Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava – u koju već dugo Zagrepčani ne mogu ući – obnavljaju Splićani, odnosno građevinska tvrtka SPEGRA iz Splita, specijalizirana za obnove svih vrsta objekata, posebice sakralnih. U Zagrebu su radili i na susjednoj franjevačkoj crkvi na Kaptolu u kojoj se odnedavno može sudjelovati na svetim misama, a naši sugovornici očekuju da će se isto s vrlo velikom sigurnošću moći reći i za katedralu, ali tek za Božić iduće godine.

Inženjeri građevinarstva Ante Mlinar i Josipa Galić bili su pratnja novinaru IKA-e na 96 metara na vrhu skela. Katedrala je izvorno dosezala 108 metara, pojasnili su, ali zbog potrebe sanacije su oba tornja katedrale privremeno razgrađena i spuštena na otprilike 80 metara. Taj proces traje oko pola godine i bilo je potrebno, najprije, složiti skelu da bi se uopće pristupilo zvonicima, te nakon toga izvršiti detaljnu analizu postojećeg stanja. Tornjevi su, nažalost, u potresu jako stradali, došlo je do pucanja spona-veza između kamena i prijetilo je nekontrolirano urušavanje, objašnjava Mlinar.

„Naš zadataka u ovome trenutku hitne sanacije je upravo to; sanirati sve dijelove koji bi se mogli urušiti. Na žalost, vrhovi tornjeva su bili u takvome stanju da je – osim onih desetak metara koji su odmah na početku bili uklonjeni sa sjevernog tornja, a s južnog je palo – nužno trebalo razgraditi još oko 20 metara“, rekli su sugovornici Informativne katoličke agencije koji dnevno, ovisno o poslu, na sam vrh znaju otići i po nekoliko puta. Put traje oko tri  minute, a do oba tornja se uspinje montirana dizalica koja se uz skele proteže do vrha.

Djelatnici građevinske tvrtke su se vrlo brzo nakon potresa popeli na vrhove, a – prisjećaju se – put pješke, hodajući do gore, traje oko sat vremena. I gore su često drugi vremenski uvjeti, a najčešće puše vjetar. Oni osobno nemaju neki strah od visine jer je to njima uobičajena stvar, ali visinu kao takvu moraju poštovati, no ne valja ni kada uopće nema straha i naravno da nove radnike, stoga, ne šalju odmah na takve ‘visinske zadatke’.

Nije isto raditi na podu ili na tolikoj visini, ali kao građevinska tvrtka imaju višegodišnje iskustvo na sličnim objektima, radili su do sada na mnogim zvonicima u Hrvatskoj, i ne postoji bilo koja vrsta radova i radne operacije na katedrali u Zagrebu, a koju do sada već nisu izveli, istina možda ne u ovolikome obimu jer ipak je zagrebačka katedrala najveća u zemlji i jedina je koju je potres na takav način oštetio i utoliko je posao ipak specifičan.

Nakon što skinu, svaki taj oštećeni kameni blok se 3D skenira i to rade u podnožju unutar zgrade katedrale. Taj proces skeniranja za svaki kamen traje tri do četiri minute, nakon toga on dobije svoj broj i kod i u daljnjem procesu se u plastici izlijeva da bi se u konačnici napravio novi zamjenski kamen koji će ići natrag na isto mjesto. U međuvremenu, što su nam i pokazali na svojim pametnim telefonima – jer taj proces je neprestan – od drugih svojih kolega eksperata stručnjaka dobivaju simulaciju, temeljem skinutog starog kamenja, kako bi zgrada katedrale reagirala kada bi se sada dogodio potres snage oko šest stupnjeva po Richteru. U ovoj fazi stigli su do razine oštećenosti zvonika, prema tim simulacijama, u kojima više ne prijeti opasnost od urušavanja.

„Mi na katedrali moramo ukloniti sve nestabilne i labilne dijelove koji prijete nekontroliranim urušavanjem. Do sada je skinuto što s katedrale što s tornjeva, tornjića i baldehina više od 500 kubika kamena. To je oko 1000 tona i to između dvije i dvije i pol tisuće kamenih elemenata. Svaki od njih teži sto i više kilograma. Spušteni su i 3D skenirani što je preduvjet da bi se dobile podloge, odnosno izljevi, za izradu novog kamena. Stari kamen se na koncu odvozi na deponij, pojasnila je Galić, dok se Mlinar nadovezao: „Moramo imati sve podatke o kamenu da bi se mogao napraviti novi kamen i katedrala u konačnici vratiti u njezino izvorno stanje.“

Tu je i jedan drugi izazov na ponos nas Hrvata. Nigdje u svijetu ovako nešto nije prije rađeno; da gotičku katedralu ovakvih dimenzija i ovakve visine dovodite na potresnu otpornost i da može izdržati nekakav ozbiljan potres. „Sve katedrale su rađene u nepotresnom području i to je specifičnost zagrebačke katedrale“, istaknuo je nadalje Mlinar i nastavio: „Znači, mi osim što je moramo vratiti u njezino izvorno stanje, sačuvati povijesni značaj i kulturnu vrijednost, zagrebačku ljepoticu moramo i seizmički ojačati da idući potres ne uzrokuje probleme.“

U ovome trenutku na katedrali radi 50-tak radnika. Ali tu su i razne radionice koje sudjeluju u širem procesu. Tu je zaposlen isto određen broj ljudi; od staklara za vitraje do restauratora. Što se, pak, tiče samih stručnjaka – podsjeća isto tako ovaj inženjer građevine – prilikom izrade projektne dokumentacije angažiran je čitav niz raznoraznih profesija da bi se došlo do optimalnog rješenja.

Pitali smo ih i o skeli s kojom su prekrivena oba tornja i zato se ne može vidjeti kako nedostaje oko 30 metara na oba zvonika. Josipa Galić kaže da je ukupna težina skele koja je montirana i izvana i iznutra oko 800 tona. Veći dio se vidi izvana, ali dobar dio – koji je također potreban za obnovu – ne vidi se jer je u unutrašnjosti građevine.

„Unutar zgrade katedrale ona je na početku služila kao podupirač od nekih mogućih nekontroliranih događaja, a sada služi za izvođenje daljnjih radova jer se, naime, i svod treba na isti način protupotresno osigurati i pripremiti.“

Radovi uklanjanja svega što bi moglo pasti su pri samom kraju i to je prvenstveni zadatak SPEGRA-e, a dok smo mi iz redakcije IKA-e krajem prošlog tjedna bili u pratnji sugovornika do samog vrha katedrale, bilo im je ostalo za ukloniti još samo dva metra kamena u visinu, što su nam i pokazali, i to na sjevernome zvoniku. Na južnome zvoniku su sve što je bilo potrebno skinuli.

„Svi ti labilni i nestabilni dijelovi su pažljivo demontirani i spušteni u prizemlje. S te strane ne bi više trebala prijetiti nikakva opasnost jer su analize kolega s Građevinskog fakulteta bile pokazale da bi do te razine katedralnih zvonika jedan puno manji potres od onoga koji je bio u Zagrebu mogao dovesti do urušavanja jer su naprosto deformacije bile velike“, kaže Mlinar, koji pojašnjava i da je svod katedrale pretrpio ‘značajna pukotinska oštećenja’, posebno u apsidi, tu je prijetilo isto nekontrolirano urušavanje, pa se i u tom dijelu pristupilo sanaciji svodova.

Statička sanacija svodova i konstruktivna obnova je pri samome kraju, te svod, kao i zvonici, ne bi trebali više predstavljati opasnost. Na svodovima ostaje završiti određene konzervatorsko-restauratorske radove, kamene plastike, oslike i slično. I svod je, dakle, u toj fazi saniran.

Za sam kraj, naši su se sugovornici složili s riječima Berislava Borovine, direktora i vlasnika njihovog građevinskog poduzeća specijaliziranog za sanaciju, a posebno sakralnih objekata, da oni zapravo nisu samo građevinari, nego i forenzičari. „Tako je, kod ovakvih objekata, dok vi ne otvorite prostor i ne zađete u njegovu dubinu, ne možete znati detalje i kako ćete pristupiti sanaciji. Svakog dana otkrivate nešto novo i to jest zanimljivost ovoga posla“, poručuje Ante Mlinar.

I na ponos hrvatskoga roda, mnogi njihovi načini rada i rješenja su jedinstveni u svijetu, tako da im i iz jedne Venecije graditelji i restauratori dolaze vidjeti kako su uspjeli na primjer napraviti i obnoviti određene stvari na kazalištu u Hvaru, za što su dobili i vrijedne međunarodne nagrade.

Mlinar ističe da je iskustvo neprocjenjivo na takvim poslovima, a SPEGRA u tome ima iskustvo od trideset i više godina. Druga sugovornica Josipa Galić smatra „da ne postoji mnogo procesa sanacija i obnova, čak i u svijetu, s kojima se njihova građevinska tvrtka ne bi mogla nositi sa svojim kadrom, inženjerima i radnicima koji su obučeni za te neke specijalne radove u građevini“.

Još su na naše pitanje: „A kakav je suradnik mons. Zlatko Koren, rektor zagrebačke prvostolnice?“ nasmijano odgovorili: „Pa kakav bi mogao biti, nego odličan, odličan, za svaku je pohvalu.“

„Mi smo sada u fazi da su radovi koji su do sada napravljeni; konsolidacija kontrafora, sanacija svodova i razgradnja svih tih labavih i nestabilnih dijelova po katedrali koji su prijetili urušavanjem, a iduća faza bi bila daljnja sanacija krovišta, daljnja sanacija kontrafora i trebalo bi konzervatorsko-restauratorske radove na svodovima završiti kako bi se katedrala mogla čim prije početi koristiti, odnosno da bi mogla služiti svojoj svrsi“, poručio je na kraju Mlinar.