Četiri nacije na dva kontinenta, ukupno oko 40.000 kilometara putovanja. Papin zrakoplov poletjet će 2. rujna iz zračne luke Fiumicino i time će započeti Papin najdulji i najzahtjevniji apostolski pohod između Azije i Oceanije. No, Rimski biskup ne napušta svoju biskupiju kako bi obarao rekorde. Njegov pohod je, kako naglašava kardinal Tagle, prije svega “čin poniznosti pred Gospodinom koji nas poziva, čin poslušnosti poslanju”. Kako se približava putovanje koje će Papu odvesti u Indoneziju, Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur, Kardinal u razgovoru za Agenciju Fides govori i o tome zašto je ovaj pohod Petrova nasljednika Crkvama “malih stada” važan za cijelu sveopću Crkvu te za mir u svijetu.

S gotovo 88 godina, papa Franjo je pred najduljim i najzahtjevnijim putovanjem u svom pontifikatu. Što ga pokreće da krene na ovaj “tour de force”?

Sjećam se da je ovo putovanje u Aziju i Oceaniju bilo planirano već za 2020. Tek sam bio stigao u Rim, u Kongregaciju za evangelizaciju naroda, i sjećam se da je taj projekt već bio tamo. Onda je pandemija Covid-19 sve zaustavila. I bio sam jako iznenađen da je Sveti Otac ovaj projekt vratio u svoje ruke. To je znak njegove očinske bliskosti s onim što on naziva “egzistencijalnim periferijama”. Istinu govorim: mlađi sam od pape i znam da su ta duga putovanja teška. Za njega je prihvaćanje čak i ovog napora čin poniznosti. To nije show da pokažeš za što si još sposoban. Kao svjedok kažem da je to čin poniznosti pred Gospodinom koji nas poziva. Čin poniznosti i poslušnosti poslanju.

Neki ponavljaju: i ovo putovanje potvrđuje da Papa preferira Istok, a zanemaruje Zapad.

Ova ideja da se Apostolski pohodi smatraju znakom da Sveti Otac “preferira” neki kontinent ili dio svijeta ili da prezire druge dijelove je krivo tumačenje papinskih pohoda. Nakon ovog pohoda, krajem rujna, Papa planira posjetiti Luksemburg i Belgiju. Posjetio je mnoge zemlje uključujući mnoge regije Europe. Čini mi se da ovim pohodima želi ohrabriti katolike u svim kontekstima u kojima se nalaze. Također je važno imati na umu da većina čovječanstva živi baš u tim dijelovima svijeta. Dvije trećine svjetske populacije živi u Aziji. Većina tih ljudi su siromašni. I mnogo je krštenja među siromasima. Papa Franjo zna da ondje ima mnogo siromaha, a među siromasima postoji ta privlačnost prema Isusovoj osobi i Evanđelju, čak i usred ratova, progona i sukoba.

Drugi ističu da su kršćani, u mnogim zemljama koje je posjetio Papa, malobrojni u usporedbi s brojem stanovnika.

Prije svog pohoda, Papa je primio pozive ne samo od mjesnih Crkava, već i od civilnih vlasti i političkih vođa koji su službeno zatražili prisutnost rimskog biskupa u svojoj zemlji. Papinu prisutnost žele ne samo iz razloga vjere, nego i iz razloga koji zanimaju građanske vlasti. Za njih Papa ostaje snažan simbol ljudskog suživota u duhu bratstva i brige za stvoreno.

Vi, kao pastir filipinske Crkve i tada kardinal evangelizacijskog dikasterija, kakva ste iskustva i susrete imali sa zemljama i Crkvama koje će Papa posjetiti sljedećih dana?

U Papui Novoj Gvineji bio sam u apostolskom posjetu sjemeništima na zahtjev kardinala Ivana Diasa, tadašnjeg prefekta Kongregacije za širenje vjere. Dva puta sam putovao u dva mjeseca, posjetio sam sjemeništa u Papui Novoj Gvineji i na Salomonskim otocima. Također, posjetio sam Indoneziju i Singapur, ali nikad nisam bio u Istočnom Timoru iako sam se mnogo puta susretao s biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima iz te zemlje. Za mene je Azija “svijet sastavljen od različitih svjetova” i kao Azijac vidim da putovanje u Aziju otvara um i srce nepreglednim horizontima čovječanstva, ljudskog iskustva. Isto tako, kršćanstvo je utjelovljeno u Aziji na načine koji su meni iznenađujući. Toliko učim o mudrosti i kreativnosti Duha Svetoga. Uvijek me iznenade načini na koje se Evanđelje izražava i utjelovljuje usred različitih ljudskih konteksta. Nadam se da Papa i svi mi u njegovoj pratnji te novinari možemo imati ovo novo iskustvo, iskustvo kreativnosti Duha Svetoga.

Crkve koje Papa posjeti tijekom idućih dana, koje darove i točke utjehe mogu pružiti cijeloj Crkvi?

U tim su zemljama kršćanske zajednice gotovo posvuda manjina, “malo stado”. U mjestima kao što je Europa, Crkva još uvijek uživa određeni kulturni, društveni pa čak i građanski “status” poštovanja. Ali čak i u mnogim zapadnim zemljama vraćamo se ovom iskustvu Crkve kao malog stada, i može biti dobro pogledati Crkve mnogih istočnih zemalja da vidimo kako se netko ponaša kada je u stanju malenosti. Iskustvo prvih apostola, Isusovih učenika, ponavlja se mnogo puta u ovim zemljama. Župnik u Nepalu rekao mi je da je područje njegove župe veličine trećine Italije: on ima samo pet župljana raspršenih po tom velikom području. Nalazimo se u 2024. godini, ali kontekst i iskustvo izgledaju poput onih iz Djela apostolskih. I male Crkve koje žive na Istoku mogu nas poučiti.

Prva postaja na Papinom putovanju je Indonezija, zemlja s najvećom muslimanskom populacijom na svijetu.

Indonezija je arhipelaška nacija i postoji ogromna raznolikost situacija na kulturnoj, jezičnoj, ekonomskoj i društvenoj razini. To je ujedno i zemlja na svijetu s najvećim brojem muslimanskog stanovništva. Veliki dar Duha Svetoga indonezijskoj katoličkoj zajednici je suživot koji ne poriče različitost. Nadam se da će Papin posjet donijeti novi zamah bratstvu među vjernicima različitih vjera.

Jeste li tijekom svojih posjeta mogli doživjeti konkretne znakove tog bratskog suživota?

Rekli su mi da je zemljište na kojem se nalazi Katoličko sveučilište dar prvog predsjednika. Snažna poruka, da se pokaže da su među Indonežanima svi prihvaćeni kao braća i sestre. Sjećam se i kada sam sudjelovao na Danu mladih u Aziji. S obzirom na mali broj kršćana, među volonterima uključenim u organizaciju bilo je i mnogo mladih muslimana. Biskupska mi je konferencija dala dva pomoćnika, oba muslimana, za koje sam vidio da svoje dužnosti obavljaju s velikim poštovanjem prema Crkvi.

Druga postaja: Papua Nova Gvineja.

Crkva u Papui Novoj Gvineji je mlada Crkva, ali je već dala sveopćoj Crkvi mučenika, Petra To Rota, koji je bio i kateheta. Papua Nova Gvineja također je multikulturalna zemlja, s raznim plemenima koja se povremeno međusobno sukobljavaju, ali to je zemlja u kojoj različitost može biti prednost. Odustanemo li od naših predrasuda, čak i u plemenskim kulturama možemo pronaći ljudske vrijednosti bliske kršćanskim idealima. A onda u Papui Novoj Gvineji postoje mjesta gdje je priroda nezagađena. Prije dvije godine bio sam tamo na posveti nove katedrale. Tražio sam od biskupa vode, a on mi je rekao: “Možemo piti vodu iz rijeke, pitka je.” Zahvaljujući svojoj plemenskoj mudrosti uspjeli su održati sklad s prirodom i mogu piti izravno iz rijeke. Nešto što mi u takozvanim razvijenim zemljama više nemamo.

Treća postaja: Istočni Timor.

Znakovito je da se Papa dotiče Indonezije, a potom i Istočnog Timora. Dvije zemlje koje imaju povijest sukoba, a sada su u miru. Krhki mir, ali zahvaljujući objema zemljama, čini se da će biti trajan. Tamo je odnos između mjesne Crkve i vlasti vrlo dobar. Mjesna vlast podupire i obrazovne ponude povezane s Crkvom. A čini mi se da je Crkva bila jedna od referentnih točaka stanovništva tijekom domovinskog rata. Stanovnici Istočnog Timora kažu da ih je vjera u Krista održala tijekom godina borbe za neovisnost.

Četvrta postaja: Singapur.

To je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu i pravo je čudo vidjeti ljude koji su dosegli takvu razinu profesionalizma i vrhunske tehnologije u samo nekoliko godina i s ograničenim resursima, zahvaljujući i osjećaju za disciplinu. Vlada Singapura jamči slobodu svim zajednicama vjernika i štiti ih od napada i nepoštovanja. Prekršaji protiv vjere strogo se kažnjavaju. Ljudi žive sigurno, baš kao i turisti. Ali potrebna je ravnoteža. Povijest nas uči da pazimo kako primjena zakona ne bi završila u suprotnosti sa samim vrijednostima koje bi zakoni trebali štititi.

Čak i u tim zemljama – posebno u Papui Novoj Gvineji – apostolsko je djelo isprekidano pričama o misionarima mučenicima. Ali ponekad se rad misionara nastavlja prikazivati samo kao izraz kulturnog i političkog kolonijalizma.

Sada postoji ta tendencija i to iskušenje da se povijest, posebno povijest misija, čita s današnjim kulturnim obrascima i da se naše vizije nameću misionarima koji su živjeli stoljećima prije. Umjesto toga, moramo smireno pročitati povijest. Misionari su dar Crkvi. Oni slušaju samoga Krista koji je svojim sljedbenicima rekao da idu do kraja svijeta naviještati Evanđelje, obećavši da će uvijek biti s njima. Ponekad su neki vođe naroda vodili misionare na različita mjesta tijekom procesa kolonizacije. Ali ti su se misionari preselili da evangeliziraju, a ne da budu manipulirani i iskorišteni od strane kolonizatora. Mnogi svećenici, misionari i redovnici djelovali su protivno strategijama svoje vlade i bili su mučenički ubijeni.

Koja je tajanstvena veza koja uvijek spaja mučeništvo i poslanje?

Prije dvije godine objavljena je studija o vjerskim slobodama. Bila je jedna jasna činjenica: u onim zemljama u kojima je bilo zastrašivanja i progona, broj krštenja je rastao. Gdje postoji stvarna mogućnost mučeništva, vjera se širi. A i oni koji nisu vjernici pitaju se: odakle im sva ta snaga koja ih navodi da žrtvuju svoje živote? To je Evanđelje na djelu. I naš je cilj, također i Dikasterija za evangelizaciju, pomoći mjesnim Crkvama, a ne nametati način razmišljanja ili kulturu koja bi bila različita od njihove.