je civilizacija smrti. Kršćanstvo je civilizacija života, ljubav i mira“, podsjetio je propovjednik.

„Molimo da mi kršćani budemo promicatelji i nositelji ljudskog dostojanstva“, potaknuo je preč. Jakovljević okupljene vjernike. „Da čuvamo jedni druge, dapače, da se brinemo i ako treba žrtvujemo jedni za druge, posebno za one nemoćne. Naša veličina nije u tome što možemo drugome oduzeti i uskratiti već što možemo drugome ponuditi i za njega učiniti. Kršćanstvo je vjera služenja, davanje sebe za drugoga“.

„U svima nama čuči nagon za vlašću, da sebe smatramo boljima i većima od drugih“, upozorio je propovjednik. „Reći da ne nalaziš nikoga u svom okruženju tko bi bio prikladan za određenu službu znak je velike oholosti i oduzimanja dostojanstva drugome. Svaki onaj kome je povjerena služba u Crkvi i društvu nije postavljen da vlada nad drugim. Što često biva. Isus je dao primjer kad je učenicima oprao noge. Stoga Isusov učenik služi, a ne vlada. Imamo divan primjer služenja u današnjem blagdanu Pohoda Blažene Djevice Marije svojoj rođakinji Elizabeti. Marija ide služiti. Elizabeta je u većoj potrebi, iako je i sama potrebna služenja. Marija se nije uzoholila jer je izabrana da bude Isusova majka. Ona služi. I mi smo postavljeni na određene službe u Crkvi, u društvu, u obitelji i pozvani smo da služimo. Naše dostojanstvo ne proizlazi iz službe već iz služenja“, podsjetio je preč. Jakovljević.

„Neka nam današnji mučenici budu primjer kako ustrajati u vjeri unatoč svim izvanjskim nedaćama i kušnjama. Molimo da se i mi znamo oduprijeti današnjem vremenu koje uzima sebi za pravo da odlučuje čiji je život vrijedan, odnosno nevrijedan. Molimo za kršćane da budu živo Evanđelje u ovom vremenu i da promiču civilizaciju života, zajedništva i mira“, zaključio je propovjednik.

Prije otpusnog blagoslova, kojeg je preč. Jakovljević okupljenima udijelio s relikvijarom bl. Bulešića, prigodne zahvale izrekao je župnik domaćim vlč. Mašina. On je posebno zahvalio svima koji su dali svoj doprinos za nove klupe u župnoj crkvi, a ujedno je napomenuo da stare klupe, koje za župljane mogu imati emotivnu vrijednost, jer su te klupe bile u laniškoj crkvi i na dan „krvave krizme“, neće izaći iz župe već su samo premještene u filijalne crkve u okolici.

Unatoč kiši i nevremenu koje je toga dana pogodilo šire sjevernojadransko područje, vjernici okupljeni na misi u čast župnim zaštitnicima Lanišća uspjeli su održati tradicionalnu procesiju s veoma lijepo urešenim kipom Bogorodice s Djetetom, poprativši ophod marijanskim pjesmama.