Hodočašće je započelo u ranim jutarnjim satima, a prva postaja u Istri bilo je Lanišće, mjesto mučeništva bl. Bulešića. Sjemeništarce i odgojitelje dočekala je pastoralna suradnica župnika don Josipa Mašine Marija Žmak, čiji je otac bio svjedok mučeništva bl. Miroslava Bulešića te je okupljenima opisala sâm događaj koji se zbio toga kobnog 24. kolovoza 1947. godine kao i same okolnosti u kojima je don Miro ubijen.

U svom svjedočanstvu najprije je hodočasnicima pojasnila društveno-povijesne okolnosti toga nemilog događaja, napomenuvši kako tijekom ratnih godina nije bilo dijeljenja sakramenta potvrde te je diljem Istre bilo mnogo djece koju je trebalo krizmati pa je tadašnji biskup Santin delegirao mons. Jakoba Ukmara, a don Bulešić ga je pratio kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa.

Osim nekih svojih sjećanja iz mladosti, kada se o tome ubojstvu po kućama govorilo u tajnosti, iznijela je i brojne pojedinosti o samom tom činu budući da je njezin otac Petar toga dana čuvao krizmanike u crkvi u Lanišću – među kojima su bili njen stariji brat i sestra – dok su pristaše komunističkog režima zaklali don Miru u župnoj kući. Napose je istaknula sustavnu stigmatizaciju žitelja Lanišća kroz niz desetljeća nakon toga događaja te je zaključila kako su upravo oni jako dobro usvojili ono što je blaženik želio reći svojim životnim geslom „Moja osveta je oprost.“ Potom su hodočasnici obišli župnu kuću i mjesto gdje je blaženik ubijen i prigodnom molitvom zaključili pohod mjestu natopljenom krvi bl. Miroslava Bulešića.

Druga postaja hodočašća bio je Poreč te posjet Eufrazijevoj bazilici koja se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine. Katedralni župnik don Milan Zgrablić upoznao je sjemeništarce i odgojitelje sa zagrebačke Šalate s umjetničkom i duhovnom vrijednošću Eufrazijane, kratko im predstavio povijest biskupije te im prenio pozdrave apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije nadbiskupa Dražena Kutleše koji, zbog osobne spriječenosti i ranije preuzetih obveza, nije bio u mogućnosti nazočiti susretu.

Rektor sjemeništa preč. Pavlaković zahvalio je don Zgrabliću na vremenu i ukazanom gostoprimstvu te uručivši mu prigodni poklon istaknuo da „svako hodočašće je zapravo slika Crkve koja putuje prema vječnosti. I mi na ovom hodočašću želimo krijepiti svoju vjeru na primjeru mučenika bl. Miroslava Bulešića da snaga njegove vjere i tolikih svetaca ove drevne biskupije učvrsti našu vjeru i hod povjerenih nam mladića prema ostvarenju njihova duhovnog poziva. Žar svećeništva bl. Mire poticaj je i nama odgojiteljima da svakoga dana budemo hrabriji i čvršći te da ne sumnjamo u sebe i svoje ideale već da hrabro idemo za Kristom kao što je to činio i bl. Bulešić“.

Nakon šetnje Porečkom rivom uslijedio je hodočasnički objed u Vrsaru za koji se pobrinuo don Lino Zohil, župnik u Gradini, koji je ujedno bio i logistika rektoru Sjemeništa u kreiranju ovog projekta.

Vrhunac hodočašća bio je kasno popodnevni pohod svetištu bl. Miroslava Bulešića, župnoj crkvi Navještenja BDM u Svetvinčentu gdje se, u glavnom oltaru crkve, čuvaju ovozemni ostatci bl. Bulešića. Nakon pozdravnih riječi župnika don Darka Zgrablića svečano misno slavlje predvodio je rektor šalatskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković u koncelebraciji s domaćim župnikom i sjemenišnim odgojiteljima vlč. Mlakarom i vlč. Premelčem. Ljepoti slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem, a liturgijsko pjevanje predvodio je sjemenišni zbor kojem se u muziciranju pridružio i sjemenišni bend s gitarama pod vodstvom vanjskih suradnika Sjemeništa, Josipa Ćulumovića i Zvonka Palića.

U homiliji don Darko Zgrablić ocrtao je svetački lik don Mire te zapitao okupljene: “Što svijet može onome kome je smrt dobitak?” Tumačeći taj upit na primjeru života blaženog Bulešića pozvao je okupljene hodočasnike na nasljedovanje svetačkih krjeposti ovog najmlađeg blaženika u hrvatskom narodu. Po završetku misnog slavlja sjemeništarci i odgojitelji zajedno s okupljenim domaćim vjernicima izmolili su litanije te posvetnu molitvu blaženiku u čast, a imali su prigodu i pokloniti se relikvijama don Mire izloženim u prigodnom relikvijaru.

Hodočašćem u Istru šalatski odgojitelji željeli su povjerenim im sjemeništarcima približiti blaženog Miroslava Bulešića kao svojevrsni uzor i nadahnuće svećenicima te onima koji se na nj pripremaju, jer u svakom trenutku svoga života bl. Miroslav jasno je pokazivao kako se voli, živi i svjedoči svećeničko zvanje. Nadalje, ovo hodočašće mišljeno je i kao svojevrsna škola kršćanstva, jer prolazeći pored Aleje glagoljaša i Huma, sjemeništarci su imali priliku ponoviti dugu i važnu povijesti hrvatske pismenosti u glagoljici koja je usko vezana uz liturgiju, dakle uz Crkvu, što je hrvatskom narodu dalo poseban status u odnosu na druge narode budući da su imali privilegij liturgijske obrede i čine slaviti na vlastitom jeziku u vremenu dok neki sadašnji europski narodi nisu ni postojali.