Predavanje „Gnosticizam od ranokršćanske hereze do postmoderne ideologije“ održao je izv. prof. dr. Trpimir Vedriš s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a misu je predslavio porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Tijekom mise u službu akolita primljen je Samuel Espinal Ramirez.

Rektorova uvodna riječ

Prije početka predavanja okupljene je pozdravio rektor sjemeništa Alejandro Castillo. Nakon uvodne molitve rektor je uputio pozdrav okupljenima te je svima zahvalio za dolazak, napose biskupu Štironji kojemu je to bio prvo sudjelovanje na činu početka nove akademske godine u tom sjemeništu u ulozi velikog kancelara Visoke teološke škole. Rektor je uputio pozdrav katehistima i odgovornima za Neokatekumenski put za to područje. U ime Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli skupu je nazočio prorektor za ljudske resurse prof. dr. Alfio Barbieri. Osim pulskih bogoslova skupu su nazočili bogoslovi Sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Trstu, zajedno s duhovnikom i vicerektorom.

Rektor Castillo se je u nastavku osvrnuo na jedan govor pape Franje u kojem je ustvrdio da ne živimo samo u epohi promjena, nego jednu epohalnu promjenu. Nakon promišljanja rektora intoniran je na latinskom himan Duhu Svetom „Veni Creator“. Vicerektor sjemeništa vlč. Jurica Manzoni je potom predstavio predavača, prof. Vedriša.

Predavanje „Gnosticizam od ranokršćanske hereze do postmoderne ideologije“

Predavač se na početku prisjetio svog boravka u sjemeništu u Puli, bio je ondje u trenutku razmatranja svećeničkog zvanja, kao zanimljivost je otkrio da su svi koji su bili tada u njegovoj skupini zasnovali obitelj, no, posebnost je i da su svi, jednom ili više puta, doktorirali, dakle, ostvarili izvanredne akademske karijere.

Govor o gnosticizmu predavač je započeo pitanjem „što je gnosticizam. Zašto je ta tema uopće danas bitna? Gnostici se u povijesti Crkve spominju kao jedna opasna hereza drugoga i trećeg stoljeća koja je izgubljena, izgurana na neki način s povijesne pozornice. Međutim, prema mišljenju mnogih promatrača naše kulture, gnosticizam i gnostičke ideje se na mala, i ne više toliko mala vrata, vraćaju u naše društvo.“

„Gnosticizam se obično opisuje kao religijsko-filozofski nauk koji se temelji na dualizmu između materije, i duha sa često dva počela gdje je ono materijalno počelo doživljeno kao zlo, ono duhovno, savršeno kao uzvišeno i u nekoj vrsti nesklada koji u kozmosu vlada oko ova dva principa. Gnostici se kao nekakve skupine ili unutar Crkve ili na margini Crkve javljaju između drugog i trećeg stoljeća. Danas, u nekom ambijentu liberalno protestantskog promatranja početaka kršćanstva pokušavaju se gnostičke tendencije predstaviti kao jednako važne, relevantne i prisutne, kao ono što će postati, pravovjerno kršćanstvo. Dok je gnosticizam, tradicionalno, unutar katoličkog svijeta bio smatran nečim lošim i opasnim u modernom diskursu to je nešto što postaje privlačno, atraktivno i interesantno“, upozorio je izv. prof. dr. Vedriš.

„Gnosticizam treba razlikovati od gnoze. Gnoza je obično definirana kao neka unutarnja mistična spoznaja koja je zasnovana na intuiciji i koja je preduvjet da bi čovjek postigao spasenje. Dakle, unutar većine gnostičkih sustava, povijesnih, spasenje se postiže na način da čovjek preko nekog unutarnjeg tajnog znanja doživljava unutarnju transformaciju, neku vrstu prosvjetljenja i on to postiže svojim vlastitim snagama. U tom smislu, gnostičke ideje su bile oštro kritizirane i osuđivane je od velikih crkvenih otaca.“

Predavač je napomenuo da, „iako se može smatrati da je gnosticizam nestao do petog stoljeća, njegov se svojevrsni kontinuitet nalazi u raznim sektama u srednjem vijeku koje su pokazivale neke naznake gnostičkih ideja. Gnostičke ideje ponovno nalazimo u visokoj renesansi, kada se čovjek vrednuje kao moguće počelo na kojem se može uspostaviti ne samo vrijednosni sustav nego i pogled na svijet. Te ideje nalazimo ponovno u tekstovima 18. i 19. stoljeća, te kasnije u drugoj polovini 20. stoljeća, u kontekstu postmoderne misli.“

Kao razlog za nedostatak detaljnijih podataka i zapisa o vjerovanjima gnostika predavač je naveo upravo pobjedu pravovjerja koja je uvjetovala brisanje evidencije i uspomene na gnostičke ideje.

Naglasio je važnost pravilnog sagledavanja gnosticizma uz ostalo i zbog perspektive današnjeg shvaćanja u kojem manjine, marginalci i gubitnici bivaju smatrani pozitivcima, zbog naravnog osjećaja suosjećanja, no, po mišljenju izv. prof. dr. Vedriša, riječ je o zlouporabi suosjećanja temeljem kojeg gnosticizam moguće dobiva uporište čak i u unutar crkvenom kontekstu.

Spominjući otkriće rukopisa iz Nag Hamadija 1945. godine predavač je napomenuo da se pokazalo da su autori poput Origena i drugih koji su polemizirali s tim mislima vrlo pošteno i precizno prenosili njihove ideje koje se i danas u čitavom njihovom autentičnom kontekstu mogu prepoznati u cjelovitim, takozvanim gnostičkim evanđeljima ili drugim tekstovima. Istraživanje tih spisa je pokazalo da je gnosticizam kao fenomen mlađi od kršćanstva i da su gnostička Evanđelja mlađa po nastanku od kanonskih Evanđelja, te su, na neki način, nastala kao njihova refleksija. U tom kontekstu predavač je argumentirano pobio tezu o heterogenosti ranoga kršćanstva koja je na poseban način prisutna u anglosaksonskom ambijentu, te je naglasio da je i zato važno studirati ranu crkvenu povijest.

Kao posebnu opasnost gnostičkih učenja istaknuo je tumačenje da gnoza predstavlja neku vrstu tajnoga znanja, koje nije otvoreno svima, svojevrsno elitističko znanje. Predavač je to definirao kao jednu vrstu duhovne oholosti. „Nadalje, jedan od razloga opasnosti gnosticizma je svojevrsna privlačnost takvih ideja. Osim toga, u gnostičkoj tradiciji postoji konstantno prisutna kritika prema crkvenoj hijerarhiji, u domeni mnogih pitanja.“

Iz proučavanja povijesnog gnosticizma moguće je dobiti smjernice za promatranje suvremenog gnosticizma. Prvi okvir je sam sadržaj, drugi je društveni i kulturni kontekst, a treći je postojanje psiholoških preduvjeta, ljude svih vremena muče slični egzistencijalni problemi, na koje gnosticizam, dakako, nudi svoje odgovore. U argumentiranju svakoga od tri okvira predavač je citirao jednog od značajnih svjetskih istraživača gnosticizma, njemačkog filozofa i teologa Hansa Jonasa, pojasnivši ih u svjetlu nauka Martina Heideggera, filozofa iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, predstavnika egzistencijalizma, koji u svojoj osnovi govori o tjeskobi od svijeta u kojoj je kozmos odvojen od čovjeka.

U tom kontekstu za gnostike je Bog dalek, udaljen od svega spoznatljivoga i do njega je moguće doći jedino preko te iskre gnoze koja se javlja u čovjeku. Predavač je spomenuo i promjenu viđenja Hansa Jonasa koji je nakon iskustva Drugoga svjetskog rata uvidio da ideja odvajanja čovjeka od kozmosa rađa zlim plodovima.

Sljedeći autor kojega je predavač citirao je Eric Voegelin koji je u jednom filozofsko-političkom diskursu došao do zaključka da su svi totalitarni režimi dvadesetog stoljeća zapravo plodovi prihvaćanja temeljnih gnostičkih nasada. Istaknuo je veliki sraz koji se uviđa kada se s time suoči današnje zagovaratelje gnostičkih ideja, posebno je napomenuo postojanje totalitarnih tendencija unutar New age pokreta, što može izgledati paradoksalno, no dubljim promatranjem, preko različitih ideja, lako je moguće doći do jezgre društveno i politički opasnih ideja.

Govoreći o gnosticima danas, izv. prof. dr. Vedriš je rekao da su najmanje opasni oni koji samo žele biti gnostici te je to definirao kao svojevrsni duhovni folklor.

Gnostičke ideje danas, između ostalog, postoje u New age pokretima, gdje najveću opasnost predstavlja odbacivanje svakog oblika morala.

Nadalje, temeljne postavke rodne teorije podsjećaju na gnostičke ideje u novom ruhu. Unutar te teorije otvara si put transhumanistička ideja koja u određenim aspektima predstavlja gnosticizam u punoj potenciji koji dolazi i na valu nove digitalne revolucije.

„Katoličanstvo i vjera utjelovljenja, poštovanje prema tijelu, od središnjeg je značaja za naše bogoštovlje i za naš način života“, pojasnio je nadalje predavač. „Oblik gnosticizma, protuutjeloviteljska, dualistička ideologija razdvajanja tijela i duše je jedna velika opasnost. To je vrsta spiritualizma koja samo dušu ili um cijeni kao istinsko ja. Oni tijelo obezvrjeđuju kao objekt, kao niže stvorenje, opterećenje za dušu ili se prema tijelu odnose kao prema pukoj materiji kojom se mora manipulirati voljom, s naglaskom na manipulaciji.“

„U katoličkom shvaćanju ljudska bića nisu duše koje imaju tijelo kao objekte nego smo mi subjekti s jedinstvom duše i tijela. Mišljenje da mi imamo tijelo, može nas navesti da živimo u svojoj glavi nepovezani sa svojim tijelom. Rodni identitet, najočitiji je primjer utjecaja gnostičkih koncepata na našu kulturu, a taj utjecaj je vrlo opasan i dosita ga treba ozbiljno shvatiti i suočiti se s njime“, zaključio je izv. prof. dr. Vedriš.

Misa u sjemenišnoj kapeli

Mons. Štironja na početku homilije je rekao da „Isus poziva i postavlja“. „Kao što on sije zrnje i daje urod, on ujedno raspoređuje, daje zadaću kao i urod; ispunja milošću, tješi i ujedno dopušta kušnje da bi nas one učvrstile, kako bi nas Bog preko njih učvrstio i pripremio za nove, često i teže službe. Prepustiti se Duhu Božjemu zapravo znači, suprotstaviti se silama ovoga svijeta koji nas želi za sebe. I ovim svetim činom zaziva Duha Svetoga, mi potvrđujemo da želimo surađivati s Duhom Božjim i da se želimo osloniti na njega koji je naša snaga“, rekao je biskup.

Govoreći o sadržaju ulomka Evanđelja po Marku (9, 17 – 25) biskup istaknuo je nekoliko analogija spomenute situacije i života svakoga kršćanina.

Mladić naglašava svoju revnost u slijeđenju zakona. „Nismo li često slični ovom mladiću? Nemamo li potrebu pokazati kako i mi živimo svoj ritam? Možda i pokazati često svoju pravu vrijednost?“

„Da Isus cijeni njegovo nastojanje potvrđuje Markova konstatacija: Zavoli ga Isus. Dragi bogoslovi, i vas i nas, Isus je zavolio, zavolio i pozvao. I upravo naš poziv jest znak da nas voli“, naglasio je propovjednik. „Osobito je došao zavoljeti bolesne, izgubljene, grješne, a nije li pozvao i nas i poziva nas svakoga dana da i mi više volimo upravo one koji su bolesni, koji su izgubljeni u ovom svijetu, koji su grješni? Došao je Isus reći Istinu o Ocu, u Očevo ime pozvati u Kraljevstvo, ponuditi spasenje i otkupljenje. Nismo li i mi tu da odgovorimo upravo na taj poziv? Mi smo oni s kojima Isus računa, da širimo Kraljevstvo Božje“, dodao je.

„Isus poziva mladića na razmišljanje i dublje prihvaćanje poziva“, nastavio je biskup.

Na mladićevo pitanje: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Isus odgovara: „Jedno ti nedostaje, kaže Isus, što imaš prodaj, podaj siromasima i onda dođi slijediti me.“

„Mladiću kaže osobno što mu je činiti, a drugima kaže preko svojih apostola, preko svojih poslanika. Vama, dragi bogoslovi, šalje poruku što vam je činiti preko vaših poglavara preko onih koji su stavljeni pred vas i za vas da vam pomognu otkriti svoje poslanje, otkriti volju Božju i pomoći je izvršiti“, rekao je mons. Štironja obraćajući se bogoslovima.

Pojasnio je da Isus traži sve ili ništa. „Svatko znade i može početi, ali do kraja ustrajati, to je uspjeh i to može samo onaj koji je Kristov, koji je svoju dušu predao Kristu i želi je predati Kristu, a ne predati je ovome svijetu.“

Govoreći nadalje bogoslovima detaljnije je pojasnio njihov trenutni status i glavnu zadaću, „Ne, nemojte misliti da ste vi ovdje da se spremite za posao. Vi ste ovdje dobili posao. Vi ste ovdje na vrlo važnu poslu – da se spremite za još veći. Znači, nije boravak u sjemeništu nešto usputno, nešto tek tako, nego je ovo ozbiljan i odgovoran posao. Zato danas zazivamo Duha Božjega; da biste tako to shvatili i ozbiljno se uhvatili u koštac sa svim onim što život stavlja pred vas.“

Biskup je istaknuo da je važno razlučiti i nadasve prepoznati i slijediti Božji glas, a ne svoj glas, prepoznati i vršiti volju Božju.

„To je uvjet dobrog vršenja poslanja. Kao što je Otac svoga sina poslao siromašnom ljudskom rodu, tako i Sin svoje učenike šalje u tu istu službu. Ne veže ljude sentimentalno za svoju osobu, uz svoje sposobnosti, nego ih veže za Oca Nebeskoga, za volju Očevu.“

Vračajući se na ulomak iz Evanđelja pojasnio je da je „Isus pohvalio mladića zbog toga što nikada nije prekršio ni jednu Božju zapovijed, no uz pohvalu daje mu uputu kojom ga upozorava da to nije dovoljno. Prvi dio je izvršen, završen, to jest mladić nije ubijao, nije činio preljuba, nije krao, nije lažno svjedočio, nije otimao i ponad svega roditelje je poštovao“.

„To je sociologija, poštivanje zakona je društvena higijena, no Isus poziva na dopunu zakona, a to je ljubav, s ljubavlju činiti, s ljubavlju živjeti svoje poslanje svim žarom srca i duše svjedočiti i širiti spasenje“, dodao je.

„Isus daje upute mladiću kako se osloboditi kako steći potpunu slobodu naviještanja. Isusov je naputak jednostavan: Prodaj i podaj sve da bi imao sve. To znači biti u službi Božjoj u službi Isusa. To znači vršiti volju Božju.“

„Isus poziva na dopunu zakona, a to je ljubav, s ljubavlju činiti, s ljubavlju živjeti svoje poslanje, svim žarom srca i duše širiti spasenje, ono što Isus nudi.“

„Temeljno je Kristovo pitanje ovo: Želiš li svoj egoizam zamijeniti kršćanskim altruizmom? To je glavno pitanje. Jesmo li spremni ono živjeti za sebe preobraziti u živjeti za druge? Ne traži se to samo od biskupa, svećenika, časne sestre, nego se to traži i od oca i od majke, to se traži od svakog kršćanina“, naglasio je mons. Štironja.

„Zato je naše stalno pitanje da li stvarno želimo biti Kristovi do te mjere da ljudi u nama i po nama prepoznaju Krista, to jest želimo li biti drugi Krist u svijetu u kojemu živimo?“, pojasnio je obraćajući se ponovno bogoslovima.

Posvijestio im je da se zato spremju da budu Krist u svijetu.

Upravo za takvo djelovanje, za takvo iznošenje životnih stavova nekoga u kome su ljudi prepoznali Krista propovjednik je iznio primjer svete M. Tereze iz Kolkate.

Nastavljajući govor o mladiću iz Evanđelja biskup je analizirao te iznio raščlambu u kojoj je primijetio da je mladić bio duhovan, prepoznao je u Kristovu glasu nešto posebno, ali, „ falilo mu je pobožnosti jer se nije potpuno predao da mu bude po volji Božjoj“.

„Pobožan biti znači dopustiti da u potpunosti bude po Božjemu, da se vrši Božja volja: Oče, ne po mojoj nego po tvojoj volji“, pojasnio je biskup pravilan pristup za potpuno predanje.

„Toga duha, dragi bogoslovi, treba Gospodin Isus, toga duha treba Crkva Božja. Neka nas na našim životnim putovima, osobito vas dragi bogoslovi, osobito vas, dragi poglavari i profesori, vodi Duh Božji da bi ova kuća, ova bogoslovija bila istinsko mjesto suradnje, življenja, odnosno implementiranja Duha Božjega i njegovih darova u svijet u kojemu živimo. Ako bude toga ovdje, lako će prijeći i iz ove kuće i nastaniti se u našim obiteljima, u našim župnim zajednicama, ondje kamo nas duh Božji vodi. Želim i sebi i vama, svima nama i svima našima da nas duh Božji po ravnu putu vodi“, zaključio je biskup Štironja.

Nakon homilije održan je obred u kojem je Samuel Espinal Ramirez primio službu akolita.