Misi je prethodio blagoslov maslinovih grančica ispred kipa bl. Alojzija Stepinca i procesija kroz gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem. Koncelebrirali su biskupski vikar mons. Marko Cvitkušić, kancelar mr. Janko Lulić i katedralni župnik preč. Marko Karača.

Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Mateju izveli su biskup Košić i bogoslov Frano Bijelić te Katedralni zbor.

U homiliji biskup je podsjetio kako su tom misom započeli Nedjelju muke Gospodnje. „Naime, s jedne strane gledamo Krista kako ulazi svečano u Jeruzalem gdje ga narod dočekuje s klicanjem i slavi ga, no s druge strane već slušamo izvještaj o Isusovoj muci“.

Govoreći o Muci po Mateju, biskup je rekao kako je ona puna dramatike i duboke pouke. „Odmah na početku pred našim se očima duše pojavljuje Juda i njegova izdaja koja je vrijedila 30 srebrnjaka. Gospodin za njega kaže da bi mu bolje bilo da se ni rodio nije. Izdaja uvijek pogađa, i kažu, ne može se dogoditi od neprijatelja nego od bliskih ljudi, često najbližih. Zatim u današnjoj Muci po Mateju slijedi izvješće o Posljednjoj večeri koju Gospodin slavi sa svojim učenicima. Riječ je o pashalnoj večeri na kojoj su Židovi, u spomen svog izlaska iz Egipta, blagovali beskvasni kruh i janje, te pili vino kao čašu blagoslova. I tu večeru Isus je pretvorio u svoj trajni spomen među učenicima jer je taj kruh postao on sam, Kruh života, a vino njegova krv koja se prolijeva dok se on žrtvuje kao nevini jaganjac za spasenje svih ljudi“, rekao je biskup dodavši kako je Isusova smrt doista misterij i nije ju moguće razumjeti ako nemamo vjere. „Možemo biti solidarni s pravednikom koji pati i željeti da on pobijedi, ali to nije dovoljno.  Mnogi su naime pravednici stradali kroz povijest premda su imali poštene i iskrene namjere i nikom nisu učinili zlo“.

U nastavku biskup je rekao kako nam je pred očima toliki niz naših poginulih branitelja i civila u Domovinskom ratu. „Ne možemo ne spomenuti dr. Ivana Šretera, tog hrvatskog Gandija, koji je jednostavno ‘nestao’ te 1991. premda je bio mirotvorac i želio posredovati da se sukob smiri u Zapadnoj Slavoniji na početku rata. No gospodari rata već su pokrenuli ratni stroj i nisu željeli da stane. Bez obzira na njegove namjere dr. Šreter je morao biti ubijen i nestati. Kako to da se ni danas ne zna za njegovu sudbinu i za njegov grob? Ili se zna ali oni koji to znaju ne žele reći?

Ovdje treba spomenuti i mirotvorca Dmitra Obradovića, ratnog načelnika općine Vrginmost koji je također ubijen jer je bio protiv rata. Dakako ubili su ga njegovi ekstremisti. Za Isusov se grob zna, ali je prazan, u njemu nema tijela Isusova. Tko je želio oklevetati Isusa i prikazati istinu kao laž, a laž kao istinu? Dakako oni koji su ga se željeli riješiti, kojima je smetao… a zanimljivo je da je Isus osuđen na smrt od jednog političkog autoriteta, premda su religijski židovski vođe to od njega tražili… Upravo tako na žalost padoše svi naši kršćanski mučenici: u sprezi nekih vjerskih vođa i političara bivaju osuđeni i pogubljeni.

Sjetimo se samo naših hrvatskih mučenika. Sv. Nikola Tavelić osuđen je i pogubljen u Jeruzalemu od islamskih ekstremista, koji su obnašali i religijsku i civilnu vlast. Sv. Marko Križevčanin pogubljen je u Košicama u Slovačkoj od kalvinskih ekstremista, uz pomoć tamošnjih gradskih civilnih vlasti. Bl. Alojzije Stepinac osuđen je nevin na dugogodišnju tamnicu od komunističkih vlasti koji su to učinili da bi ga uklonili iz društva jer im je smetala njegova čista savjest, njegova hrabra borba za svakog čovjeka. Bl. Miroslav Bulešić ubijen je od komunista koji su htjeli spriječiti podjelu krizme u Lanišću, a on je bio svijetli lik katoličke vjere. Bl. Jula Ivanišević i susestre ‘Drinske mučenice’ ubijene su u Goraždu i bačene u Drinu od četnika koji nisu podnosili katolike, a posebno katoličke redovnice.

Tako bismo mogli nizati i mnoge druge katoličke mučenike, posebno je nama u Sisku drag naš biskup i mučenik sveti Kvirin. I njega su osudili političari, na civilnom sudu. Očito im je smetao, a on je samo želio ostati vjeran svome Učitelju, te nije mogao bogom priznati cara koji je bio samo čovjek“.

Na kraju biskup je zaključio kako su tolike naše mučenike sudili i ubijali državni predstavnici i političari, jer su oni „očito svojim životom previše utjecali na društvo“.

„A političari su uvijek željeli jedini imati utjecaj na ljude, njima vladati kako su to oni željeli. I kad netko danas kaže da vjernici ne smiju ulaziti u područje javnosti ili politike, tada je to zapravo nešto besmisleno jer svi su naši mučenici upravo zato stradali, što su ulazili u to područje. A zašto? Jer su željeli mijenjati društvo. Zar nam naš Gospodin nije rekao da smo mi kvasac? A što će kvasac ako ne podigne i uskisne tijesto? I da smo svjetlo svijeta… pa rekao da se ne stavlja svijećnjak pod posudu nego na svijećnjak da svima u kući svijetli; poput grada na gori, Isus je želio da život kršćaninov svijetli i privlači te vidjevši dobra djela svi slave Oca na nebesima. Očito je i on došao te od svojih učenika tražio, da ovaj svijet mijenjaju“.