Posljednji riječko-senjski nadbiskup i metropolit Anton Tamarut još uvijek je u dragom sjećanju brojnim vjernicima i svećenicima u biskupskom sjedištu u Rijeci. Potvrdili su to sudionici susreta u Nadbiskupskom domu na kojemu je predstavljena knjiga koju je pripremio njegov nećak prof. dr. don Anton Tamarut, koja dokumentira djetinjstvo i odrastanje pokojnog nadbiskupa.

Program je počeo euharistijskim slavljem u katedrali sv. Vida, u kojoj je nadbiskup Tamarut pokopan. Misu je predslavio riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić u zajedništvu s umirovljenim riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem i drugim suslaviteljima.

Nadbiskup Uzinić u propovijedi je istaknuo vrlinu crkvenosti i poniznosti kod nadbiskupa Tamaruta, što su vrline na kojima i danas treba izgrađivati Crkvu.

U Nadbiskupskom domu o nadbiskupu Tamarutu govorio je povjesničar dr. sc. Marko Medved, a vrlo osobno i živopisno svjedočanstvo dao je njegov jedini tajnik mr. sc. Emil Svažić. O knjizi „Zvali su me Ribaru“, i njegovim obiteljskim i duhovnim korijenima, govorio je urednik prof. dr. don Anton Tamarut. U glazbenom dijelu programa nastupili su Natalija Brusić Botić (vokal) i Josip Strčić (klavir).

Dr. sc. Marko Medved u svom je izlaganju dao presjek nadbiskupovih deset godina upravljanja Riječko-senjskom nadbiskupijom na osnovu dostupne dokumentacije.

„Iako ga je imenovanje riječko-senjskim nadbiskupom koadjutorom zateklo na mjestu šibenskog biskupa, gdje je bio 2 godine, možemo za njega reći da je bio je čovjek Riječke metropolije“, rekao je dr. sc. Medved.

Rodom iz Novalje, kao svećenik Krčke biskupije bio je rektor i duhovnik riječkog sjemeništa, profesor, pravnik i liturgičar. Unaprijedio je upravu riječke Crkve i uveo ju u novo tisućljeće.

„Bio je osoba koja je težila normama i redu, a živio je i radio u vremenima brojnih promjena“, rekao dr. Medved podsjetivši da je u crkvenom smislu promjene donosio Drugi vatikanski sabor, a zahvatile su ga kao svećenika i profesora liturgike, dok je s preuzimanjem nadbiskupske službe u Rijeci 1990. svjedočio i sudjelovao u promjenama koje su uslijedile nakon raspada Jugoslavije. Dolaskom demokratskih promjena jasno je definirao novi položaj Crkve u društvu.

„Svećenicima je objašnjavao kako se liturgija ne smije povezivati s drugim građanskim ili političkim manifestacijama. Jednako tako isticao je kako se Crkva ne smije vezati ni uz jednu političku stranku, bez obzira je li ta stranka naklonjena Crkvi.“

Nakon pada komunizma, nadbiskup Tamarut je upozoravao na nove opasnosti u slobodnom društvu. To su po njemu praktični materijalizam i tjelesni hedonizam.

U ratnim godinama velik je dio njegove nadbiskupije bio okupiran i izložen ratnim stradanjima. Od samog početka rata poticao je svećenike da vode evidenciju o stradanjima i razaranjima. Tako znamo da su uništene 24 župne crkve i ukupno četrdesetak crkvenih objekata. Nakon rata, 1995. godine započeo je pripreme za podjelu Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju svjestan da je to prevelik i previše raznolik teritorij za upravljanje. Njegova iznenadna smrt 25. lipnja 2000. dogodila se između objave bule o uspostavi ovih dviju biskupija, 25. svibnja i njezine provedbe 25. srpnja.

Živopisno svjedočanstvo o pokojnom nadbiskupu dao je njegov tajnik mons. Emil Svažić. Podsjetio je da je za tajnika postavljen 1993. godine i to je bio do dva prije nadbiskupove smrti.

„Bio sam zapravo i jedini njegov tajnik, jer novi kojeg je imenovao dva dana prije smrti nije imao priliku započeti svoju službu.“ Istaknuo je da su nadbiskupa krasile otmjena finoća, sistematičnost i duboka i iskrena vjera.

Mons. Svažić prisjetio se je i posljednjeg dana s nadbiskupom kada je s njim išao, iako više nije bio njegov tajnik, na predstavljanje knjige njegova nećaka dr. sc. don Antona Tamruta. Vraćajući se kući, nadbiskup mu je rekao: „Hvala ti za sve.“

Na njega se nadovezao prof. dr. Tamarut ml. koji je potvrdio da se toga dana u ponašanju nadbiskupa i njegovom raspoloženju moglo primijetiti kao da nešto naslućuje. Nastavio je predstavljajući knjigu koja na osnovu obiteljskih dokumenata i pisane ostavštine nadbiskupa Tamaruta oslikava njegovo djetinjstvo i odrastanje u pazinskom sjemeništu.

„Njegovi dnevnički zapisi vrlo su iskreni i dosljedno ih donosim u ovoj knjizi bez uljepšavanja. Iz njih je vidljivo kako se borio za svoje zvanje nastojeći oduprijeti se napastima i grijesima. Oni bilježe njegovu osobnost, ali su i svjedočanstvo vremena i tadašnjeg odgoja u sjemeništu.“

Dodao je da je nadbiskup Tamarut bio cijenjen među kolegama koji su znali koliko teži svetom svećeničkom životu.

„On je prije svega sam sebi moralnu ljestvicu postavio vrlo visoko, pa je to očekivao i od drugih. Ali s druge strane bio je pun razumijevanja i nikada nije osuđivao.“

Mnogo je toga zadržao u sebi, možda je zato i prerano preminuo, zaključio je prof. dr. Tamarut. Knjigu su izdali Matica Hrvatska i Glas Koncila, a u njoj su objavljena i dva svjedočanstva osoba koje su ga poznavale: don Marinka Barbiša i Kazimira Šćirana.

Nadbiskup Uzinić u propovijedi je istaknuo da je nadbiskup Tamarut bio čovjek kojemu je bilo stalo do Crkve. „Onog trenutka kada je prihvatio svećenički poziv prihvatio je da sebe ugradi u Crkvu i izgrađuje svoju crkvenost“, rekao je.

Podsjetio je na promjene u Crkvi i društvu kojima je nadbiskup Tamarut bio svjedok i rat u kojem je pokazivao pastoralnu brigu za ljude u ratom zahvaćenim područjima. „Postoje mnoga djela koja je iza sebe ostavio koja i nama koji obavljamo tu službu nakon njega pomažu da ju možemo bolje obavljati.“

Nadbiskup Uzinić istaknuo ja da danas postoji drugačiji društveni i crkveni kontekst. „To zahtijeva od nas i drugačije odgovore. Ali to i dalje znači osluškivati znakove vremena, to je i dalje kontekst Drugog vatikanskog sabora,  a tu su sada i poticaji pape Franje. Sve nam to govori da svoju crkvenost moramo nastaviti graditi na isti način na koji je to činio nadbiskup Tamarut prije nas.“

Ustvrdio je da je u današnjem vremenu s obiljem dostupnih informacija kod mnogih vjernika ugrožena crkvenost.

„U povijesti su postojale krize Crkve pa i raskoli, ali nikad kao sada nije se događao taj odmak od crkvenosti i nikad kao sada crkvenost nije bila u takvoj opasnosti. Čini se da mnogi koji se smatraju katolicima ne shvaćaju što je crkvenost. Ispravno shvaćanje i življenje crkvenosti iziskuje trud oko neprestanog osluškivanja Božje riječi i znakova vremena. Istovremeno i slušanje ljudi koje nam je Gospodin poslao da zajedno s nama hode u Crkvi i društvu. Upravo to je hod koji nam je ponudio papa Franjo. Hod Crkve kao način slušanja jedni drugih.“ Poniznost je nadbiskup izdvojio kao krepost potrebnu za izgrađivanje Crkve na pravim temeljima.

„Želimo li djelovati u ovom našem društvenom kontekstu moramo biti ponizna Crkva i ponizni kršćani.“