Na seminaru je sudjelovalo 30-ak osoba, a predavač je bio dr. sc. Zoran Vargović, psihoterapeut iz Osijeka. Seminar o temi „Ispričat ću ti priču – važnost razgovora u obiteljskom životu“, predavač je predstavio iz perspektive svoga psihoterapijskog pravca – narativne terapije odnosno prakse.

Tko nam priča priče danas?

„Pomoću priča komuniciramo iskustva, daju nam obrazac ponašanja u društvima i skupinama, imaju mjesto u osmišljavanju ljudskog iskustva, tako da prepričavamo svoje i slušamo druge, a priče su i riznice znanja. Važno je pitati se: Tko nam priča priče danas? To su serije, filmovi, novine, različite online aplikacije putem tzv. storya. Priče se mogu pričati kroz ples, glazbu, crtež,  neverbalnu komunikaciju i sl. Okruženi smo različitim informacijama i pričama  te se dobro pitati donosi li to jasnoću u komuniciranju i spoznavanja ili još veću konfuziju“, rekao je uvodeći u temu dr. sc. Vargović.

Mozak voli priče koje su osobne i emocionalno uvjerljive, jer se naprosto bolje pamte, nego iznošenje činjenica. Stoga je dobro postaviti si pitanje: Tko je autor moje životne priče?, uputio je predavač.

„Pitanje je koliko su zapravo naše, a koliko su usvojene radi pritiska okoline, ili nekih drugih vrijednosti ili pripadnosti grupi i sl. Parovi i obitelji to mogu provjeriti na način da propitamo je li to nešto iskustveno i doživljeno ili je to nešto što je povezano s nekim drugim sadržajem i onda je to na neki način prešlo na naš kontekst. Ponovno autoriziranje života ili re-autoriziranja života je način propitivanja u svrhu saznanja kome smo mi dali povjerenje da priča našu priču“, kazao je.

Naučiti pre-pričavati priče na način koji nas čini jačima

Dr. sc. Vargović je potom razložio kako re-autorizacija osobnih narativa pomaže osobi da ponovno bude autor svoje priče. „Poteškoće, problemi, bezizlazni putovi najčešće su priče koje su došle do svoga kraja i to se u narativnoj praksi naziva problemom zasićena priča. U takvoj konstelaciji, mi zanemarimo dosta drugih životnih iskustava koja su bila dobra vezano uz određenu osobu ili situaciju i stavimo naglasak na jedan segment – koji je problematičan. Stoga je potrebno naučiti pre-pričavati priče na način koji nas čini jačima. Potrebno je tražiti alternativne priče i time biti zainteresiran za nepoznato i neznano, više nego za ono poznato i prihvaćeno. Potkopavati te činjenično problemske priče i prepričavati iste situacije, ali sa što više novih segmenata. Održivi razgovori su oni koji pomažu ljudima odustati od utjecaja problema s kojima se suočavaju, na način da priča ne mora stalno biti fokusirana oko problema, nego traženja rješenja. Ako bi iz rječnika izbacili riječ problem, neki događaj bi opisali kao situaciju. U tom smislu je moguće razviti više ideja, za pronalazak rješenja. Korisna premisa u pristupu drugima i sebi – je reći osoba nije problem, nego je problem problem – i tako raširiti vidokrug i tražiti uspjehe i prednosti, snove, ideje, snage i vještine, a ne neuspjehe i slabosti.“

Predavač je svoje zanimljivo predavanje završio mislima irskog kantautora Padraiga O Tuame: „Onda sam rekao: Hoću li ikada naći smisao? A on je rekao: Naći ćeš smisao, tamo gdje daješ smisao. Odgovor je u priči, a priča se odvija.“