Prva misa Benedikta XVI.

Časna braćo kardinali, draga braćo i sestre u Kristu, svi vi, muškarci i žene dobre volje!

1. Punina milosti i mira svima vama (usp. 1 Pt 1,2)! U mojoj duši u ovome času prisutna su dva suprotna osjećaja. S jedne strane, osjećaj nedostojnosti i ljudske uznemirenosti s odgovornosti koja mi je jučer povjerena, kao nasljedniku apostola Petra na ovoj rimskoj stolici, u odnosu prema sveopćoj Crkvi. S druge strane, živo osjećam u sebi duboku zahvalnost Bogu, koji – kako to pjevamo u bogoslužju – ne napušta svoga stada, nego ga vodi kroz vremena, pod vodstvom onih koje je on sam izabrao namjesnicima svoga Sina i postavio pastirima (usp. Predslovlje apostola I).

Predragi, ova nutarnja zahvalnost zbog dara božanskoga milosrđa unatoč svemu prevladava u mome srcu. I smatram tu činjenicu osobitom milošću koju mi posreduje moj časni prethodnik, Ivan Pavao II. Čini mi se kao da osjećam njegovu snažnu ruku koja stišće moju; čini mi se kao da vidim njegove nasmiješene oči i slušam njegove riječi, upravljene u ovom trenutku meni osobno: “Ne boj se!”.

Smrt Svetoga Oca Ivana Pavla II., kao i dani koji su joj slijedili, bili su za Crkvu i za čitav svijet izvanredno vrijeme milosti. Velika bol zbog njegova preminuća i osjećaj praznine što ga je ostavio u svima, ublaženi su djelovanjem Krista uskrsloga, koje se očitovalo kroz mnoge dane u skupnom valu vjere, ljubavi i duhovne solidarnosti, s vrhuncem u njegovu svečanu sprovodu.

Možemo reći: pogreb Ivana Pavla II. bio je doista izvanredno iskustvo u kojem se na neki način mogla osjetiti snaga Boga, koji, po svojoj Crkvi, želi od svih naroda oblikovati jednu veliku obitelj, po sjedinjujućoj sili Istine i Ljubavi (usp. Lumen gentium, 1). U času smrti, suobličen svome Učitelju i Gospodinu, Ivan Pavao II. ovjenčao je svoj dugi i plodni pontifikat, učvršćujući u vjeri kršćanski narod, okupljajući ga oko sebe i čineći da se čitava ljudska obitelj osjeća još više sjedinjenom. Kako ne osjetiti podršku u tome svjedočanstvu? Kako ne primijetiti ohrabrenje koje proizlazi iz toga događaja milosti?

2. Iznenađujući me u mojim predviđanjima, božanska me je Providnost, po glasovima časnih otaca kardinala, pozvala da naslijedim toga velikoga papu. Promišljam ovih sati što se dogodilo u kraju Cezareje Filipove, prije već dvije tisuće godina. Čini mi se kao da čujem Petrove riječi: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”, i svečanu Gospodinovu izjavu: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,15-19).

Ti si Krist! Ti si Petar! Čini mi se kao da ponovno proživljavam isti evanđeoski prizor; ja, nasljednik Petrov, dršćući ponavljam dršćuće riječi galilejskoga ribara i ponovno u nutrini potresen osluškujem ohrabrujuće obećanje božanskoga Učitelja. Dok je ogromna odgovornost koja pada na moja slabašna pleća, bez sumnje je neizmjerna božanska sila na koju mogu računati: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju” (Mt 16,18). Izabirući me za biskupa Rima, Gospodin me je htio za svoga namjesnika, htio me kao “stijenu” na koju se svi sa sigurnošću mogu osloniti. Njega molim da nadomjesti slabost mojih snaga, kako bih bio odvažni i vjerni pastir njegova stada, uvijek poučljiv poticajima njegova Duha.

Spremam se preuzeti ovu osobitu službu, “petrovsku” službu u korist sveopće Crkve, uz ponizno predanje u ruke Božje Providnosti. Ponajprije obnavljam svoje potpuno i zaufano prijanjanje uz Krista: “In Te, Domine, speravi; non confundar in aeternum!”.

Vas, gospodo kardinali, zahvalna srca zbog povjerenja što ste mi ga ukazali, molim da me podržite molitvom i trajnom, djelatnom i mudrom suradnjom. Molim i svu braću u biskupstvu da budu uz mene molitvom i savjetom, kako bih doista mogao biti Servus servorum Dei. Kao što su Petar i ostali apostoli prema volji Gospodinovoj činili jedan jedinstveni apostolski zbor, isto tako nasljednik Petrov i biskupi nasljednici apostola – Koncil je to snažno naglasio (usp. Lumen gentium, 22) – moraju biti međusobno sjedinjeni. To kolegijalno zajedništvo, premda u različitosti uloga i službi rimskoga prvosvećenika i biskupa, u službi je Crkve i jedinstva vjere, od koje u značajnoj mjeri ovisi učinkovitost evangelizatorskoga djela u suvremenom svijetu. Tim putem kojim su napredovali i moji časni prethodnici, namjeravam stoga i ja nastaviti, brinući se samo da čitavome svijetu objavim živu prisutnost Krista.

3. Preda mnom je, posebice, svjedočanstvo pape Ivana Pavla II. On za sobom ostavlja odvažniju, slobodniju, mlađu Crkvu. Crkvu koja, prema njegovu nauku i primjeru, mirno gleda na prošlost i ne boji se budućnosti. S Velikim jubilejom ona je ušla u novo tisućljeće noseći u rukama Evanđelje, primijenjeno na današnji svijet putem pouzdanoga tumačenja II. vatikanskoga sabora. S pravom je papa Ivan Pavao II. označio Koncil kao “kompas” kojom se valja orijentirati u prostranom oceanu trećega tisućljeća (usp. apostolsko pismo Novo millennio ineunte, 57-58). I u svojoj duhovnoj oporuci on primjećuje: “Uvjeren sam da će još dugo novim naraštajima biti dano da zahvaćaju od bogatstava što nam ih je ovaj Koncil dvadesetog stoljeća pružio” (17. III. 2000.).

I ja stoga, spremajući se na služenje vlastito nasljedniku Petrovu, želim snažno potvrditi odlučnu volju da nastavim s nastojanjem oko ostvarenja II. vatikanskog sabora, tragom svojih prethodnika i u vjernom nastavljanju dvotisućljetne predaje Crkve. Upravo će se ove godine obilježiti 40. obljetnica zaključenja koncilskoga zasjedanja (8. prosinca 1965.). U tijeku godina, koncilski dokumenti nisu izgubili svoju aktualnost; njihovo se učenje pokazuje osobito prisutnim u globaliziranome društvu.

4. Osobito je značajno da moj pontifikat započinje dok Crkva živi osobitu godinu posvećenu euharistiji. Kako ne prihvatiti to providonosno podudaranje kao čimbenik koji mora označavati službu na koju sam pozvan?

Euharistija, srce kršćanskoga života i izvor evangelizatorskoga poslanja Crkve, ne može a da ne predstavlja trajno središte i vrelo petrovskoga služenja koje mi je povjereno. Euharistija trajno uprisutnjuje Krista uskrsloga, koji nam se nastavlja darovati, pozivajući nas da budemo dionici stola njegova Tijela i njegove Krvi. Iz punoga zajedništva s Njime izvire svaki drugi vid života Crkve, ponajprije zajedništvo svih vjernika, zauzetost oko navještaja i svjedočenja Evanđelja, gorljivost u milosrđu prema svima, osobito prema siromašnima i malenima.

Ove će se godine, stoga, s osobitim naglaskom morati proslaviti svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove, Tijelovo. Euharistija će, potom, u kolovozu biti u središtu Svjetskoga dana mladih u Koelnu, a u listopadu Redovne skupštine biskupske sinode, koja će kao temu imati: “Euharistija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve”. Od svih tražim da kroz sljedeće mjesece pojačaju ljubav i pobožnost prema Isusu euharistiji, te da odvažno i jasno izreknu svoju vjeru u stvarnu prisutnost Gospodinovu, osobito po svečanosti i ispravnosti slavlja. To osobito tražim od svećenika, na koje sada s osobitom ljubavlju mislim. Ministerijalno svećeništvo rođeno je u Dvorani posljednje večere, skupa s euharistijom, kako je to toliko puta podvukao moj časni prethodnik Ivan Pavao II. Svećenički život posebice mora imati “euharistijski oblik”, napisao je u svome posljednjemu pismu za Veliki četvrtak (br. 1). Tome ponajprije pridonosi pobožno svakodnevno slavljenje svete mise, kao središta života i poslanja svakoga svećenika.

5. Hranjeni i podržani euharistijom, katolici ne mogu a da se ne osjete potaknuti na nastojanje oko onoga punog jedinstva što ga je Krist žarko želio u Dvorani posljednje večere. Nasljednik Petrov zna da tu najvišu čežnju božanskoga Učitelja mora na sasvim osobiti način preuzeti kao vlastiti zadatak. Njemu je doista povjerena briga da učvrsti braću (usp. Lk 22,32).

Punom sviješću, stoga, na početku svoga služenja u rimskoj Crkvi, što ju je Petar oblio svojom krvlju, sadašnji njegov nasljednik preuzima kao svoj prvotni zadatak taj da bez ikakve štednje svojih sila radi na obnovi punoga i vidljivoga jedinstva svih Kristovih sljedbenika. To je njegova nakana, to je njegova stalna obveza. On je svjestan da u tome nije dostatno samo pokazivanje dobrih namjera. Potrebni su konkretni potezi koji će ući u duše i pokrenuti savjesti, potičući svakoga na onaj nutarnji dijalog koji je preduvjet svakoga napretka na putu ekumenizma. Teološki je dijalog neophodan, neizbježno je i proučavanje povijesnih razloga odluka donesenih u prošlosti. No, ono što je najpotrebnije jest ono “čišćenje pamćenja”, što ga je Ivan Pavao II. toliko puta spomenuo i koje jedino može raspoložiti duše da prime punu istinu Kristovu. Upravo pred Njim, vrhovnim Sucem svakoga živoga bića, svatko od nas mora stati, sa sviješću da jednoga dana mora Njemu podnijeti račun za sve što je učinio ili nije učinio obzirom na veliko dobro punoga i vidljivoga jedinstva svih njegovih učenika.

Sadašnji nasljednik Petrov osjeća se pozvanim da osobno odgovori na to pitanje i spreman je činiti sve što je u njegovoj moći oko promicanja temeljne stvari ekumenizma.

Tragom svojih prethodnika, on je sasvim odlučan podržati svaku inicijativu koja bi se mogla učiniti prigodom za promicanje veza i dogovora s predstavnicima različitih Crkava i crkvenih zajednica. Njima, pak, upućuje i ovom prilikom najsrdačniji pozdrav u Kristu, jedinome Gospodinu sviju.

6. Moje se sjećanje u ovom trenutku vraća nezaboravnome iskustvu što smo ga svi mi proživjeli prilikom smrti i pokopa neprežaljenoga Ivana Pavla II. Oko njegovih posmrtnih ostataka, položenih na golu zemlju, okupili su se poglavari država, osobe iz svih društvenih staleža, a osobito mladi, u jednom nezaboravnom zagrljaju ljubavi i divljenja. Na njega je s povjerenjem gledao cijeli svijet. Činilo se mnogima da je to snažno sudjelovanje, pojačano sve do krajnjih granica planeta pomoću sredstava komuniciranja, poput nekog zajedničkog traženja pomoći od pape, što mu ga upućuje današnje čovječanstvo, koje se, uznemireno nesigurnostima i strahovima, pita o vlastitoj budućnosti.

Crkva danas mora oživjeti u sebi samoj svijest o obvezi da svijetu ponovno predstavi glas Onoga koji je rekao: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12). Preuzimajući svoju službu, novi papa zna da je njegov zadatak učiniti da pred muškarcima i ženama današnjice zasja svjetlo Kristovo: ne vlastito svjetlo, nego ono Kristovo.

S tom se sviješću obraćam svima, pa i onima koji slijede druge religije ili koji jednostavno traže neki odgovor na temeljna životna pitanja i još ga nisu našli. Svima se obraćam u jednostavnosti i s ljubavlju, kako bih im zajamčio da Crkva želi nastaviti s njima voditi otvoreni i iskreni dijalog, u potrazi za istinskim dobrom čovjeka i društva.

Od Boga molim jedinstvo i mir za ljudsku obitelj, te izjavljujem da su svi katolici spremni surađivati oko istinskoga društvenoga razvoja, koji će poštivati dostojanstvo svakoga ljudskoga bića.

Neću štedjeti sile i posvema ću se posvetiti nastavku obećavajućega dijaloga što su ga moji časni prethodnici poveli s različitim civilizacijama, kako bi iz međusobnoga razumijevanja proizišli uvjeti za bolju budućnost za sve.

Posebice mislim na mlade. Njima, povlaštenim sugovornicima pape Ivana Pavla II., upućujem svoj zagrljaj pun ljubavi, iščekujući, ako to bude Božja volja, da ih susretnem u Koelnu u prigodi nadolazećeg Svjetskog dana mladih. S vama, dragi mladi, budućnosti i nado Crkve i čovječanstva, nastavit ću razgovarati, slušajući vaša očekivanja u namjeri da vam pomognem da još dublje susretnete živoga Krista, vječno mladoga.

7. Mane nobiscum, Domine! Ostani s nama, Gospodine! Ovaj zaziv, koji oblikuje temu vodilju apostolskoga pisma Ivana Pavla II. za Godinu euharistije, molitva je koja sama izvire iz moga srca, dok se spremam započeti službu na koju me Krist pozvao. Poput Petra, i ja mu obnavljam svoje bezuvjetno obećanje vjernosti. Njemu samome namjeravam služiti posvećujući se potpuno služenju njegovoj Crkvi.

Kao pomoć u tome obećanju, zazivam majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, u čije ruke stavljam sadašnjost i budućnost svoje osobe i Crkve. Neka se njezinu zagovoru pridruže i sveti apostoli Petar i Pavao i svi sveti.

S ovim osjećajima podjeljujem vama, časna braćo kardinali, onima koji sudjeluju u ovomu obredu i svima koji ovo slušaju putem televizije i radija poseban blagoslov ispunjen ljubavlju.