Večernje euharistijsko slavlje u istoimenoj crkvi predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević tijekom kojeg se spomenuo svih pokojnih koji su povezani s tom crkvom. Koncelebrirali su kanonici požeškoga Stolnog kaptola, svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Katedralnog arhiđakonata. Slavlje je započelo ulaznom procesijom od Biskupskog doma do ulaza u crkvu sv. Lovre gdje je podignut križ stradalnicima povezanima s ovom crkvom. Biskup je uputio Bogu molitvu na spomen požeških isusovaca, osnivača, djelatnika i učenika požeške Gimnazije, utemeljene 1699. i Akademije u 18. stoljeću, pokopanih u kripti crkve, poglavara i pitomaca požeškog Orfanotrofija, te onih koji su stradali kao žrtve «Križnog puta» 1945., kao i hrvatskih branitelja koji su položili živote u obrani Vukovara, čije se žrtve spominjemo narednih dana. Nakon molitve učenici, predstavnici spomenutih škola položili su svijeće pod križ podignut njima u spomen.

Biskup je započeo propovijed tvrdnjom da je ovaj požeški hram sv. Lovre slavan po svojoj gradnji, jer svjedoči o osam požeških stoljeća u kojima je bilo mnoštvo slavnih požeških ljudi, koji nisu stvarnost oko sebe promatrali površno, nego s velikom osjetljivošću duha. Izrazio je radost što su na slavlje Obljetnice posvete ove crkve došla ponajprije djeca, napose učenici požeške Osnovne škole, koja nosi ime po Antunu Kanižliću, čiji se grob nalazi u kripti ove crkve, zajedno sa svojim učiteljima na čelu s ravnateljicom; zatim mladi, predstavnici učenika požeške Gimnazije zajedno sa svojim profesorima, koju su osnovali i vodili isusovci tijekom 18. stoljeća, i koji su također tu ukopani; predstavnici učenika Katoličke osnovne škole i Katoličke gimnazije u Požegi kao i svima ostalima, počevši od svećenika iz župa Katedralnog arhiđakonata na čelu s kanonicima Stolnog kaptola i sestara redovnica te požeškog gradonačelnika Željka Glavića.

Napomenuvši da naviještena Božju riječ želi uvesti u otajstvo koje slave, kako bi mogli postati njegovim dionicima, biskup je rekao da prorok Ezekijel u prvom čitanju opisuje viziju o jeruzalemskom hramu iz kojeg izvire voda. Protumačio je da prorok povezuje hram s vodom zato što je ona najizazovnije Božje stvorenje, bez kojeg nema života. Nakon iskustva gubitništva svog naroda i njegova odvođenja u babilonsko sužanjstvo, prorok dobro zna da čovjek pojedinac i narod kojem pripada prima svoj pravi, istinski život iz povezanosti s Bogom, izvorom života, i to posredstvom njegova hrama, tog posebnog prostora Božje Slave. Biskup je kazao da je Slava Božja više od same njegove prisutnosti. Ona je punina Božjeg života, ili bolje rečeno Božja prisutnost u punini onoga što Bog jest – život u svoj svojoj dubini, neuhvatljivosti i punini. Slava Božja je punina onoga što mi kao neuhvatljivo živimo u ulomcima, u nekim našim trganjima i nastojanjima, ustvrdio je biskup.

Produbljujući pak govor o vodi, kazao je da ona u svojoj otajstvenosti svjedoči o Božjem životu. Od mnoštva njezinih svojstava, najvažnija je već spomenuta njezina moć da kud god poteče daje život. «Zašto je život vezan za vodu na ovoj našoj zemlji, na ovom našem svijetu, mi to ne znamo reći. Nama je samo jasna činjenica da je tako. Osim toga, mi ne znamo do kraja ispitati što je to moćno u vodi da pokreće život u prirodi, pokreće klicu u sjemenu, pokreće stabljiku da raste i donese plod», ustvrdio je biskup. Napomenuo je kako je zanimljiva, a nama nedokučiva činjenica, da je ista voda koja kišom pada na zemlju prisutna u svim živim bićima – biljkama, životinjama i u nama ljudima – a donosi tako različite plodove. Slika je to Duha Svetoga, koji poput vode isti prisutan u svakome od nas kao u hramu, donosi drugačije bogatstvo plodova, međusobno nas povezuje u jedno tijelo, Crkvu Isusovu.

Kazao je kako u tom smislu i sv. Pavao u naviještenom drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima i Gospodin Isus u naviještenom evanđelju govore o hramu. Od davnina čovječanstva hram je bio mjesto na kojem su ljudi u sabranosti duha i srca nastojali vjerom dopirati do dubina i visina svog postojanja u prisutnosti Boga, koji je izvor svega postojećega, ustvrdio je biskup. Polazeći od našeg iskustva fizičke prisutnosti nas samih i drugih oko nas, kazao je da je prisutnost nešto daleko više i dublje od onoga što možemo zamijetiti našim osjetilima: ona je određena moć, sposobnost duha. Sv. Pavao nas uvjerava da smo građevina Božja, što znači da nismo pozvani u život nekom našom vlastitom pobudom, nego probuđeni u život, i da ona prisutnost u nama koja se zove duh nije nešto naše, nego Božje djelo i njegov dar. Mi smo građevina po svojoj tjelesnosti, onako kako je i stvarnost oko nas građevina po vodi, ali u nama je za našu ljudsku građevinu presudan duh, po kojem smo mi prisutni najprije samima sebi, drugima oko nas i u konačnici Bogu. Stoga nas sv. Pavao s pravom uvjerava da je naše tijelo hram Duha Svetoga, a to je potvrdio i Gospodin Isus kad u naviještenom evanđelju govori o hramu svoga tijela, istaknuo je biskup.

Naglasio je kako bi činjenici da smo bića duha valjalo posveti više pažnje nego li brizi za naše tijelo, te je pozvao sudionike slavlja, osobito mlade da ne ostanu zarobljeni svojom tjelesnošću, nego da – kao što biljke rastu po vodi koja je u njima – i oni, poliveni krsnom vodom, rastu po Božjem Duhu koji je u njima. Posebni pak prostor u kojem se događa taj rast jest crkvena građevina – prostor susreta s Božjom prisutnošću, mjesto kamo valja uvijek iznova dolaziti, zaustavljati se pred svojom tjelesnošću i duhovnošću, otvarati je Isusu Kristu da je on očisti poput hrama u evanđelju, jer smo ranjeni negativnošću, zlom, sebičnošću i prisutnošću zlog duha. Na taj način i mi poput prirode koja raste na izvorima vode, i mi rastemo na izvorima božanskog života, ustvrdio je biskup. Potaknuo je mlade sudionike slavlja neka ne dopuste biti naraštaj onih koje zahvaća dinamizam zla i zlog duha, i koji je postao prostor loma, nemoći, rasula i besmisla, nego uvijek puni želje da budu prostor Duha Svetoga po onom Kristovom djelu ljubavi na križu koju on može ostvariti u njima, osobito po svetim sakramentima, tih sedam milosnih potoka koji iz njega izviru, kako se to često prikazuje u kršćanskoj ikonografiji. Sve sudionike slavlja, napose mlade pozvao je da potaknuti primjerom naših predaka, koji su se tijekom osam stoljeća napajali na tim Božjim izvorima i u crkvi sv. Lovre i oni budu mudri, kako bi se pred suvremenim izazovima, osobito na digitalnom području mogli u slobodi opredijeliti za ono što je Božje. Zamolio je sv. Lovru da im u tom pomogne.

Na kraju slavlja biskup je kao i prijašnjih godina pročitao zapis iz Matice umrlih požeške Župe Sv. Terezije o smrti isusovca Antuna Kanižlića na dan 24. kolovoza 1777. godine, i ulomak iz njegove oporuke, napisan nekoliko dana prije smrti, u kojoj je izrazio želju da bude pokopan u crkvi sv. Lovre, a svoje sugrađane pozvao na molitvu za pokoj njegove duše. Dok je biskup sa svećenicima silazio u kriptu, zbor je pjevao Kanižlićevu „Pismu novu svi pivajmo“. U kripti je izmolio molitvu odrješenja i blagoslova Kanižlićeva groba. Pozvao je sudionike slavlja, napose učenike da u narednim danima svrate u kriptu i u miru razgledaju trajni postav izložbe njegovih književnih i teoloških djela iz Povijesne knjižnice Požeške biskupije. Slavlje je pjesmom uzveličao zbor crkve sv. Lovre, potpomognut katedralnim zborom i dječji zbor Katoličke osnovne škole u Požegi.