SIROMAŠNI: PRVOTNI IZBOR AMERIČKIH REDOVNIKA Na Posebnoj biskupskoj sinodi za Amerike - koja se pribiližavala kraju - utvrđeni su prijedlozi o kojima se 11. prosinca glasovalo na općem zajedničkom zasjedanju sinodskih otaca.

Rim, 12. 12. 1997. (IKA) – Izrazito je bogata prisutnost redovnika i redovnica na američkom području, utvrđeno je na posebnoj biskupskoj sinodi za Amerike. Redovnici, u svim tim zemljama, zalažu se na svim područjima svjedočeći i djelujući navjestiteljski u odgojnim i zdravstvenim ustanovama, pastoralnom radu, zauzimanju za odbačene, posvećivanju, promicanju čovjeka, pravde i mira. Zavjetovane osobe, podsjetili su sinodski oci na zajedničkom zasjedanju, predstavljaju većinu pastoralnih djelatnika u brojnim mjesnim Crkvama. Prije otprilike 30 godina njihov “prvotni izbor” postali su siromašni, i baš su preko njih počeli evangelizirati društvo. Pred pojavom globalizacije i novog liberalizma, kao i u doba obilježeno jakim individualizmom, nepravdom i sveopćim nasiljem, nastoje hodati zajedno sa siromasima u školama, u bolnicama, župama, siromašnim predgrađima, kao i među domorocima i odbačenima, kako bi očitovali društveni proteg kršćanske ljubavi te pobudili nadu onih koji trpe i traže.
Vrhovni poglavar bosonogih karmelićana, o. Camillo Maccise, nazočan na sinodi kao predsjednik Unije viših poglavara, za Radio Vatikan je, između ostalog, izjavio: “I pored neizbježnih ljudskih nedostataka, zavjetovani i zavjetovane u Južnoj Americi nastoje odgovoriti Gospodinu koji nas poziva znakovima vremena i mjesta, tražeći da postanu znakovima i sredstvima nove evangelizacije.”
Treba dodati i to da u kontemplativnim redovima u Americi “prevladavaju” žene, te da su vrlo poznate sestre karmelićanke, klarise, benediktinke i neke druge. Muški kontemplativni redovi zaživjeli su tek pred 45 godina, i danas im ne nedostaje zvanja, osim u Kanadi koja prolazi stanovitu krizu zvanja. Naime, ’50-ih i ’60-ih godina, zahvaljujući spisima Thomasa Mertona, oca trapista iz SAD-a, moglo se bolje shvatiti i upoznati kontemplativnu stvarnost redovnika. Različiti su izazovi s kojima se suočava takav način života na američkom kontinentu, o čemu je govorio sinodski otac Bernardo Olivera, generalni opat trapista: “Prvi od svih izazova onaj je koji se tiče potrebe rasta duha crkvenosti od strane osoba koje su se odlučile za kontemplativni red te, istodobno, poštivanje biskupa i biskupije prema tim redovima. Jedan drugi izazov odnosi se na same zajednice a to je traženje ravnoteže između osobe i zajednice, molitve i rada. Moram istaknuti i problem odgoja, koji bi morao biti prilagođen kontemplativnom životu na teološkom području, kao i na području Svetog pisma. Često nemamo načina pohađati takve tečajeve. Ako govorimo o uspjesima, moram podsjetiti da je postupak “posadašnjenja – aggiornamento”, nakon II. vatikanskog koncila, bio uravnotežen i vrlo jasan. To nam je omogućilo duboko otkrivanje baštine naših ustanova i mudru promjenu stege i organizacijskih ustroja. Naredna činjenica na koju želim podsjetiti jest otvaranje međuvjerskom dijalogu, nadasve u benediktinskim zajednicama. Veliki uspjeh polučila je i liturgijska obnova”.
Nakon toga općeg zasjedanja u sinodskoj dvorani, na kojem su se sinodski oci očitovali o prijedlozima, glasovalo se o istima, nakon čega ih se podastire Svetom Ocu, kako bi mu poslužili pri izradi apostolskoga posinodalnog naputka.