Provincijal Marinčić predvodio misu u sarajevskoj katedrali uoči Dana posvećenog života

Osim svećenika i redovnica raznih družbi te bogoslova i kandidatica nazočan je bio i umirovljeni vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić.

Kao uvod u euharistijsko slavlje upriličeno je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu koje je predvodio meštar na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu fra Danijel Nikolić, a prigodna razmatranja čitale su školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Nakon klanjanja uslijedila je svečana pjevana prva Večernja blagdana Svijećnice. Liturgijsko pjevanje animirali su franjevački bogoslovi uz orguljsku pratnju meštra fra Emanuela Josića te asistirali kod oltara.

Uvodeći u misno slavlje provincijal Marinčić zahvalio je svima koji su uključeni u organizaciju i sudjelovanja na „tako lijepom činu“ klanjanja i molitve Večernje. Kazao je da je redovnički poziv dar Božji koji čovjek prihvaća i odgovara na taj poziv uključujući se u određenu redovničku zajednicu. Istaknuo je da im je Bog odredio „samo jedan put u životu, a to je put ljubavi“ dodajući da tu ljubav na osobit način mogu iskusiti u euharistiji.

Nakon što je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić navijestio evanđeoski misni odlomak, provincijal Marinčić uputio je prigodnu homiliju na početku koje je podsjetio na poznatu izreku sv. Terezije Avilske: „Bog je tako velik da mu se isplati darovati cijeli svoj život“!

„Nije slučajno izabran blagdan Isusova Prikazanja u Hramu za Dan posvećenog života. To je učinjeno, kako bismo bili svjesni dana kad smo se i mi sami posvetili Bogu. Međutim, naša posveta Bogu ne počinje tek u našoj zreloj dobi: mi smo posvećeni Bogu već na početku svoga života, prigodom svoga krštenja. Krštenje je, dakle, naša prva, najdublja i najveća posveta. Sve ostalo je nadogradnja. Temelj svake posvete jest sakrament krštenja. To vrijedi za sve kršćane, a ne samo za redovnike i redovnice. Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista – to su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice. Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće“, kazao je fra Jozo ističući da je „duhovno zvanje stanje zaljubljenosti u Boga, iskustvo osobe koja je posvetila svoj život Bogu u Crkvi radi savršenijeg življenja svoga kršćanstva“.

„Redovnički život je dar Duha Svetog u Crkvi. Rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu. Poziv je dar Božji. Bog zove a čovjek prihvaća poziv i odgovara životom u konkretnoj redovničkoj zajednici. Tri su elementa bitna: Božji poziv, čovjekov odgovor i konkretna zajednica u Crkvi u kojoj se poziv živi. Poslanje koje su učenici dobili od Gospodina, je i naše poslanje. Apostoli su dobili konkretne upute; da na put, osim štapa i sandala, ne nose ništa jer je poslanje važnije od materijalnih stvari. U ostvarenju svoga proročkog poslanja pravi se apostol ne oslanja na velika ljudska i materijalna sredstva, nego na snagu Božje Riječi, koja je uvijek djelotvorna, ali i zahtjevna. Isus nas zapravo uči da na životni put uzmemo ono što je najvažnije, a to je Božja riječ. Ako želimo uspjeti u svome pozivu i poslanju, pozvani smo i poslani poput apostola, napustiti vlastitu sigurnost i predati se u Njegove ruke. Živjeti duboku povezanost s Bogom i čovjekom. Živjeti siromaštvo koje je preduvjet slobode. Bogatstvo dijeli i izolira ljude, dok ih siromaštvo povezuje. Siromah je onaj u čiju se kuću rado ulazi, jer se u njoj svi osjećaju slobodni“, proučio je predsjednik redovničke Konferencije.

„U Isusovo i u naše vrijeme ljudi prosuđuju Kristovu poruku više po životu glasnika nego po riječima koje je izgovorio. I mi danas trebamo paziti kako živimo, naši životi mogu biti jedino evanđelje koje će netko ikad čuti. Biti vjeran svome pozivu i poslanju, znači biti vjeran Bogu i čovjeku, napose čovjeku koji je ugrožen, prezren, koji trpi i siromašan je. Treba solidarno dijeliti nevolju s drugima. To će nam pomoći da se osjećamo ljudi među ljudima i autentični svjedoci Kristovi. Pozvani smo, s cijelom Crkvom, pokazati svojim životom Božju nazočnost među ljudima i učiniti je vidljivom. Kako bi mogli ukazivati na lice Božje, potrebno je stalno pročišćavanje motivacija i ispravljanje načina evangelizacije. Vratiti se Isusovu načinu apostolata, jer samo On jamči njegovu učinkovitost, vjerodostojnost i privlačnost“; rekao je provincijal Marinčić te na kraju poručio: „Ako aktualiziramo Isusovu zapovijed učenicima ona će glasiti; Bogu posvećena osobo budi hrabra! Ne boj se! Svoju egzistenciju stavi u Božje ruke. U svemu se u potpunosti pouzdaj u Boga. Vjeruj u providnost Božju, ne brini se tjeskobno za sutra jer zna Bog što ti je potrebno. Pokaži se čovjekom! Čovjekom po mjeri Božjoj“.

Na sam blagdan Prikazanja Gospodinova u srijedu, 2. veljače euharistijsko slavlje u katedrali s početkom u 10.30 sati predvodit će kardinal Puljić, a prigodnu homiliju uputit će vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Tijekom mise bit će blagoslov svijeća i obnova redovničkih zavjeta.