"Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim"

1. To je navještaj anđela kojim je prije 2000 godina pozdravljeno rođenje Isusa Krista (usp. Lk, 2,14) i čiji ćemo ponovni radosni odjek čuti u svetoj noći Božića, kada će biti svečano otvoren Veliki jubilej.
Na početku novog tisućljeća želimo još jednom predložiti tu poruku nade koja dopire iz betlehemske štale: Bog ljubi sve muškarce i žene na zemlji i daje im nadu novog doba – doba mira. Njegova ljubav, u punini objavljena u Utjelovljenom Sinu, temelj je općeg mira. Prihvaćena u dubini srca ta ljubav pomiruje čovjeka s Bogom i sa samim sobom, obnavlja odnose među ljudima i potiče žeđ za bratstvom koje je kadro odagnati napast nasilja i rata.
Veliki jubilej neraskidivo je vezan uz tu poruku ljubavi i pomirenja prožetu najistinitijim čežnjama čovječanstva našeg doba.
2. U pogledu godine koja je toliko bremenita značenjem još jednom svima upućujem svoje želje za mirom. Svima poručujem da je mir moguć. Njega treba izmoliti od Boga kao njegov dar, no potrebno ga je, uz njegovu pomoć, i izgrađivati iz dana u dan djelima pravednosti i ljubavi.
Postoje sigurno brojni i složeni problemi koji put prema miru čine teškim i često obeshrabrujućim, no mir je težnja duboko ukorijenjena u srcu svakog čovjeka. Ne smije zbog toga oslabiti volja za njegovim traženjem. To se traženje mora temeljiti na svijesti da je čovječanstvo, ranjeno grijehom, mržnjom i nasiljem, pozvano od Boga da bude jedna obitelj. Taj božanski naum treba prepoznati i promicati traženjem skladnih odnosa među pojedincima i narodima, u uljudbi u kojoj će otvaranje transcendetnom, promicanje ljudske osobe i očuvanje prirode biti svima zajedničko.
To je poruka Božića, to je poruka Jubileja, to je moja želja na početku novog tisućljeća.

Rat je poraz čovječnosti

3. U stoljeću koje je za nama, čovječanstvo je bilo teško kušano beskrajnim i užasnim nizom ratova, sukoba, genocida, “etničkih čišćenja” koji su prouzročili neopisiva trpljenja: milijune i milijune žrtava, razorene obitelji i krajevi, more izbjeglica, bijedu, glad, bolest, nerazvijenost, gubitak neizmjernih dobara. U korijenu tolikih trpljenja je logika nasilja potaknuta željom za vladanjem i izrabljivanjem drugoga, ideologijama moći ili totalitarističkih utopija, bezumnih nacionalizama ili drevnih plemenskih mržnji. Katkad je tom surovom i sustavnom nasilju, usmjerenom čak potpunom uništenju ili podjarmljivanju cijelih naroda ili teritorija, bilo nužno suprotstaviti oružani otpor.
Dvadeseto stoljeće ostavlja nam u baštinu nadasve opomenu: ratovi su često uzrok daljnjih ratova, jer potiču duboke mržnje, stvaraju prilike nepravde i gaze dostojanstvo i prava osoba. Ratovi općenito ne rješavaju probleme zbog kojih su izbili i zato, osim što izazivaju strahovite štete, potpuno su uzaludni. Rat je poraz čovječnosti. Samo u miru i s mirom može se jamčiti poštivanje dostojanstva osobe i njezinih neotuđivih prava (1).
4. Pred ratnim prizorima dvadesetog stoljeća čast čovječanstva spasili su oni koji su govorili i radili u ime mira.
Ne smijemo zaboraviti bezbrojne muškarce i žene koji su pridonijeli potvrđivanju ljudskih prava i njihovu svečanom proglašenju, porazu totalitarizama, okončanju kolonijalizma, razvoju demokracije i stvaranju velikih međunarodnih organizacija. Oni koji su svoje živote gradili na vrijednosti nenasilja pružili su nam svijetli i proročki primjer. Njihovo svjedočanstvo dosljednosti i vjernosti, često po cijenu mučeništva, ostavilo nam je bogate i veličanstvene pouke.
Među onima koji su djelovali u ime mira ne smijemo zaboraviti one muškarce i žene čija su djela pridonijela velikom napretku na svim područjima znanosti i tehnike, omogućivši pobjedu strašnih bolesti, poboljšanje i produljenje života.
Ne mogu potom ne spomenuti same moje časne prethodnike koji su vodili Crkvu u dvadesetom stoljeću. Svojim uzvišenim učenjem i neumornim djelom usmjerili su Crkvu prema promicanju kulture mira. Primjer te mnogostrane zauzetosti bila je dalekovidna i pravodobna intuicija pape Pavla VI. koji je 8. prosinca 1967. ustanovio Svjetski dan mira. Iz godine u godinu Svjetski dan mira učvršćivao se kao plodno iskustvo razmišljanja i zajedničke vizije budućnosti.

Poziv biti jedna obitelj

5. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” Evanđeoski usklik pobuđuje tjeskobno pitanje: hoće li novo stoljeće biti stoljeće mira i ponovno pronađenog bratstva među ljudima i narodima? Sigurno da ne možemo predvidjeti budućnost. No, sa sigurnošću možemo utvrditi zahtjevno načelo: mir će se ostvariti u mjeri u kojoj cijelo čovječanstvo bude znalo ponovno otkriti svoj temeljni poziv biti jedna obitelj, u kojoj će dostojanstvo i prava osoba – bez obzira na njihov položaj, rasu ili vjeroispovijest – biti potvrđena kao prvotna i pretpostavljena svakom razlikovanju i odvajanju.
Ta svijest može današnjem svijetu, označenom procesima globalizacije, dati dušu, smisao i usmjerenje. Globalizacija, usprkos svim svojim rizicima, pruža također izvanredne i obećavajuće mogućnosti, upravo s ciljem da čovječanstvo postane jedna obitelj, utemeljena na vrijednostima pravde, jednakosti i solidarnosti.
6. Da bi se to dogodilo potrebno je potpuno promijeniti gledište: ne smije i nadalje nad svim prevladavati dobro neke političke, rasne ili kulturalne zajednice, već naprotiv dobro cijelog čovječanstva. Težnja zajedničkom dobru pojedine političke zajednice ne smije biti u suprotnosti s općim dobrom cijeloga čovječanstva, izraženom kroz priznavanje i poštivanje ljudskih prava potvrđenih “Općom poveljom o pravima čovjeka” iz g. 1948. Moraju se stoga prevladati shvaćanja i prakse, često uvjetovane i određene snažnim gospodarskim interesima, koje posvemašnja prava nacije i države stavljaju iznad svake druge vrijednosti. Političke, kulturalne i institucionalne podjele i razlike koje su sastavni dio ustrojstva i uređenja čovječanstva u toj su novoj perspektivi opravdane u mjeri u kojoj su u skladu s pripadnošću jednoj ljudskoj obitelji kao i etičkim i pravnim zahtjevima koji iz toga proizlaze.

Zločini protiv čovječnosti

7. Iz te postavke proizlazi posljedica od neizmjerljive važnosti: povreda ljudskih prava povreda je ljudske savjesti kao takve, povreda same čovječnosti. Obveza zaštite tih prava nadilazi stoga zemljopisne i političke granice unutar kojih su povrijeđena. Zločini protiv čovječnosti ne mogu se smatrati unutrašnjim pitanjem neke zemlje. Važan korak u tom pogledu predstavlja ustanovljenje Međunarodnog suda za ratne zločine koji sudi takve zločine, bez obzira na mjesto i okolnosti u kojima su oni počinjeni. Moramo zahvaliti Bogu što u savjestima naroda i nacija raste uvjerenje da ljudska prava nemaju granice jer su opća i nedjeljiva.
8. U naše doba smanjen je broj ratova među državama. Unatoč toj utješnoj činjenici ustanovljujemo oružane sukobe koji se vode unutar država. Oni su nažalost vrlo brojni, prisutni praktički na svim kontinentima i nerijetko vrlo siloviti. Većina ih je ukorijenjena na drevnim povijesnim razlozima etničkoga, političkog pa čak i religijskog značaja kojima su danas pridruženi ostali razlozi ideološke, društvene i gospodarske naravi.
Ti unutarnji sukobi u kojima se obično koristi široki spektar oružja malog kalibra ili tzv. “lakog” naoružanja, no koje je u stvari vrlo smrtonosno, često imaju teške posljedice koje prelaze državne granice, uplićući vanjske interese i odgovornosti. Premda je istina da je zbog visokog stupnja složenosti tih sukoba teško razumjeti i vrednovati njihove uzroke i interese jedno je neosporno: najtragičnije posljedice tih sukoba podnosi civilno pučanstvo također zbog nepoštivanja kako općih tako i samih ratnih zakona. Civili ne samo da nisu zaštićeni već su često i prvi cilj sukobljenih snaga i onda kada nisu uključeni u izravna vojna djelovanja, kao rezultat izopačene spirale u kojoj su istodobno i žrtve i ubojice drugih civila.
Prekomjerna i zastrašujuća su stradanja u kojima nevina djeca, žene i nenaoružani starci postaju ciljane žrtve krvavih sukoba našeg doba; doista prekomjerna da se ne bi osjetilo da je došao trenutak da se odlučno i s velikom odgovornošću promijeni put.

Pravo na humanitarnu pomoć

9. U svakom slučaju, pred tako tragičnim i složenim prilikama protiv svih tobožnjih “razloga” rata potrebno je potvrditi istaknutu važnost humanitarnog prava i samim tim dužnost jamčenja humanitarne pomoći stradalnicima i izbjeglicama.
Ne smije se dopustiti da priznavanje tih prava i njihova učinkovita primjena budu ovisni o interesima neke od sukobljenih strana. Nasuprot tome nameće se dužnost pronalaženja svih onih načina, institucionalnih ili drugih, koji će moći najbolje poslužiti postizanju humanitarnih ciljeva. Moralna i politička legitimnost tih prava temelji se na načelu prema kojem je dobro ljudske osobe na prvome mjestu i iznad svake institucije.
10. Želim ovdje ponovno potvrditi svoje duboko uvjerenje da u suvremenim oružanim sukobima sredstvo pregovora među zaraćenim stranama, zajedno s primjerenim nastojanjima međunarodnih i regionalnih tijela oko posredovanja i pomirenja, ima najveću važnost, kako u cilju sprječavanja samih sukoba tako i njihova okončanja, uspostavljajući mir putem pravedne raspodjele prava i interesa koji su u igri.
Ta uvjerenost u pozitivnu ulogu tijela posredovanja i pomirenja odnosi se i na nevladine humanitarne i vjerske udruge koje, nenametljivo i bez računice, promiču mir među suprostavljenim skupinama, pomažu da se nadvladaju stare mržnje, pomire neprijatelji i otvori put prema novoj i zajedničkoj budućnosti. Dok izražavam priznanje njihovu plemenitom posvećivanju miru, želim s dubokim poštovanjem podsjetiti na sve one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti: za njih uzdižem Bogu molitvu i pozivam vjernike da učine isto.

“Uplitanje iz humanitarnih razloga”

11. Kada je civilno pučanstvo izloženo opasnosti da postane cilj napada nekog nepravednog agresora, a propadnu politički pokušaji i nenasilna sredstva obrane, očigledno je opravdano i čak obvezno poduzeti konkretne mjere za razoružanje agresora. Te mjere ipak moraju biti vremenski ograničene i jasne u svojim ciljevima. Moraju se provoditi uz puno poštivanje međunarodnog prava i mora ih jamčiti autoritet priznat na nadnacionalnoj razini i nikada se ne smiju nadahnjivati na pukoj logici oružja.
Trebat će stoga sveobuhvatno i što je moguće bolje pridržavati se uredbi Povelje Ujedinjenih naroda, do kraja definirajući učinkovita sredstva i mogućnosti intervencije u sklopu međunarodnog prava. U tome smislu sama Organizacija ujedinjenih naroda mora svim zemljama članicama pružiti jednaku mogućnost sudjelovanja u odlukama, prevladavajući povlastice i diskriminacije koje bi oslabile njihovu ulogu i vjerodostojnost.
12. To otvara novo polje političkih i pravnih razmišljanja i rasprava: polje za koje se svi nadamo da će biti ozbiljno i razborito obrađivano. Nužna je i neodgodiva obnova međunarodnog prava i međunarodnih institucija koja će svoje polazište i temeljni kriterij organiziranja imati u premoći dobra čovječanstva i ljudske osobe nad svim ostalim. Tu obnovu požuruje paradoks ratova našeg doba u kojima, kako su pokazali nedavni sukobi, vojska uživa posvemašnju sigurnost dok je civilno pučanstvo izloženo strašnim opasnostima. Ni u jednom se sukobu ne smije zanemariti pravo civila na sigurnost.
Iznad pravnih i institucionalnih stajališta za sve muškarce i žene dobre volje, koji su pozvani da se i sami zauzmu za mir, ostaje temeljna obveza razvijanja struktura mira i nenasilnih sredstava, te da učine sve moguće napore kako bi sukobljene strane doveli za pregovarački stol.

Mir u solidarnosti

13. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” S pitanja rata naš se pogled usmjerava prema problemu koji je tijesno vezan uz njega: pitanju solidarnosti. Uzvišena i zahtjevna zadaća mira, upisana u poziv čovječanstva da bude i prepozna se kao jedna obitelj, ima svoje snažno uporište u načelu sveopće određenosti zemaljskih dobara. Tim se načelom ne poništava pravo na privatno vlasništvo već se omogućava razumijevanje i upravljanje tom neophodnom društvenom zadaćom na korist općeg dobra i osobito najslabijih članova društva (2). Nažalost, to je temeljno načelo u velikoj mjeri zanemareno kako to pokazuje širenje jaza između svjetskog Sjevera, sve zasićenijeg dobrima i zalihama i u kojem je u porastu broj starijih osoba, i Juga u kojem danas živi velika većina mlađeg naraštaja koji je još uvijek lišen perspektive društvenoga, kulturalnog i gospodarskog razvitka.
Neka se nitko ne zavarava kako puka odsutnost rata, koliko god da je poželjna, znači trajni mir. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. Svaki plan kojim bi se htjelo razdvojiti dva nerazdjeljiva i međuovisna prava: pravo na mir i pravo na cjelovit razvoj utemeljen na solidarnosti, osuđen je na propast. “Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove. Sve što se čini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata” (3).
14. Na početku novog stoljeća siromaštvo milijuna muškaraca i žena pitanje je koje više od bilo kojega drugog predstavlja izazov našoj ljudskoj i kršćanskoj savjesti. To stanje čini još tragičnijom svijest da najveći gospodarski problemi našeg doba ne ovise o nedostatku zaliha već o činjenici da trenutne gospodarske, društvene i kulturalne strukture nisu u stanju riješiti pitanja istinskog razvoja.
S pravom siromašni, kako u nerazvijenim zemljama tako i u bogatim i razvijenim zemljama, “traže pravo sudjelovanja u uživanju materijalnim dobrima i odjelotvorenja svoje radne sposobnosti stvarajući tako svijet koji će biti pravedniji i sretniji za sve. Napredak siromašnih je velika prilika za moralni, kulturalni i gospodarski rast cijelog čovječanstva” (4). Promatrajmo siromašne ne kao problem već kao one koji mogu postati temeljni graditelji nove i humanije budućnosti za cijeli svijet.

Žurnost ponovnog promišljanja gospodarstva

15. U tom je pogledu nužno također uzeti u obzir rastuću zabrinutost mnogih znanstvenika i gospodarstvenika koji, razmišljajući o ulozi tržišta, prodirućoj monetarno-financijskoj dimenziji, sve većem jazu između gospodarstva i društva i ostalim pitanjima gospodarske djelatnosti, uočavaju probleme siromaštva, mira, ekologije i budućnosti mlađih naraštaja.
Možda je došao trenutak za novo i produbljeno promišljanje smisla gospodarstva i njegovih ciljeva. U tom je pogledu potrebno što prije ponovno razmotriti sam pojam “blagostanja” kako ga se ne bi ograničilo na usko utilitarističko gledište koje vrlo malo prostora ostavlja vrijednostima poput solidarnosti i altruizma.
16. Želim ovdje pozvati predstavnike ekonomskih znanosti i financijske stručnjake kao i odgovorne političare da uoče koliko je prijeko potrebno da ekonomska praksa i politika imaju za cilj dobro svakog čovjeka i cijelosti osobe. To iziskuje ne samo etika već također i zdravo gospodarstvo. Čini se da iskustvo pokazuje da je gospodarski uspjeh sve više ovisan o istinskom vrednovanju osoba i njihovih sposobnosti, njihovu punom sudjelovanju, njihovoj boljoj naobrazbi i informiranosti kao i većoj solidarnosti.
Riječ je o vrijednostima koje, ne samo da nisu strane gospodarstvu i poslovanju, već naprotiv pomažu da oni postanu istinske “ljudske” znanosti i djelatnosti. Gospodarstvo koje ne uzima u obzir etičku protegu i ne nastoji služiti dobru osobe – svake osobe i cijele osobe – ne može se nazivati “ekonomijom” shvaćenom u smislu razboritog i konstruktivnog upravljanja materijalnim bogatstvima.

Kakvi modeli razvoja?

17. Činjenica da je čovječanstvo, pozvano da bude jedna obitelj, još uvijek tragično razdvojeno siromaštvom – na početku dvadeset i prvog stoljeća više od milijardu i četiri stotine milijuna ljudi živi u prilikama krajnjeg siromaštva – pokazuje kako je prijeko potrebno ponovno razmotriti modele koji nadahnjuju politike razvoja.
U tom se smislu opravdani zahtjevi gospodarske djelotvornosti moraju bolje uskladiti sa zahtjevima političke suradnje i društvene pravednosti, ne podliježući ideološkim promašajima počinjenim u XX. stoljeću. To konkretno znači učiniti od solidarnosti upotpunjujući dio mreže gospodarske, političke i društvene međuovisnosti koju nastoje uspostaviti trenutni procesi globalizacije.
Ti procesi zahtijevaju ponovno promišljanje međunarodne suradnje u sklopu nove kulture solidarnosti. Zamišljena kao sjeme mira, suradnja se ne smije ograničiti na pomoć ili potporu, težeći čak povratnoj koristi za zalihe stavljene na raspolaganje. Ona naprotiv mora izraziti stvarnu i vidljivu zauzetost za solidarnost u kojoj će siromašni biti protagonisti vlastitog razvoja i kojom će najvećem mogućem broju osoba, u njihovim osobitim gospodarskim i političkim prilikama, biti omogućeno da izraze stvaralaštvo karakteristično za ljudsku osobu o čemu ovisi i bogatstvo naroda (5).
Osobito je potrebno pronaći konačna rješenja dugotrajnog problema međunarodnog duga siromašnih zemalja jamčeći istodobno novčana sredstva nužna za borbu protiv gladi, neishranjenosti, bolesti, nepismenosti i uništavanja okoliša.
18. Danas više no u prošlosti javlja se mogućnost njegovanja svijesti o općim moralnim vrijednostima kako bismo se suočili sa sadašnjim problemima koji poprimaju globalnu dimenziju. Promicanje mira i ljudskih prava, zaustavljanje oružanih sukoba unutar neke države ili među državama, zaštita etničkih manjina i selilaca, očuvanje okoliša, borba protiv užasnih bolesti, borba protiv trgovine drogom i oružjem te protiv političke i gospodarske korupcije problemi su koje danas nijedan narod nije sposoban sam riješiti. Oni se tiču cijele ljudske zajednice i prema tome se moraju suočiti i riješiti zajedničkim naporima.
Mora se pronaći način da se, razumljivim i zajedničkim jezikom, rasprave problemi koje postavlja čovjekova budućnost. Temelj tog dijaloga je opći moralni zakon upisan u čovjekovo srce. Prateći “gramatiku” duha ljudska se zajednica može suočiti s problemima suživota i krenuti prema budućnosti poštujući Božji naum (6).
Iz susreta vjere i razuma, vjerskog i moralnog osjećaja proizlazi odlučni prinos u pravcu dijaloga i suradnje među narodima, kulturama i religijama.

Isus, dar mira

19. “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” U cijelome svijetu, u sklopu Velikog jubileja, kršćani pripremaju svečanu proslavu spomena Utjelovljenja. Ponovno osluškujući navještaj anđela s neba iznad Betlehema (Lk 2,14) oni čine od njega spomen da je Isus “mir naš” (Ef 2,14), dar mira za sve ljude. Njegove prve riječi učenicima nakon uskrsnuća bile su: “Mir vama!” (Iv 20,19.21.26). On je došao ujediniti ono što je podijeljeno, da uništi grijeh i mržnju, da ponovno u čovječanstvu probudi poziv na jedinstvo i bratstvo. On je zbog toga “počelo i model tog obnovljenog čovječanstva, prožetog bratskom ljubavlju, iskrenošću i mirotvornim duhom, prema kojemu svi teže” (7).
20. U ovoj jubilarnoj godini Crkva, živo se spominjući svoga Gospodina, nastoji potvrditi vlastiti poziv i poslanje da bude u Kristu “sakrament” odnosno znak i sredstvo mira u svijetu i za svijet. Izvršiti evangelizacijsko poslanje za nju znači raditi za mir. “Tako Crkva, jedinstveno Božje stado, kao znak dignut među narode, namičući evanđelje mira svemu ljudskom rodu, u nadi putuje k cilju – nebesku domovinu” (8).
Stoga zauzimanje za izgradnju mira i pravde za katoličke vjernike nije drugotno već bitno te se otvorena duha ostvaruje prema braći ostalih Crkava i crkvenih zajednica, vjernicima ostalih vjeroispovijesti i prema svim muškarcima i ženama dobre volje s kojima dijele istu brigu za mir i bratstvo.

Velikodušno se zauzimati za mir

21. Znak je nade da možemo ustvrditi kako se, usprkos mnogostrukim i teškim preprekama, nastavljaju svakodnevno javljati inicijative i pothvati mira u kojima velikodušno surađuju brojne osobe. Mir je zdanje koje je uvijek u izgradnji. U njegovu izgradnju uključeni su:
– roditelji koji u obitelji žive i svjedoče mir i za njega odgajaju svoju djecu;
– učitelji koji znaju prenositi izvorne vrijednosti nazočne na svakom području znanja kao i u povijesnoj i kulturalnoj baštini čovječanstva;
– radnici i radnice zauzeti u širenju svoje stoljetne borbe za dostojanstvo rada u novim prilikama koje, na međunarodnoj razini, zahtijevaju pravdu i solidarnost;
– politički vođe koji su u središte političkog djelovanja, svoga i svojih zemalja, stavili postojano i uvjereno opredjeljenje za mir i pravdu;
– oni koji u međunarodnim organizacijama djeluju kao mirotvorci na prvoj crti gdje biti “mirotvorac” predstavlja rizik za osobnu sigurnost;
– članovi nevladinih organizacija koji se, često oskudnim sredstvima, svojim znanjem i djelovanjem u različitim dijelovima svijeta i u najrazličitijim okolnostima posvećuju sprječavanju i rješavanju sukoba;
– vjernici koji, uvjereni da istinska vjera nikada nije izvor rata ili nasilja, putem ekumenskoga i međuvjerskog dijaloga promiču mir i ljubav.
22. Mislim osobito na vas, draga mladeži, koji na osobit način kušate blagoslov života i dužni ste ga ne zanemariti. U vašim školama i sveučilištima, u radnim sredinama, u slobodno vrijeme i u sportu, u svemu onome što činite neka vas stalno prati jedna misao: mir u vama i oko vas, uvijek mir, mir sa svima, mir za sve.
Mladeži koja je nažalost upoznala tragično iskustvo rata i koju prožimaju osjećaji mržnje i srdžbe želim uputiti utješnu riječ: učinite sve što je moguće kako biste pronašli put pomirenja i praštanja. To je težak put, no ujedno i jedini koji vam omogućuje da u budućnost gledate s nadom za vas, vaše sinove, vaše zemlje i cijelo čovječanstvo.
Imat ću priliku vratiti se ovom dijalogu s vama, draga mladeži, kada se susretnemo u Rimu u kolovozu iduće godine na jubilejskoj proslavi Svjetskog dana mira.
Papa Ivan XXIII. u jednom od svojih posljednjih govora još se jednom obratio “ljudima dobre volje” da ih pozove na zauzimanje u pothvatu mira utemeljenom na “evanđelju poslušnosti Bogu, milosrđa i praštanja”. I dodaje: “Bez ikakve sumnje svijetla baklja mira proći će svoj put, šireći radost i milost u srcima ljudi na cijeloj zemlji, pomažući im da otkriju, izvan svih granica, lica braće, lica prijatelja”(9). Mladeži dvijetisućite, otkrij lica braće i lica prijatelja!
U ovoj jubilarnoj godini kada Crkva na posebni način moli za mir obraćamo se sinovskom pobožnošću Isusovoj Majci, zazivajući je kao Kraljicu mira, da ona razdijeli darove svoje majčinske dobrote i pomogne ljudskom rodu da postane jedna obitelj u solidarnosti i miru.

Iz Vatikana, 8. prosinca 1999. godine

BILJEŠKE:
(1) Usp. Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan mira 1999., br. 1.
(2) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika “Centesimus annus” (1. svibnja 1991.), 30-43.
(3) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2317.
(4) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika “Centesimus annus” (1. svibnja 1991.), 28.
(5) Usp. Ivan Pavao II., Govor pred skupštinom UN-a o 50. obljetnici utemeljenja (5. listopada 1995.), 13. Insegnamenti 182 (1995), 739-740.
(6) Usp. Isto, 3, nav.mj., 732.
(7) II. vatikanski koncil, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, 8.
(8) II. vatikanski koncil, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, 2.
(9) U prigodi primanja nagrade Balzan (10. svibnja 1963.): AAS 55 (1963), 455.