Uz vrhbosanskog nadbiskupa Tomu Vukšića i umirovljenog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića sudjelovalo je 60-ak dijecezanskih svećenika.

Susret je počeo euharistijskim slavljem koje je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova predvodio nadbiskup Vukšić. Asistirali su bogoslovi pod vodstvom preč. Ivana Rake, a liturgijsko pjevanje pratio je na orguljama vlč. Marko Stanušić.

Pozdravljajući na početku kardinala Puljića i okupljenu braću svećenike, nadbiskup Vukšić pozvao je sve da u euharistijskom zajedništvu zahvale Gospodinu Bogu za protekla tri desetljeća susreta, prijateljstva, dogovaranja i planiranja. Također je potaknuo na molitvu za Božji blagoslov nad svim budućim susretima, s ciljem „izgradnje kraljevstva Božjega i jačanja Crkve Božje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“.

„Molimo da dragi Bog blagoslovi osobito nas, svećenike u ovoj nadbiskupiji, koji smo poslani narodu Božjemu navješćivati evanđelje i posvećivati ga dijeljenjem Božanskih tajni. I naravno, zajedno s narodom Božjim kojemu služimo, neka nas blagoslovi milošću obraćenja i spremnošću da širimo kraljevstvo Božje još jače, još intenzivnije, još poniznije, kako bi smo i sami postali dio vječnoga života na kraju naših zemaljskih putova“, pozvao je vrhbosanski nadbiskup.

U propovijedi je podsjetio na tradiciju redovnih godišnjih susreta svećenika Vrhbosanske nadbiskupije koja traje trideset godina te izrazio zahvalnost svima koji su pridonijeli tim okupljanjima. Ujedno je potaknuo na molitvu za pokojnu subraću svećenike, a buduća okupljanja i svećeničko djelovanje preporučio je u zagovor svetih mučenika, pape Kornelija i biskupa Ciprijana, čiji blagdan Crkva slavi toga dana.

Tumačeći „Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima (12, 31 – 13, 13), podsjetio je na Pavlov nauk o različitim darovima i službama koje udjeljuje isti Duh, a koji su usmjereni na izgradnju Crkve kao jedinstvenoga Kristova tijela.

„U tom nizu dijeljenja brojnih i važnih darova Bog je neke obdario karizmom svećeništva. Oni taj dar služenja, opet svatko na svoj način, provode u narodu Božjemu, prilagođavaju i umnažaju načine njegova vršenja: propovijedanjem, svjedočenjem, pobožnošću, poučavanjem, slavljenjem Božjih tajna, gradnjom crkvenih objekata, odgojem, savjetovanjem, tješenjem, saniranjem duhovnih rana i slabosti, svojih i tuđih, karitativnim djelovanjem, medijskim širenjem Evanđelja, predavanjima i pisanjem, širenjem kulture, organizacijom školstva. I tako redom. I sve su te karizme potrebne i važne. Sve su one dijelovi Crkve i vrše ih različiti udovi istoga Kristova tijela. I ne može ni jedna ta služba bilo kojoj drugoj kazati da joj nije potrebna. Sve to su veliki darovi Božji i vršenje svakoga od njih doprinosi, osim osobnom duhovnom rastu, također širenju Evanđelja i izgradnji Crkve“, kazao je pastir Crkve vrhbosanske.

„Spomenuti veliki, brojni i važni darovi Gospodnji, međutim, u kršćanstvu nisu dovoljni. Kršćani se trude vršiti ih sve, ali svaki član Kristova mističnog tijela, poručuje apostol Pavao, treba čeznuti za još višim darovima, prema kojima vodi samo jedan put, najizvrsniji (usp. 12, 31), a zove se ljubav. I tu počinje današnji liturgijski odlomak Pavlova hvalospjeva“, rekao je nadbiskup. Potom je pojasnio kako ljubav svim ostalim karizmama daje smisao, a kršćanskim vjernicima usmjerenje i motiv za njihovo vršenje.

„Dapače, usprkos svemu što je o drugim velikim i važnim karizmama Pavao već rekao, prema njegovu hvalospjevu, one su posvema relativne i u duhovnom smislu nevažne za onoga tko ih obavlja, ako njihovo vršenje nije vođeno ljubavlju. Ljubav je, naime, specifična razlika kršćanstva u odnosu na bilo koji drugi vrijednosni sustav ili naučavanje“, naglasio je.

U tom duhu, rekao je da ljubav treba biti temeljni naglasak za svakog Isusova učenika, osobito u vršenju službe svećenika. „Svećenik je pozvan nasljedovati primjer Krista svećenika i pri tomu primjenjivati nauk apostola Pavla, a kao obrazovani teolog lako razumije poruku Hvalospjeva o ljubavi za svoje djelovanje. Ljubav je znak raspoznavanja u djelovanju svakoga svećenika i njegova obveza. Bez ljubavi, naime, Krist je nezamisliv. Stoga je ‚drugi Krist‘ samo onaj svećenik, koji se u svojoj službi vodi ljubavlju“, posvijestio je mons. Vukšić.

Napominjući kako karizme u Crkvi, poput udova u tijelu, moraju služiti cjelini, a ne stvarati podjele, okupljene svećenike uputio je na primjer svetoga Kornelija pape i svetoga Ciprijana biskupa, „izravnih suradnika u čuvanju jedinstva Crkve“.

Osvrnuvši se na njihove uloge u povijesnim okolnostima iz 3. stoljeća u kojima su pojedini kršćani bili protiv ujedinjenja sa svojom braćom i sestrama, izbjeglim u strahu pred progonima rimskog cara Decija Trajana, podsjetio je kako je kartaški biskup Ciprijan 251. godine održao pokrajinski sabor koji je kao svoje zaključke prihvatio Ciprijanove stavove o pastoralu milosrđa i strpljivosti prema kojima „posrnuli, nakon što izvrše pravednu pokoru, mogu dobiti oprost i opet biti članovi Crkve“.

Svećenicima je pročitao i jedan odlomak iz međusobne korespondencije ove dvojice svetaca, potičući ih da prepoznaju hrabru suradnju u izgradnji Crkve Božje i brigu za njezino jedinstvo te to primijene i u svojim međusobnim odnosima.

Poslije mise uslijedio je radni dio susreta u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije koji je moderirao generalni vikar mons. Slađan Ćosić. Nakon što je nadbiskup Vukšić još jednom pozdravio sve nazočne svećenike i poželio blagoslovljen rad, svima se obratio i mons. Ćosić koji im je, uz ostalo, zahvalio za sudjelovanje. Uslijedilo je predavanje o temi „Acedija: marljivost i lijenost“ koje je održao vlč. dr. sc. Oliver Jurišić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a potom su prezentirana izvješća iz nadbiskupijskih ustanova.

Susret je završen zajedničkim objedom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, izvijestila je KTA.