Povod temi je nadolazeći Dan posvećenog života koji se obilježava 2. veljače, na Svijećnicu – blagdan Gospodinova prikazanja u hramu. “Po svome zvanju osobe posvećenog života na poseban način svoj život prikazuju Bogu”, rekla je s. Ana Marija tumačeći zašto se na taj blagdan slavi Dan posvećenog života, kojeg je 1997. godine utemeljio sveti papa Ivan Pavao II. Osvrćući se na statističke podatke redovništva u Hrvatskoj, predsjednica Hrvatske redovničke konferencije je istaknula da su i kod nas slični statistički podaci kao i u Europi. “Odnos redovnica i redovnika je 2:1, kod nas i malo više u korist redovnica. Mi imamo oko 2700 redovnica, te oko 900 redovnika. No, u zadnjih nekoliko godina opada broj redovnica, dok je broj redovnika stabilan. Mogli bi za to tražiti razloge demografske, sociološke, pitanje odnosa u našem društvu i Crkvi, u tome što su bile karakteristike ženskog redovništva koje je na žalost često puta promatrano samo funkcionalno – prema onom što rade i na kojim područjima služe, što je veliko ograničenje za posvećeni život. Mislim da dolazimo sada do malo većih jasnoća. Sigurno da u budućnosti neće biti tako veliki brojevi, ali redovništvo će uvijek ostati jer ono spada na bit kršćanstva, na bit Crkve”.

“Redovništvo je u povijesti uvijek bilo na područjima koja društvena stvarnost ne pokriva. Tako i danas karizme zajednica ostaju iste, ali mijenjaju se oblici odgovora, i to je taj ‘kreativni način življenja karizme’. Svaka zajednica na poseban način nastoji odgovoriti na potrebe rubnih, a tu se u našoj stvarnosti može govoriti o starijim osobama”, naglasila je s. Ana Marija.

Raznolikost segmenata u kojima redovništvo djeluje uključuje i rad na kulturnom polju. Provincijalna glavarica zagrebačke provincije Družbe sestara milosrdnica govorila je kako su oživjeli dvorac Lužnicu kao kulturno-duhovni centar, a na zemlji uz dvorac započeli su s uzgojem hrane na prirodan način. Osvrnula se je i na tamburaški orkestar koji su sestre oživjele, nastavljajući tako tradiciju iz 20. stoljeća i ranije. “Nekako nam je tamburica, kao hrvatski nacionalni instrument, uvijek bila u srcu. To je isto jedan vid našeg svjedočenja. Otkako smo se prihvatili tambure, prošli smo brojne župe, a imali smo sada i tri koncerta na kojima nas je oko tisuću ljudi došlo slušati. Mi želimo prenijeti ono što i papa Franjo naglašava – “prenesite radost redovništva”, a to je najlakše prenijeti pjesmom. U orkestru su i dvije sestre iz Benina koje su tamburicu jako solidno svladale”, rekla je s. Elizabeta.

Istaknula je, uz ostalo, da se život redovnice i redovnika temelji na ozbiljnim temeljima intimnog odnosa s Bogom i u izgrađivanju zajedništva. Pritom, odricanje od materijalnog i svjetovnog ne treba gledati kao odricanje od nečega, nego kao odricanje za nešto.

“Svaki poziv je tajna. Bog poziva i mi otkrivamo njegove tragove u svome životu, mi se odričemo materijalnog, ali dobivamo duhovno. Bog nas je pozvao i to je već milost”, rekla je s. Elizabeta.

Odgovarajući na upit čime se sve redovnici mogu baviti provincijal Hrvatske dominikanske provincije je istaknuo da to može biti sve ono što je na izgradnju. Upozorio je da se redovništvo ne smije gledati kroz funkcionalnu dimenziju. Spomenuo je također da redovništvo nije zakinuto za majčinsku i očinsku dimenziju koja se ostvaruje u spremnosti slušanja i davanja potpore i uporišta onima kojima je to potrebno. Govoreći, pak, o dominikanskoj karizmi naglasio je da se očituje u svjedočenju Krista u svijetu kroz propovijedanje. A kako su i čuvari krunice, rekao je da je upravo krunica “najljepša molitva koja postoji u Crkvi, jer ona na pravi način spaja intelekt i srce. Onaj koji ništa ne zna o našoj vjeri, ako samo prati krunicu, može upoznati cijelo evanđelje”.

Gosti emisije su također govorili o odnosu zajednica prema potencijalnim kandidatima, o važnosti trajne formacije i susreta u učvršćivanju zvanja, kao i o nužnosti govora o posvećenom životu u obiteljima i u društvu.