Sjećanje na s. Mariju-Anu Kusturu

Redovnica, služavka Malog Isusa s. Maria-Ana (Marija) Kustura rođena je u izrazito pobožnoj obitelji 21. srpnja 1952. na Paloču, općina Gornji Vakuf/Uskoplje od oca Ivice i majke Ivke rođene Šarić, a preminula je 12. lipnja 2022. u Belgiji.

Gospodin je obitelji darovao dvije redovnice: s. Mariju-Anu i s. Vianeju, kao što je i njihova pokojna majka imala sestru redovnicu – pokojnu s. Paulu Šarić. S. Maria-Ana je sa samo trinaest godina kušala kruh tuđine jer je u Belgiji završila školovanje za višu medicinsku sestru, a onda je, čuvši Božji poziv, stupila u Družbu sestara služavki Maloga Isusa u 21. godini života, 18. rujna 1973. U novicijat Družbe ušla je 5. siječnja 1974. u Samostanu Doloroza u Čardaku. Prve redovničke zavjete je položila 6. siječnja 1975. u Samostanu Betlehem u Sarajevu, a doživotne 15. kolovoza 1981. u Čardaku. Služila je kao medicinska sestra onima kojima je bila potrebna skrb, briga i ljubav koju je prenosila svojim redovničkim poslanjem u Audregniesu (1975. – 1976.), i u Florennesu (1976. – 1984.). Magistrirala je odgojne znanosti na Papinskom sveučilištu Salesianum, a po povratku iz Rima, u provincijskoj kući u Sarajevu obnašala je dužnost magistre novakinja, učiteljice juniorki i tajnice Provincije.

Ni teškoće i strahote ratnih okolnosti s. Mariju-Anu nisu uzdrmale u njenoj hrabrosti te je u žiži rata boravila sa svojim sestrama u bogosloviji i sjedištu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. U isto vrijeme bila je prevoditelj francuskog jezika kardinalu Vinku Puljiću, jer su u Sarajevu tada u UNPROFOR-u djelovali Francuzi. U suradnji s njihovim vojnim kapelanom organizirala je pomoć u hrani i lijekovima mnogim obiteljima u skloništima. Preko njih je izvela mnoge ranjenike i starce iz opkoljenih područja i skloništa. Godinu dana (1993./1994.) kao zamjenica provincijske poglavarice boravila je s kandidaticama i sestrama na otoku Hvaru. Mnoge su službe koje je obnašala u svojoj Družbi, od generalne tajnice i savjetnice, do službe zamjenice vrhovne poglavarice, i u konačnici do vrhovne glavarice Družbe.

Sve što je Božje i hrvatsko njoj je bilo sveto. Tako je svojim poznanstvom otvorila put na vjerskom vojnom hodočašću u Lurd, gdje je još u ratnim godinama mlada hrvatska vojska dobila svoje priznato mjesto. Godinama je bila u organizaciji hodočašća kao i prevoditelj za francuski jezik vodstvu Vojnog ordinarijata kao i predstavnicima Vojnog izaslanstva Republike Hrvatske.

Maria-Ana bila je višegodišnja predsjednica nekadašnje Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Pokrenula je niz izdanja prijevoda dokumenata s talijanskog na hrvatski jezik o posvećenom životu. Isticala se svojom oštroumnošću, odmjerenošću i predanosti u radu za redovništvo. Nije birala osobe prema preferenciji već je svakoj redovnici davala povjerenje u djelatnostima za Uniju, ondje gdje je prepoznavala da bi pojedina osoba mogla dati najviše od svojih talenata. Njezinim predanim radom mnoga povjerenstva pri Uniji ponovno su disala punim plućima. Stvarali su se novi projekti koji su nastavljeni i nakon povratka s. Marije-Ane u njezinu sarajevsku provinciju, a koji su aktualni još i danas.

Bila je hrabra i odvažna žena Crkve te se nije susprezala reći istinu ni kada je bilo teško i kada je bila svjesna mogućih posljedica. Osobito je vrednovala rad redovnica i prije svih prepoznala ulogu i poslanje žene u Crkvi! Njezina radost pri susretu sa svakom redovnicom i danas nam može biti smjerokaz što znači kada „Bog ljubi radosna darivatelja“ (usp. 2 Kor 9, 6 – 7). Kao predsjednica Unije viših redovničkih poglavarica, s. Maria-Ana je također sudjelovala i na biskupskoj sinodi u Vatikanu koja se održavala u listopadu 2008. godine.

Zahvaljujući zalaganju s. Marije-Ane ondašnja Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i Hrvatskau viših redovničkih poglavarica, ujedinila se u Hrvatsku redovničku konferenciju viših redovničkih poglavara i poglavarica odobrenjem Statuta od Svete Stolice 2011. godine, čime je omogućeno naizmjenično predsjedništvo i redovnicima i redovnicama. Kasnije 2017. godine Hrvatska redovnička konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica promijenila je ime u Hrvatsku redovničku konferenciju. Nije li nam i to jedan od pokazatelja „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“ (Ps 133, 2). Tijekom svoga boravka u Hrvatskoj godinu dana je obnašala službu promicateljice karizme oca utemeljitelja – sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera.

Četiri godine djelovala je u uredu kardinala Vinka Puljića, a od 2017. do 2020. obnašala je službu provincijske glavarice Sarajevske provincije sestara služavki Maloga Isusa.

Budući da ju bolest nije poštedila nego ju je dobrano kušala posljednjih četrnaest godina, s. Maria-Ana se nikad nije predala bolesti već u ruke Božje. Stoga su je liječnici doživljavali kao medicinski fenomen, a njezini najbliži junakinjom vjere. Iza svake se operacije oporavljala jakim duhom, okružena ljubavlju svoje obitelji i sestara, radeći zdušno za svoju Družbu. Tijekom svoje dugogodišnje bolesti 2020. godine se vraća u Hrvatsku gdje boravi u samostanu sv. Josipa u Zagrebu radi liječenja. Iz bogatog životnog djelovanja s. Marie-Ane možemo vidjeti da i u bolesti treba znati život osmisliti, te predano i ustrajno do posljednjeg daha raditi za Boga i dobro svojih bližnjih. Toliko puta u životu svi znamo reći jedni drugima, reci mi to sada i ovdje, i svima nam je sigurno poznat tekst pjesme Anamarie Rabatte: „Za života brate, za života“, i možda je baš ovo trenutak kada trebamo reći da možda ne bismo trebali čekati da naši dragi preminu da bismo im očitovali dobrotu i ljubav, već učinimo to za života. S. Maria-Ana je mnogima za života svjedočila ljubav, darovala osmijeh i dobrotu i neka nam ono što je lijepo ostane u sjećanju, a i ono bolno stavimo pred Gospodina kojega ona sada gleda oči u oči…

Draga naša s. Marijo-Ano hvala ti za nesebično darivanje i uživaj diku nebesku u društvu anđela i svetih! A sestrama služavkama malog Isusa i tvojim najmilijima najiskrenija sućut.