Mons. Martin Kmetec rođen je 10. studenoga 1956. u Ptuju u Sloveniji. Poslije osnovne škole, 1971. godine ulazi u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Vrijeme novicijata proveo je u samostanu u Cresu, a potom je pohađao studij teologije u Ljubljani, da bi po polaganju svečanih zavjeta otišao u SAD gdje je okončao studij i primio red đakonata. Za svećenika je zaređen 1982. u Ptujskoj Gori. Nekoliko godina djelovao je u rodnoj Sloveniji, a potom odlazi u misije na Bliski Istok.

Već dugi niz godina boravi u Turskoj gdje zajedno s braćom fratrima tihom, ali znakovitom prisutnošću svjedoči pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi. U prosincu 2020. papa Franjo imenovao ga je novim nadbiskupom i metropolitom Izmira. To je jedino nadbiskupsko središte rimskoga obreda u Turskoj. Izmir je jedan od najvećih turskih gradova, nastao na temeljima nekadašnje Smirne. Iako su u prvim kršćanskim vremenima na tom području živjeli brojni kršćani, danas ondje s obzirom na cjelokupno stanovništvo boravi malo kršćana, osobito katolika. No, povjesni značaj toga područja, njegova važnost za ostvarenje ekumenskog i međureligijskog dijaloga i njegov strateški značaj danas, obvezuje Crkvu na iskazivanje posebne brige za kršćane koji ondje žive i djeluju.

Fra Martina smo susreli u siječnju u Rimu, gdje je boravio prilikom prirprema za preuzimanje nadbiskupske službe. U iznimno srdačnom i otvorenom susretu osvrnuo se na svoj redovnički put, misijski poziv i iskustvo, međureligijski dijalog, izazove koje mu predstavlja nova služba, te se je rado prisjetio godina formacije u Sloveniji i Hrvatskoj.

1. Čestitke na izboru za biskupa. Kako ste primili tu vijest? Je li Vas iznenadila?

nadbiskup Izmira Martin Kmetec nadbiskup Teherana-Isfahana Dominique Mathieu / Foto: fra Daniel Bustamante/ofmconv.net

Ostao sam zatečen tom viješću. U Istanbulu smo imali susret s Biskupskom konferencijom zbog pripreme prijevoda četiri evanđelja i Djela apostolskih na turski jezik. Bio sam na tom susretu da predstavim zadnju fazu toga posla koji smo pokrenuli mi fratri iz samostana sv. Antuna u Istanbulu i na kojemu smo radili nekoliko godina.

Poslije tog susreta apostolski nuncij me je pozvao na razgovor. Bio sam malo zbunjen pitajući se zašto me zove. Naime, već se neko vrijeme govorilo o izboru novog biskupa, pa sam mogao naslutiti da je to tema razgovora, ali nisam očekivao takav ishod.

Nuncij me u razgovoru nije pitao o drugima, nego se meni izravno obratio pitajući me o raspoloživosti da prihvatim nadbiskupsku službu u Izmiru. To je za mene bio šok u tom trenutku jer sam svoj život vidio na drugačiji način, kao redovnik. Prihvatio sam taj poziv jer ga osjećam kao služenje Crkvi. Svjestan sam da će biti teško, ali na temelju dosadašnjega franjevačkog i misionarskog iskustva imam nadu da će mi Bog pomoći. Nikada me nije ostavljao pa neće ni sada.

2. Ako smo dobro razumjeli bavite se prevođenjem?

Da. Mi fratri smo preveli dosta kršćanske literature na turski jezik. Ja sam imao zadatak lektorirati i kontrolirati prijevode. Trudimo se. Osobno sam se mnogo posvetio produbljivanju Božje riječi i prevođenju. Tri godine sam studirao arapski jezik, godinu dana turski, općenito jezici i lingvistika su moje područje zanimanja i studija. Tomu sam se posvetio budući da komunikaciju smatram iznimno važnom jer to je put do bližnjega. U tom kontekstu vršimo naš apostolat kao franjevci u Turskoj.

3. Koliko godina već živite i djelujete kao misionar u Turskoj i kakvo je Vaše misionarsko iskustvo?

Nakon svećeničkog ređenja 1983. godine bio sam šest godina u Ljubljani gdje sam vršio dužnost odgojitelja u malom sjemeništu. 1989. otišao sam u Francusku na pripreme za misije i ondje sam boravio godinu dana. Nakon toga bio sam malo manje od jedanaest godina u Libanonu, a onda sam došao u Tursku. U Libanonu mi je bilo lakše jer smo ondje živjeli u kršćanskom okruženju, imali vrlo aktivan pastoral sa skautima, s djecom i drugim skupinama.

Kada sam došao u Tursku, u početcima mi je bilo jako teško jer je ondje dolazilo jako malo ljudi na misu. Nema mnogo vjernika na što nisam navikao u Libanonu. Župa gdje sam bio na početku imala je svega sto trideset vjernika koji su bili raštrkani po gradu. Teško mi je bilo zamisliti da na misu dolazi samo pet ljudi. To je za mene bio prvi izazov. Osim toga, osjećao sam se kao stranac jer nisam poznavao ni jezik ni kulturu… Tako da je jedan od izazova bila svojevrsna samoća. No, korak po korak nadišao sam i to. Zajednica fratara s kojima sam živio pomogla mi je rasti. Organizirali smo se pa smo počeli obnavljati crkvu, intenzivirati apostolat itd. Svakako, u Turskoj sam službovao u tri mjesta: sedam godina u Izmiru, kamo i sada idem, zatim u İskenderunu te deset godina u Istanbulu.

4. Kako ste prepoznali misionarski poziv i zašto baš Bliski istok?

Već kao student imao sam želju biti misionar. U meni je gorjela želja da idem u druge zemlje. Nisam to htio samo kao neku običnu avanturu nego sam htio naviještati Krista. Već sam spomenuo da sam volio učiti jezike i to sam vidio kao dar koji mi je Gospodin darovao. U tom smislu otkrivao sam da me On zove da koristim taj talent.

Šest godina nakon mog svećeničkog ređenja čitao sam u službenom glasilu našeg Reda „Fraternus Nuntius“ izvještaj tadašnjeg generala fra Franca Serinija o njegovom posjetu Libanonu. Među ostalim je napisao da ondje borave dvojica fratara, te je pozvao da im se pridruži barem još jedan. To sam prepoznao kao znak i poziv da krenem u Libanon. Napisao sam molbu koju je uprava Provincije i Reda prihvatila. To je bilo baš pri završetku rata u Bejrutu.

5. Dakle od samih početaka ste pratili razvoj Kustodije?

Da. Tada još nije bila Kustodija. Bio je to samostan izravno pod upravom Generalnog ministra u Rimu. Polako se razvila Delegacija, a onda Provincijska kustodija Istoka i Svete Zemlje. Naime, samostani u Istanbulu i u Libanonu djelovali su odvojeno, ali su fratri imali povremene susrete koji su bili svojevrsna kolijevka za nastanak Kustodije koja je službeno uspostavljena u vrijeme generalnog ministra fra Marca Tasche, sadašnjeg nadbiskupa Genove, i pridružena Rumunjskoj provinciji franjevaca konventualaca.

Sada ondje djeluju fratri iz više zemalja, a ima i domaćih zvanja tj. trojica koji su prvi put došli u kontakt s fratrima u Turskoj (iako nisu porijeklom Turci) i sad je jedan svećenik koji djeluje u Kustodiji te dvojica u formaciji u Rimu. Imamo i dvojicu iz Libanona, jedan je trenutno na studiju teologije u Padovi, a drugi u Asizu. Tako da malo-pomalo franjevačka prisutnost ondje raste.

6. Možete li nam ukratko opisati stanje u Nadbiskupiji Izmir čije kormilo preuzimate?

Današnji Izmir izgrađen je na ostatcima nekadašnje Smirne. Jedan je od najvećih i najnaseljenijih gradova u Turskoj i poznato turističko odredište. Nadbiskupija obuhvaća četvrtinu teritorija Turske. Radi se o zapadnom dijelu Turske, području Egejskog mora. To je drevna nadbiskupija u kojoj je osobito poznat sv. Polikarp, smirnski biskup i mučenik. Jedina je nadbiskupija latinskoga katoličkog obreda u Turskoj. Nemamo preciznih podataka o broju kršćana, ali svakako se radi o otprilike pet tisuća katolika, a ima i kršćana drugih denominacija.

Na tom području, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, razvojem industrije i trgovine naseljavali su se brojni stanovnici s mediteranskog i srednjoeuropskog prostora tako da ima ljudi porijeklom iz Italije, Francuske i s naših srednjoeuropskih područja. U krsnim knjigama nalazimo i naših slavenskih imena. Svakako, danas mladi idu studirati van – ostaje starija populacija.

U posljednje vrijeme migracije su jako velike, tako da mnogi kršćani iz Sirije dolaze živjeti na područje naše nadbiskupije. Također ima onih koji upoznaju Krista i obraćaju se na kršćanstvo. Svakako, radi se o raznovrsnoj strukturi žitelja i vjernika kršćana na području moje nadbiskupije. Imamo ukupno petnaestak svećenika, dijecenzanskih i redovničkih, i šest časnih sestara iz dvije kongregacije.

7. Koji su najveći izazovi s kojima ćete se suočiti kao novi nadbiskup i zadatci koji Vas čekaju?

fra Martin Kmetec, OFM Conv. s hrvatskim hodočasnicima u Izmiru 2009. / Foto: Nikola Volarić/Veritas

Prvo mi je zadatak utvrđivati ljude u vjeri i nastaviti pastoralnu djelatnost, ali također želim staviti naglasak na formaciju svećenika i naš zajednički rad na planovima za budućnost. Budući da nema mnogo kršćana, želja mi je redovito posjećivati svaku od tih malih zajednica. Svakako želimo u narednom razdoblju dobro organizirati katehiste i pripremiti kvalitetan vjeronauk za katekumene.

Osim tog formativno-pastoralnog dijela, želimo se posvetiti izradi novih prijevoda liturgijskih knjiga. Imamo prijevode koji su već zastarjeli, tako da će to biti izazaov kojemu se veselim kao ljubitelj jezika i prevođenja.

Naposljetku, i ne manje važno, naš apostolat vezan je također uz hodočasnike. Naime na teritoriju naše naše nadbiskupije nalaze se brojni ostatci ranokršćanskih crkava i značajna hodočasnička mjesta npr. mjesta vezana uz sv. Pavla (Kolos, Milet, Efez, Ikonija).

Zatim se u blizini Efeza nalazi mala crkva u istočnom stilu za koju se vjeruje da je nastala na mjestu gdje su poslije Isusove smrti i uskrsnuća boravili Blažena Djevica Marija i sv. Ivan apostol (kraj 1. stoljeća). Naime, na temelju dnevnika bl. Ane Katarine Emmerich u koji je zapisivala sadržaje mističnih objava, 1881. godine krenulo se u arheološka iskapanja i doista su pronađeni temelji male građevine koji iznimno dobro odgovaraju opisima koje nam je ostavila poznata mističarka. Ondje imamo mnogo administrativnih problema jer je cijelo zemljište nacionalizirano. Dakle, sva ta velika ostavština naših predaka u vjeri je baština koja nas obvezuje i stoga želimo da to budu živa mjesta na kojima će se okupljati hodočasnici.

8. Budući da ste dugo u Turskoj možete li nam reći postoji li ondje međureligijski dijalog i kako biste ga ocijenili?

Kad sam tek došao u Tursku međureligijski dijalog je bio prilično dobro organiziran i Islamska zajednica i kršćanske Crkve imale su izgrađen dijalog. Bili su to iznimno pozitivni susreti. Onda se s godinama zbog raznih političko-socijalnih problema u društvu taj dijalog smanjivao.

Spomenuo bih i susrete koje smo organizirali mi franjevci. Prvi puta u İskenderunu za sve fratre koji rade i djeluju u većinski islamskim zemljama. Potom smo organizirali i susret „Pro dialogo“ 2013. na kojemu su sudjelovali fratri iz različitih provincija Reda među kojima su bili i sadašnji hrvatski provincijal fra Josip Blažević i sadašnji urednik Veritasa fra Vladimir Vidović. Bio je to događaj na kojem smo imali, među ostalim, susrete s pripadnicima Islamske zajednice. Posljednji značajan međureligijski događaj tog tipa bio je povodom 800. obljetnice susreta sv. Franje sa sultanom Malikom al-Kâmilom. Tako da se trudimo živjeti duh Asiza.

9. Kakav je položaj kršćana? Mogu li slobodno ispovijedati svoju vjeru i koje su poteškoće s kojima se susreću?

Kršćani mogu ispovijedati svoju vjeru. Problemi najčešće nastaju za one koji se obrate s islama na kršćanstvo. Tako npr. obraćenici imaju problema prilikom zapošljavanja, neke administrativne probleme, a nerijetko i nerazumijevanja od strane članova obitelji.

Prije je osobna iskaznica uz ostale podatke sadržavala i vjersko opredjeljenje tj. je li netko muslimam ili kršćanin. Iako su te informacije i sada u bazama podataka, ipak nisu više na novim osobnim iskaznicama. U tom smislu kršćani imaju poteškoća. Bilo je i nasilja, ali mi kršćani koji ondje živimo ne želimo gledati taj negativni dio. Želimo se usmjeriti građenju lijepih odnosa. I kao nadbiskup imat ću susrete s predstavnicima vjerskih zajednica i s lokalnim političarima i nadam se da će biti plodonosni.

10. Dakle ima obraćenika s islama na kršćanstvo?

Ima ljudi koji traže prelazak na kršćanstvo. To je vrlo delikatno pitanje pa stoga želimo najprije ispitati motive te ako doista prepoznamo da čovjek ima nutarnji poticaj od Boga da se obrati na kršćanstvo, prihvaćamo njegovu molbu. Nažalost, ima i nekih koji imaju i krive motive, kao npr. želju da idu živjeti i raditi u europske zemlje. Smatramo da je obraćenje proces sazrijevanja i stoga želimo temeljito pristupiti molbama tog tipa.

11. Ima li mladih kršćana i koji su njihovi izazovi?

Ima. Mnogi su aktivni i to me veseli. Ima, nažalost, i ravnodušnih. Naravno, mladi se susreću s izazovima koji su zajednički u svim zemljama.

12. Kako gledate na odluku da Hagia Sophia (Aja Sofija) ponovno postane džamija?

Ta odluka nas je ražalostila. Radi se o političkoj odluci kojom turska Vlada želi ispuniti obećanje koje je dala prije dolaska na vlast. Hagia Sophia treba biti mjesto susreta, ali, nažalost, za neke to je simbol osvajanja Istanbula i uzvišenosti islama nad kršćanstvom. To se protivi iskoracima koje je napravio Atatürk koji joj je dao položaj muzeja. I među samim muslimanima postoji podijeljeno mišljenje o toj odluci. Nisu svi zadovoljni time. Nažalost, postoji politička struja koja stvara poteškoće.

13. Kakvi su odnosi s pravoslavnim kršćanima?

Gajimo jako dobre odnose s pravoslavnom braćom. Patrijarh Bartolomej je iznimno prijateljski raspoložen. Bio je vrlo blizak prijatelj našem fra Alfonsu Sammutu, Maltežaninu, koji mu je pomagao u korespondeciji sa sugovornicima na talijanskom jeziku. Spomenuo bih i sv. papu Ivana XXIII. kojega Partijarh iznimno poštuje, a koji je bio papinski delegat u Turskoj. Ondje na njega imaju lijepa sjećanja. Zovu ga „turski papa“. Inače, rado spomenem da je Ivan XXIII. bio vrlo blizak prijatelj s našim fratrima u Istanbulu kod kojih je dolazio na odmor u samostan i spavao baš u sobi u kojoj sam ja bio smješten zadnjih godina. Svakako, mi kršćani smo manjina i imamo vrlo slične probleme pa nastojimo zajednički djelovati kad god je to moguće.

14. Nedavno je Hrvatska parlamentarka Marijana Petir izborila da se iz hrvatskog proračuna izdvoji 1.5 milijuna kuna za pomoć progonjenim kršćanima i onima koji su u potrebi te su vjerska manjina u svojim zemljama. Pomažu li dovoljno, prema vašem mišljenju, europske zemlje i organizacije kršćane na Bliskom istoku te zašto i u kakvom obliku bi to trebale činiti?

Mislim da Europa i općenito Zapad nisu dovoljno pomogli kršćanima na Bliskom istoku. Većina europskih zemalja pruža vrlo slabu pomoć. Može se učiniti više i u obliku materijalne pomoći, ali i snažnijom političkom podrškom. Rat u Iraku je takoreći umjetno stvoren. Svi ti ratovi bili su pogubni za sviju, osobito za kršćane. Oni su platili najveću cijenu. Umjesto da se gleda na dobro ljudi, svakoga čovjeka, najčešće su prevladali interesi koji su dovodili do sukoba i problema u društvu. Veliki problem su i migracije. Ja sam se zauzimao za neke kršćanske obitelji iz Sirije koje su tražile utočište u našim europskim zemljama i nisam uspio zbog stroge migarcijske politike.

Svakako bih rekao da ima zemalja koje se trude više pomoći, kao npr. Poljska koja pruža veliku pomoć, bilo preko državnih instiucija, bilo Caritasa Poljske biskupske konferencije. U posljednje vrijeme postoji sve izraženiji interes, barem crkvenih organizacija sa Zapada, da više pomažu kršćane na Bliskom istoku da očuvaju svoja ognjišta i kulturu. Važno je to! Stoga se i radujemo najavi pape Franje da će pohoditi Irak. To je znak nade za sve nas kršćane na Bliskom istoku.

15. Rođeni ste Slovenac gdje ste i odrasli. U početnoj fazi franjevačke formacije boravili ste u Hrvatskoj. Kakva sjećanja nosite sa sobom iz rodne Slovenije i iz godina boravka u Hrvatskoj?

Ja sam rođen u Ptuju. Dijete sam sa sela i navikao sam fizički raditi, pa mi je to i danas poticaj da neumorno radim kao biskup. Imam dvije sestre i dva brata i, naravno, nećake. Uvijek se rado sjećam svoga djetinjstva i formacije u Sloveniji i boravka i formacije u Hrvatskoj, gdje mi je bilo najteže prva dva tjedna dok se nisam navikao.

Bilo mi je lijepo živjeti u Hrvatskoj. Rado se sjećam fratara, osobito mog magistra iz novicijata na Cresu fra Alojzija Litrića, zatim fra Ljudevita Maračića i drugih. Alojzije nam je ucijepio u srce puno dobrih stvari koje mi i danas puno znače.

Imao sam jedno vrijeme želju vratiti se u Sloveniju, svjestan da me i ondje trebaju. To su priželjkivala i moja rođena braća i sestre. Brat mi je rekao šaleći se, nakon što je čuo vijest da sam postao biskup: „mi idemo u mirovinu, a ti ne odustaješ od rada i preuzimaš veću službu“. Nije bio zadovoljan što ću ostati ondje. Nažalost, zbog trenutne situacije s koronavirusom neće moći sudjelovati na ređenju.

16. Područje središnje Hrvatske nedavno je pogodio razorni potres, a samo dva mjeseca prije također razoran potres pogodio je područje Izmira. Kakve su posljedice, jesu li ljudi pogođeni i ima li oštećenih crkvenih objekata? Kako zacijeliti rane ljudima koji su ostali bez svojih bližnjih, koji su ostali bez krova nad glavom, koji su proživjeli strah…?

Žao mi je, prije svega, zbog stradanja ljudi ali i velikih materijalnih šteta. Da, i u Izmiru je bio snažan potres koji je odnio i ljudske živote i izazvao velike štete. Jako su stradale i crkve. Kupola katedrale teško je oštećena, zatim crkva sv. Polikarpa i druge. Znatno su oštećene i freske, tako da će obnova biti dugotrajna. Pomoć je osigurala i Talijanska biskupska konferencija, kršćanske organizacije kao Pomoć Crkvi u nevolji i druge. Molbe za pomoć iz Nadbiskupije su već poslane pa očekujemo pozitivan odgovor. Nadamo se da nećemo biti ostavljeni. Što se tiče pomoći lokalnom stanovništvu i migrantima nadbiskupijski Caritas je uvijek na raspolaganju i okviru svojih mogućnosti pomaže ljudima. Imamo i nekoliko stanova gdje primamo ljude koji su u potrebi i bez krova nad glavom.

17. Na kraju, Vaša poruka našim čitateljima?

Veritas mi je uvijek bio zanimljiv časopis i drago mi je što pisanom riječju vršite apostolat. Evo čitateljima želim da s pažnjom prate sadržaje koje im nudite i tako hrane vjerski život. Ljubite Crkvu, budite aktivni članovi u svojim zajedicama i župama i neumorno radite na sebi da se Evanđelje utjelovi u osobnom životu svakog pojedinog. Za svoj biskupski citat izabrao sam riječi „Evangelium, spes nostra“ (Evanđelje, naša nada) i ispisao sam ih na turskom jeziku. Svaki od nas pojedinačno je pozvan biti navjestitelj evanđelja. Evanđelje znači dobra vijest, tu vijest sam ja primio, a onda sam ju dužan živjeti, svjedočiti i drugima prenositi. S druge strane, nada u vječni život je naša pokretačka snaga koja nam pomaže hrabro se suočiti s izazovima.

Razgovarali: fra Zvonimir Pervan i fra Željko Klarić

Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga

o. Željko Klarić, mons. Martin Kmetec i fra Zvonimir Pervan / Foto: fra Daniel Bustamante/ofmconv.net