Proslavljena 125. obljetnica dolaska sestara milosrdnica u Varaždin

Misu je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš, u zajedništvu s umirovljenim biskupom Josipom Mrzljakom, zatim preč. Mijom Horvatom, prvim župnikom Župe sv. Fabijana i Sebastijana na čijem području sestre žive i djeluju te drugim svećenicima s područja grada Varaždina i okolice među kojima su bili i preč. Marko Đurin, rektor u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, preč. Stjepan Najman, dekan Istočnovaraždinskog dekanata te župnik domaćin vlč. Ivica Cujzek.
Bilo je ovo slavlje na kojem su okupljeni došli sa sestrama zahvaliti Bogu na njihovoj prisutnosti i svjedočenju u ovome gradu te staviti u ruke Božje svoje želje, molitve, svoja očekivanja, kako je rekao na početku homilije biskup Radoš.
„Došli smo zahvaliti Bogu na vjernosti sestara, pojedinih i zajednice, koja je ovdje postojano služila Gospodinu 125 godina. Zahvalit ćemo Gospodinu na toj prisutnosti i molit ćemo da njihova prisutnost bude za njih radost i da se radost množi. Postojana je, trajna i duboka sreća postojano služiti Gospodinu. Želimo ovoj Družbi da postojano služenje Gospodinu bude ujedno njihova radost i da trajno služenje Bogu bude svjedočanstvo njih redovnica ovoj zajednici, ali i našemu svijetu“, poručio je biskup Radoš.
U nastavku homilije tumačio je Božju riječ za koju je rekao da je kompas za ljudski život. Naviješteno evanđelje bilo je ono o talentima, a njih, kako je rekao biskup, treba razvijati. Pojasnio je kako oni nisu nešto što treba ostati u ljudskim rukama, nego su kao kvasac koji treba prožeti cijeli čovjekov život i dati mu poseban okus – takav da i drugi osjete miris tog života te doprinese za zajedničko dobro. Biskup je istaknuo i kako talenat ne može ostati sam, već njega treba umnožavati i s njim treba raditi.
„Naše sestre upravo to svjedoče – da im je Gospodin dao talenat u ruke, u dušu. Nisu se uplašile toga talenta, zakopale u zemlju, nego su u vjernosti i ljubavi pošle za Dobrim Pastirom. Samo u tom povjerenju može se surađivati s Njim, svijetu prenositi ono pravo lice Boga. Mogu biti svjedoci istine o Bogu, a ona je da nas Bog beskrajno ljubi, da Ga se ne trebamo bojati, nego treba Boga ljubiti. I zato jesu pošle u svijet – da svjedoče o tom Bogu“, istaknuo je mons. Radoš te dodao kako sestre imaju povjerenja i prema ljudima, a svoj život vide u brizi za one koji su siromašni, potrebni.
Na kraju im je uputio i zahvalu: „što ste bistrile sliku o Bogu našemu gradu: djeci, ljudima, u bolnicama. Što ste otvarale, možda, oči bolesnicima da se ne boje poći pristupiti Bogu, jer On nije strogi Bog, nego je onaj Bog koji ljubi.“
Na kraju euharistijskog slavlja s. M. Tea Juratović okupljene je podsjetila o djelovanju sestara milosrdnica u Varaždinu gdje su 1898. došle raditi kao sestre u Obću javnu gradsku bolnicu te ondje ostale raditi sve do 1983. godine. Godine 1901. sestre počinju službu i u Gradskoj ubožnici, kasnije preseljenoj u Jalžabet, a 1905. u Gradskoj nemoćnici uz crkvu sv. Florijana u Varaždinu koja je zatvorena 1920. godine. Od 1997. do 2006. milosrdnice u Varaždinu djeluju u Biskupskom dvoru. Od 1962. imaju svoj samostan sv. Leopolda Bogdana Mandića u Gortanovoj ulici u Varaždinu, a od osnivanja Župe sv. Fabijana i Sebastijana 1979. godine, na čijem je području njihov samostan, sudjeluju u pastoralnom radu Župe katehizacijom, liturgijskim pjevanjem, brigom za bogoslužni prostor.
Nakon izlaganja s. Tee okupljenima se obratila i provincijalka Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb s. M. Barbara Vručina koja je također svojevremeno službovala u Varaždinu.
Za sestre milosrdnice je istaknula kako je njihovo poslanje biti među ljudima.
„Sveti Vinko je to podržavao kad je rekao ‘vaši samostanski hodnici su gradske i seoske ulice.’ Naš apostolat je biti među ljudima, a ovakvi jubileji su prigoda da i od Boga dobijemo milost. I za nas je slavlje uvijek radost s onim ljudima među kojima djelujemo i radimo. Osjećamo veliku ljubav svih ljudi među kojima smo do sada bile. Često molimo za župnike i vjernike gdje sestre rade i djeluju i za sve ljude koji nam daju potporu“, poručila je s. Barbara.
Sestrama je, uime župljana, u povodu ovog jubileja zahvalio župljanin Marko Kolarek poručivši kako 125 godina nije malo. „To je broj u kojem je ugrađeno puno dobrote, brižnosti, odricanja, žrtve i molitve. (…) Ostavljen je veliki trag, kojeg Varaždinci moraju poštovati i ne smiju dopustiti da on izblijedi“, poručio je Kolarek, a župna zajednica im je poklonila fotografiju oltara župne crkve Dobrog Pastira.
Sestrama je zahvalio i mons. Radoš uime Varaždinske biskupije, a svakoj sestri koja je u Varaždinu djelovala dana je na dar unikatna svijeća.
„Drage sestre, život se može mjeriti po svjetlu koje daje. Mi razumijemo redovničko poslanje da je to svjetlo u našem svijetu. Svijetlite svojim životom ne samo dijelima, nego time što zaista jeste, a to je da ste svoje svjetlo upalile na Kristovom svjetlu i da svijetlite vjerom. Svijeća neka vam bude znak da i dalje svijetlite u svijetu i u ovoj biskupiji. Neka svijeća koja će gorjeti od vremena do vremena podsjeća i na potrebe stalne molitve za duhovna zvanja kako u vašoj Družbi, tako i u našoj Crkvi“, poručio im je, između ostalog biskup Radoš te rekao i da su im i dalje otvorena vrata u Biskupiji, kako svećeničkog doma tako i doma Biskupije.
S. M. Edita Valjak prisjetila se svojih 17 godina službovanja u Varaždinu. Premda, kako kaže, nije bilo lako, sjeća se Varaždina kao najljepšeg dijela svoga života.
„Ostavila sam tu najljepše godine života i ne žalim ni za jednom sekundom koju sam tu provela“, radosno je posvjedočila s. Edita.